SANJKANJE
Nisu svi u moje vrijeme odrastanja imali sanjke, nisu imali ni sličuhe, a o skijama ništa nismo znali, ali ja sam imala sanjke i već samim tim imala sam određenu važnost među djecom. Živjeli smo u maloj kući pokraj velikog mlina. Danas još samo oronuli mlin stoji i prazna polu-šikara umjesto moje kuće. No u moje vrijeme mlin je radio kako smo govorili punom parom, a i bio je paro-mlin. Već od ranog jutra na prostor ispred dolazili bi seljaci sa konjskim sanjkama uglavnom puni žita koje bi dali samljeti kako bi za duže vrijeme imali brašno za kruh i ostalo, a mogli su dobiti i dio grza (krupica) kao i posije kojim su hranili stoku. Jednako tako su donosili kukuruz koji se uglavnom mljeo u brašno za najbolje žgance ikada. Bio je to kukuruz osmoredac samo za žgance, a za stoku su imali drugu vrstu koju bi doma usitnili u šrot na ručnim drobilicama. Dakle sanjkanje. Kako je Slavonija ravna, sa vrlo malo brda i moje selo je ravno. Najveće brdo je bilo u parku grofa Jankovića ili groblje pa smo ta dva mjesta koristili, uglavnom. Ipak najveći užitak je bio kada smo dobili dozvolu od seljaka koji su se uzevši sve što su donijeli samljeti u mlin, prikopčati naše sanjke odostrag za konjske pa se tako voziti do na kraj sela. Jednom smo moja prijateljica, koja nije imala sanjke, i ja tako zakvačile sanje i radosno krenule u avanturu. Kočijaš je bio pomalo šaljiv čovjek i svi su ga u selu znali iako je bio iz drugog sela tri kilometra udaljenog od mog. Obećao je da će stati na kraj sela, no kako smo bližili samo je potjerao konje sve brže. Jedva smo se držale za sanjke da se ne okrenemo i padnemo. Vikale smo iz sveg grla, ali pravio se kao da nas nije čuo. Kada smo došli do pred njegovog sela stao je. Pogledao nas je i rekao da smo na kraj sela. I da bili smo, ali njegovog, a ne našeg. Povratak od tri kilometra pješačenja po snijegu još i danas vidim. Nakon toga više nisam ni pokušala pitati, a kamoli se prikvačiti sve dok mi tata nije stavio novo dugačko uže koje se moglo provući oko kuke na lojtri sa stražnje strane tako da bi drugi kraj užeta držali u ruci pa kada ga se ispusti odmah se stane. Svejedno ja se nisam usudila pitati one koje nisam poznavala.
• lojtre na seoskim kolima su stranice uglavnom rešetkaste, drvene koje su na krajevima imale kuke u koje se umetala okomita strana kako bi se kola sasvim zatvorila
|
