život je kako kada

11.03.2018., nedjelja

550-ti post

TIŠINOM JUTRA
BOLNE MISLI POSVUDA
UTJEHU TRAŽE.

(mjesec dana je i umjesto krizantema holly tree kojeg je volio više od ikojeg cvijeta)

10.03.2018., subota

Lijek za tugu

Hvala svima koji su u ovom tjednu svratili, bilo samo vidjeti, bilo komentarom na moj blog koji je kao blog tjedna (bijah iznenađena) odabran. Hvala svima vama koji razumijete moju tugu.

Ovo je slika koju sam napravila reciklirajući razne letke. Naziv je Bol iako je draga prijateljica blogerica Moj pinklec u njoj vidjela Sjećanje. Izrada je vrlo spora što mi u ovim bolnim trenucima odgovara.

Nedostaje okvir o kojem još razmišljam. Možda imate ideju?

- 09:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

09.03.2018., petak

Čekajući autobus

Koliko smo puta izgovorili to simpatično; pet do dvanaest. Autobus i ja mimoišli smo se gotovo na polaznoj stanici, ali kako vozači ne smiju izvan stanice puštati putnike u autobus samo sam ga žalosno pogledala i ništa više. Uglavnom iza toga ostaje dvadesetak minuta čekanja i lutanja mislima koje kuda. Moj vjerni pratitelj je u tim situacijama jako zaposlen. Vadim ga iz torbe tražeći zanimljiv kadar. Drvo na kojem su svi listovi suhi, ali ne padaju, promet na raskrižju, automobili i njihovi vlasnici koji čekanje u koloni vide kao smrtnu osudu. Svi bi najradije bili prvi ili možda čak i jedini na prometnicama. Prodavač neretvanskih naranči, smokava iz Dalmacije, ulja maslinovog, ruke trlja da ih zagrije. I onda odjednom vidjeh poznata zagrebačka ura. Ali nije samo što je to zagrebačka jer ih ima po cijelom gradu i to je dobro, nego upravo je pet minuta do dvanaest sati. Misao se rodi u trenu.

UŽURBANI DAN
NA ZAGREBAČKOJ URI
PET DO DVANAEST

(haibun pjesma)

- 07:53 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.03.2018., četvrtak

8. ožujak, march, marzo, mars, mart

MEĐUNARODNOM
DANU ŽENA ČESTITKA
ŽUTOM NARCISOM

- 09:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

07.03.2018., srijeda

Tuga

ČEKAM

Čekam da se probudiš
Ne čuje se više tvoje gromoglasno hrkanje
U sekundi se zrak oko mene nekako zgusne,
Pritisne me sa svih strana
Kao pjena, kao šlag u maloj zdjeli
Srce mi lupa nenormalno
Sve će stati ili će se rasprsnuti u milijun komadića
Čekam da se probudiš
Iako sve govori kako su tvoji snovi trajnost
Ja je ne mogu dohvatiti
I svijest mi šapuće pusti, samo pusti
Hoću, znam da hoću, ali ne sada,
Ne ovog jutra sivog, zimskog
Hoću, tamo negdje u proljeće ili u ljeto
Možda u jesen, ali ne sada, ne dok je sve bijelo
Čekao si snijeg, čekao gledati pahulja roj
Spavaš,
Čekam da se probudiš
Čaj je već u čajniku
Tebe nema, nema te, nema te više
Zašto čekam?

07.03.2018.

- 07:55 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.03.2018., utorak

Kotlokrpa

E narode saću vam divant onak kak je bilo dok je Bog po zemlji odo. Mojaj nana do smrti jela iz otoga plehanog tanjira. Nije da nis bile kuće koj su imale i od onog porculana koj se kupovo u Pečuhu. Je, bogibogme je, al unašoj nije. Bile su i žlice, viljuške isto tak limene, a nož, majko mila, svaki gaj dan tribalo ubadat u pjesak da mu hrđu skineš. No živlo se tak kaks moglo. E uta vrimena nij bilo kupaona neg korto limeno za veš prat pa bi subotom prid noć na šporet stavli velk lonac vode i ondak bi se kupali. Njesu se resursi vode i drva trošli kak se to danas. U druge dane ujtro smo se umival u limenom lavoru, a u večer prali noge u istom. I sad zašt ja sve to divanim? Pa zarad kotlokrpa. Kad smo bil dica mala i još učli govort svak je triba znat reć; kotlokrpakotlokrpavekotlovekrpa i to ne polako. Koj je bijo taj kotlokrpa? Išob on od sela do sela i viko: „Kotlove krpam, kišobrane popravljam…..“, a mi dica odma bi trčali za njim. Žene bi ga zvale da im pokrpa il lavor, il tanjir, il korto, uvik je štogod bilo jer lim se brzo probuši. On, taj kotlokrpa bi sio u dvoru pa bi iz svog koša koj je noso na leđma vadio razne alatke i učas se čulo kak čekćem lupa. U rupu na lavoru metio je neki čavo odozdo kroza rupu pa bi poda lavor metio mali nakovanj i čekćem lupo po čavlu sve doks nije čavo raširjo i zakpo rupu. Eto tako vam je to bilo moj narode dok sam bila mala, sadeka više nema plehanih tanjira, ni nane više nema, ni kotlokrpa nema, a baš šteta.

06.03.2018.

- 08:56 - Komentari (26) - Isprintaj - #

05.03.2018., ponedjeljak

Šopanje

Sigurna sam da znate što ta riječ znači. Moj prvi susret s tom riječi je bio u ranoj, ranoj mladosti, možda tek oko četvrte godine. Nisam bila dijete koje je voljelo jesti. Mršavo i tanko pa su često govorili da sam sušićava. S obzirom da sam najveći dio djetinjstva provodila kod djeda i bake imala sam mogućnost biti rumena i okrugla jer nije se gladovalo kao u kući mog oca koji nije bio seljak pa samim tim nije bilo meda i mlijeka, a o putru da ne govorim. No baka je uvijek imala i jako sam voljela kruh sa putrom ili u lošijoj situaciji kruh i mast kod moje mame. No bilo je dosta dugo vrijeme kada mi hrana jednostavno nije pasala pa da je bilo što fino ili posebno. Vrlo rano su počeli moji problemi sa želudcem i trajalo je dok se nije ustanovilo. U tom mučnom razdoblju moje tete koje su živjele sa bakom i djedom nisu baš imale strpljenja pa sam često slušala; pojedi to ili ću te šopati ko' gusku. I sad taj uvod je važan jer je vezan za šopanje gusaka, pataka, purica. Najčešće je bilo ovako; baka bi odabrala nekoliko gusaka, pataka i zatvorila ih u posebno mali prostor zaštićen od kiše, ali dovoljno otvoren da bi živad imala normalan zrak. Od kukuruznog brašna i masti najprije bi napravila male valjuške u starom vajnglu, a onda bi uzimala po jednu gusku za šopanje. Uglavnom je to radila vani, ali ako je vrijeme bilo hladno, a trebalo je pripremiti gusku za Božić donijela bi je u kuhinju. Sjela bi na pod i pod koljena stavila gusku tako je držeći da se nije mogla micati. Ispod bakine suknje samo je guskin vrat virio. Primila bi je za kljun, otvorila ga i ugurala prstom jednu po jednu valjušku, a zatim palcem i kažiprstom povukla izvana po vratu kako bi valjušak stjerala u gušu. Tako se to sve ponavljalo sa svim guskama i patkama. S obzirom da se nisu mogle u svojim kavezima puno micati brzo bi se debljale, a meso bi bilo mekše. Naravno da smo za Božić svi uživali i nitko nije razmišljao o šopanju. Danas bi to bilo zlostavljanje, pogotovo udrugama za zaštitu životinja. No tada u ta vremena puno se manje životinja ubijalo jer se meso jelo uglavnom samo nedjeljom i blagdanima. Nikada se nije hrana bacala u smeće kao danas kada se pobije na tisuće piceka koje nakon dva tjedna bace u otpad ili prerade za hranu pesekima i macama. Na micke i peseke se nitko ne ljuti zato što jedu piceke, a na ljude će se neki ljutiti jer vole meso.

P. S. bijah na pogrebu, tužno i bolno, meni posebno, razumljivo zašto.

05.03.2018.

- 13:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.03.2018., nedjelja

Umjesto frižidera

Mi na selu u ona moja dječja vremena nismo imali frižider, a opet hrana se čuvala na hladnom i ništa se nije bacalo. Istina sa ostacima hrane su se hranili pajceki i perad, ali trebalo je znati sačuvati voće i povrće do duboko u zimu jer nije bilo supermarketa. Recimo jabuke, kruške, dunje. Svi znamo da su se dunje čuvale na ormarima, ali i u udubljenjima prozora. S obzirom da su zidovi bili debljine pola metra i više, a prozori na vanjskoj strani zida tako se to udubljenje koristilo zimi za čuvanje grožđa i dunja, ponekad jabuke. Seljaci su pšenicu čuvali na tavanima i u nju ugurali jabuke i kruške. Tako kada je tko htio jabuku morao se popeti na tavan i tražiti u pšenici. Tavan je bio mračan i nije mi se ni za što milio jer osim toga bilo je tamo i hrpa tajnih i zlih stvari i ako nisi dobar zatvorit će te na tavan. Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da je to bio način kako spriječiti malene da se pentraju po lojtri. Danas neprihvatljiv pedagoški odgoj, no tko je tada imao vremena za duge, besmislene razgovore. Strah uvijek čini svoje dok ga ne prerastete. No dobro idemo dalje sir i vrhnje se nije trebalo dugo čuvati jer kao i putar sve se brzo trošilo, a držalo se u glinenim ćupovima u špajzi gdje i svu kiselinu, sol i vreću sa šećerom koji se izuzetno malo koristilo zbog cijene. Meso se dimilo i suho vješalo na tavan na propuh. Ponekad, vrlo rijetko, u izuzetnim okolnostima kupila kila ili manje govedine u mesnici jer mesara i drugih obrtnika je bilo u to vrijeme više nego ih ima danas. Samo šnajdera je bilo četiri radnje, a danas u mom selu više nema ni postolara, ni šnajdera, ni mesara, ali zato ima dva grobara. Idemo dalje. Krumpir, repa, mrkva, cikla, zelje. Osim što se zelje kiselilo u glavicama se čuvalo u dubokim podrumima. Zapravo to su bile u zemlji duboke jame, uglavnom u sklopu sjenika koji je bio iznad pa su ti podrumi zimi bili dovoljno topli, a ljeti dovoljno hladni. Tokom zime po nekoliko puta se sa krumpira skidala klica i nije mi bilo drago biti u polumraku jer jedino svjetlo je dolazilo kroz otvor. Silazilo se po lojtrama pa sam uvijek imala strah da će ih netko maknuti, a ja ću ostati. Vjerojatno su nas i tim podrumom plašili, no kasnije bih kao odrasla pomagala mojoj bakici da prije završi jer sirota puno je radila, a imala je osnovnu školu (tada su bila četiri razreda osnovna) i voljela čitati, moja baka Mađarica. I da završim sa još jednim spremištem za povrće, trap. U jesen bi u vrtu iskopali zemlju kružno oko pola metra u dubinu i do dva metra promjera; na dno bi se stavljao debeli sloj slame zatim se na slamu složilo povrće pa prekrilo debelim slojem slame i sve pokrilo zemljom u humak. Trap se otvarao tek u proljeće kada više ne bi prijetilo smrzavanje. Sve to ja kao prave slike i danas vidim u svojim mislima.

04.03.2018.

- 08:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #

03.03.2018., subota

Potencijalne udavače

U ona vremena, bar tako mislim da je danas drukčije iako u nekim dijelovima svijete još uvijek žensko dijete nije baš bilo sreća u obitelji. U moje vrijeme se već bitno promijenilo pa ipak u jednome nije. Svaka potencijalna udavača, a bilo je i onih koje to i nisu bile iz razno raznih razloga, morala je imati pripremljenu dotu, auštafirung, opremu ili kako se sve to ne zove. Dakle žensko dijete, buduću majku se zapravo tretiralo kao robu pa je mladoženja mogao tražiti još svašta pride. E sad ne želim o tim vremenima, ali za mog djetinjstva upravo se ta dota pripremala u zimskim mjesecima. U kući moje bake bile su osim moje mame još tri kćerke, a niti jedno muško dijete. Svaka od njih je radila za dva muškarca pa i nije bilo vremena za osvajanje muških srdaca, ali dotu je trebalo za svaku pripremati. Tako bi u zimsku večer uz ženski svijet u kući dolazile i susjede. Bile su to radno-vesele večeri. Mi djeca smo uglavnom ležali na banku, slušali, gledali i spavali. Ženski svijet bi pripremio stol za muškarce jer kako bi oni pustili svoje bolje polovice da šalabajzaju po noći makar to bilo samo do susjede. Muški bi kartali, nešto stavili pod zub i pili. Zbijalo se tada puno šala, pogotovo kada su mislili da mi djeca spavamo, a kako bi kada je galama bila kao na vašaru. Žene bi sjedile na malim hoklicama u krug. Svaka je imala fertun koji je bio malo udubljen između nogu kao neka mala jama. To udubljenje bi napunile perjem koje je baka očerupala sa gusaka bilo da su guske bile nedjeljni ručak bilo da su se mitarile pa bi ih na vrijeme očerupala jer trebalo ga je puno za jastuke i perinu. Dakle svako se perce po perce uzimalo i čijalo tako da su se fini dijelovi pera skidali sa središnjeg šupljeg dijela. Tako fino perje stavljalo se u jastuk napravljen od tkanine inlet kroz koju ne bi moglo izaći. Perje je imalo običaj bježati pa je u te večeri kada se čijalo kuća bila puna pernatih pahulja. Žene su uglavnom raspredale seoske tračeve jer nisu smjele pjevati kako perje ne bi letjelo više nego dok govore, ali muški bi uvijek napravili neki „muški podvig“ posebno kada bi već lagano bili pod gasom. Svako društvo je imalo vragolana kojeg su se svi čuvali da što ne podvali, no ni drugi se nisu baš sustezali pa bi se jedan od njih digao kao mora „prošetati pijevca“, pa kada se vratio u kuću došao bi do ženskog društva i kihnuo na sav glas. Naravno da je perje letjelo posvuda, žene bi ga tjerale, galamile i naravno još više perja raspirile. A onda negdje blizu ponoći kada su muški već fajn pod gasom žene bi pažljivo pokupile svako perce jer vjerojatno bilo je to iste vrijednosti kao i zlato. Otišli bi svatko svojoj kući, petrolejke su se gasile, nas djecu bi odnijeli u krevet, često između bake i djeda. Tako bi se završila još jedna zimska večer.

• banak= dio peći, izdignut, ispod kojeg je bio ror, rol, rerna
• šalabajzati= ići koje-kuda
• očerupati= skidati čupanjem
• čijalo= skidanje finih dijelova pera sa osnove
• inlet= tkanina za posteljinu
• prošetati pijevca= izaći mokriti
• dota, auštafirung, oprema= otpremnina koju bi svaka udavača nosila sa sobom kod udaje

03.03.2018.

- 10:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

02.03.2018., petak

Malo i o tome

SANJKANJE

Nisu svi u moje vrijeme odrastanja imali sanjke, nisu imali ni sličuhe, a o skijama ništa nismo znali, ali ja sam imala sanjke i već samim tim imala sam određenu važnost među djecom. Živjeli smo u maloj kući pokraj velikog mlina. Danas još samo oronuli mlin stoji i prazna polu-šikara umjesto moje kuće. No u moje vrijeme mlin je radio kako smo govorili punom parom, a i bio je paro-mlin. Već od ranog jutra na prostor ispred dolazili bi seljaci sa konjskim sanjkama uglavnom puni žita koje bi dali samljeti kako bi za duže vrijeme imali brašno za kruh i ostalo, a mogli su dobiti i dio grza (krupica) kao i posije kojim su hranili stoku. Jednako tako su donosili kukuruz koji se uglavnom mljeo u brašno za najbolje žgance ikada. Bio je to kukuruz osmoredac samo za žgance, a za stoku su imali drugu vrstu koju bi doma usitnili u šrot na ručnim drobilicama. Dakle sanjkanje. Kako je Slavonija ravna, sa vrlo malo brda i moje selo je ravno. Najveće brdo je bilo u parku grofa Jankovića ili groblje pa smo ta dva mjesta koristili, uglavnom. Ipak najveći užitak je bio kada smo dobili dozvolu od seljaka koji su se uzevši sve što su donijeli samljeti u mlin, prikopčati naše sanjke odostrag za konjske pa se tako voziti do na kraj sela. Jednom smo moja prijateljica, koja nije imala sanjke, i ja tako zakvačile sanje i radosno krenule u avanturu. Kočijaš je bio pomalo šaljiv čovjek i svi su ga u selu znali iako je bio iz drugog sela tri kilometra udaljenog od mog. Obećao je da će stati na kraj sela, no kako smo bližili samo je potjerao konje sve brže. Jedva smo se držale za sanjke da se ne okrenemo i padnemo. Vikale smo iz sveg grla, ali pravio se kao da nas nije čuo. Kada smo došli do pred njegovog sela stao je. Pogledao nas je i rekao da smo na kraj sela. I da bili smo, ali njegovog, a ne našeg. Povratak od tri kilometra pješačenja po snijegu još i danas vidim. Nakon toga više nisam ni pokušala pitati, a kamoli se prikvačiti sve dok mi tata nije stavio novo dugačko uže koje se moglo provući oko kuke na lojtri sa stražnje strane tako da bi drugi kraj užeta držali u ruci pa kada ga se ispusti odmah se stane. Svejedno ja se nisam usudila pitati one koje nisam poznavala.

• lojtre na seoskim kolima su stranice uglavnom rešetkaste, drvene koje su na krajevima imale kuke u koje se umetala okomita strana kako bi se kola sasvim zatvorila

- 08:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.03.2018., četvrtak

Bilo je tako

Ponovo sniježi pa se odmah vraćam u ona zimska sjećanja kada sam se snijegu veselila. Stala sam opisom naših zimskih posjeta familiji slikom kako pršti snijeg okolo sanjki. U živom mi je sjećanju jedan odlazak nas nekoliko zajedničkim prijateljima u desetak kilometara udaljeno selo. Koliko je točno sanjki bilo ne mogu se sjetiti, ali sigurno najmanje troje. No da najprije kažem koju riječ o aktivnostima koje su za svaku kuću bitne kada zima krene. Kolinje. Po cijelom se selu dimilo iz pušnica (to su male prostorije zidane u dvorištima isključivo za dimiti meso i plašiti neposlušnu djecu) gdje su se sušile kobasice, šunke, špek i ostale svinjarije. Da se sada vratim na putovanje sanjkama, konjima i veselju. Muški svijet je imao ili kuhano vino češće ili rakiju rjeđe za zagrijavanje, a mi ostali smo zabundani ispod deka samo virkali okolo. Snijega je tada bilo metar i više pogotovo na zapusima, ali ceste su bile što ralicama koje su vukli konji, što sanjkama koje su služile zimi za prijevoz od udaljenijih sela do trgovina u mom selu, tako fino utrte da su sanjke samo klizile. A onda dolazak u Cabunu. Prijatelji su čekali u dvorištu otvorene kapije i odmah pomagali da se konje pokrije dekama kako se ne bi prehladili jer često su od kasanja bili mokri. Zato je bilo važno da ih se obriše, pokrije i dadne zob i sijeno za jesti. Vodu bi obično tek kasnije dobili kada se dovoljno ohlade. Ljudi su se za svoje životinje tada bolje brinuli nego za same sebe. Žene bi za to vrijeme unijele djecu u kuću zajedno sa svime što bi donijeli, kolače ili neke poklone. Kava je bila najcjenjeniji poklon jer je bila skupa, a i čokolada uz kavu obavezno. Domaćini su za taj dan pripremili pravu gozbu. Naravno da je sve krenulo još u dvorištu sa kuhanim vinom i rakijom za muški svijet, a za ženski obično domaći liker od višanja, a nastavilo se u kući, u kuhinji gdje je uvijek bilo najtoplije. Kako bismo gotovo uvijek dolazili negdje oko ručka stol bi već čekao prostrt, a mirisi su otvarali apetit. Najprije juha. Prava kokošja sa domaćim rezancima. Onda obično; kuhane kobasice i kuhana rebrica dimljena sa zeljem i restanim krumpirom i pečene krvavice. Naravno da se stalno zalijevalo sa najboljim vinom. Nama djeci bi razrijedili sok od višanja jer nije bilo cocacole ni ostale kemije. Onda je došla na red sarma jer zimi nema pravog ručka, pogotovo u gostima, bez sarme koja je bila na ponos svake gazdarice. Konačno kada više ništa ne bi mogli staviti u usta dolaze kolači od onih još vrućih štrudla sa sirom netom izvađenih iz rerne pa orahnjača, makovnjača i raznih sitnih.
Trebalo je sve to preživjeti. Pa kada je pao mrak djeca bi već drijemala, odrasli polako završavali svoje priče koje zapravo nikad nisu bile završene. Ponovo sve napravili kao i u jutro, ali sada za povratak. Razlika je bila samo što su svake sanjke imale upaljen fenjer kako bi ih se u mraku vidjelo. Konjima nije svjetlo trebalo. Znali su put na pamet i dok bi otac lagano drijemao te divne životinje bi nas sretno vratile svojim kućama.

- 13:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #