život je kako kada

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

27.02.2018., utorak

Nekad je to bilo tako

ADRESA ILI ATRESA

Tražim jutros po adresaru, ili kako je to moja mama zvala, onaj papir sa atresama, ime ulice u mom selu, rodnom i začudim se kako znam sve ulice kako smo ih mi tada zvali, a bilo ih je i u moje vrijeme veći broj. Svaka je imala svoje ime i točno ste znali zašto se tako zove. Na primjer krenuti ću od ulice u kojoj sam se rodila, u kojoj prve korake napravila, u kojoj osnovnu školu završila. Šokadija. Dakle po imenu ulice ja bih trebala biti Šokica, ali to baš i nema puno zajedničkog ako se gleda zemljopisno jer Šokci su uglavnom na istoku lijepe nam domovine, a ja sam više sjeverna Slavonija no pjevale su se pjesme Šokadije, a i tamburaši, naši Šokci su iz te ulice. Zašto se ulica tako zvala? E pa to ne mogu točno znati jer jedini Šokac prezimenom živio je u selu do mog. Nakon Šokadije veći dio života mog seoskog živjela sam u Kolodvorskoj ulici. To je već sasvim jasno jer ta je ulica od centra sela vodila ravno do željezničkog kolodvora. Kada je trebalo točnije objasniti koja je moja kuća malo bi značilo reći broj kuće. Točnije je ovako, tamo prije mlina jer bile su kuće i kraj mlina i iza mlina, a moja prije mlina. Ako ste nekoga trebali iz ulice koja je počinjala kod mlina pa odlazila prema poljima tada ste išli u Slijepo crijevo koje je imalo možda tada samo deset kuća, a danas je jedna velika dugačka ulica. Od prvog dana škole svi smo se znali jer više od pola sela svi smo bili familija, no bilo je i onih iz drugih krajeva, najčešće iz Zagorja i Dalmacije. Moja predraga prijateljica koja se vratila dalmatinskim korijenima živjela je u Kapanskoj ulici gdje je bilo groblje. Ulica prema selu Kapan. Detaljniji opis gdje bio je iza groblja. I to je sasvim jasno zašto se tako zvala jer i tamo je bilo prije groblja, preko-puta groblja i iza groblja. Isto pravilo je bilo vezano uz park grofa Janokovića; prije parka, uz park, iza parka ili prije-poslije pošte jer je tamo bila pošta, a odmah iza policija sa istim pravilom prije-poslije. Jedan dio moje familije i danas živi u Gradinskoj ulici. Sasvim jednostavno, to je ulica prema selu Gradina kojemu ta ulica vodi. Zatim oni koji su živjeli iza Stanice, prije pruge, iza pruge. Stanica je bila željeznička i jedina stanica pa nije trebalo objašnjavati na što se odnosi. Jedine ulice koje smo zvali imenom jesu Preradovićeva i Drapšinova, a Halej koji je bio tek puteljak za presjeći iz jedne u drugu ulicu sada je prava ulica i ne znam joj ime. I uz Halej je bilo ono prije ili poslije Haleja, ako ste trebali točan odgovor. Sam centar sela gdje je prekrasna plava crkva sa dva okrugla tornja i od kojeg su se račvale ulice na četiri strane zvao se Ćošak. Na Ćošku su bile trgovine, gostionice, mesnice, pekare, razne obrtničke radnje pa se točno znalo gdje je tko. Na primjer iza Jokinog dućana. Joko je bio samo poslovođa, a ipak su ljudi govorili kao da je dućan njegov. iza Joke je bio vatrogasni dom i sve prije-poslije jednako ostalima prije-poslije. kao što se vidi jednostavno i funkcionalno. Danas se to tako jako promijenilo pa kako naći taj papir sa imenom ulice da pismo stigne na pravu adresu ili kako bi moja mama rekla atresu.
27.02.2018.



- 08:32 - Komentari (17) - Isprintaj - #

26.02.2018., ponedjeljak

Sjećanja zimska

Čekali smo tu nedjelju, zimsku, sa snijegom do prozora i uskim prolazima između kuća. Čekali smo nestrpljivo i znatiželjno. Odlazak u goste u neko drugo selo, udaljenije, u moje je vrijeme bio najveći događaj i noć uoči uvijek je predugo trajala. Pripreme su započinjale večer prije jer trebalo je zadržati vatru u peći cijelu noć kako bi u jutro bilo dovoljno toplo za oblačenje i rani doručak. Zime su tada bile prave kao u priči Snježna kraljica. Nismo znali koliki su minusi, a i nikoga nije bilo briga jer zima je i tako treba biti. U rerni, mi smo je zvali i ror grijali su se crjepovi koje bi omotali vunenom vestom starom. Topli zimski kaputi, veste, hlače, kape koje su nam bake ili mame štrikale ponekad od one grube prave vune, rukavice sa jednim prstom, palcem, sve je to dio opreme kojom su nas djecu osigurali od hladnoće. Pripreme su bile jednako zanimljive kao i putovanje u goste. Konji su zadovoljno rzali i kopitima kopali po stvrdnutom snijegu dok su roditelji u sanjke, one velike konjske kako smo ih zvali, unosili sijeno, pa gunjeve, jastuke od perja, vunene teške deke. Kada je gotovo sve bilo spremno otac bi nas djecu odnio u sanjke bez čizmica koje su ponijeli sa ostalim stvarima, a pod noge bi nam stavili one tople crjepove koji su se grijali u rerni. Zamotani smo bili doslovno do nosa i nikome nije moglo biti hladno, osim možda tati koji je imao uzde u rukama i ponekad fijuknuo bičem po zraku kako bi konji brže jurili. Snijeg je prštao oko sanjki, a radost tih putovanja ništa ni do danas nije nadmašilo.
- 13:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.02.2018., nedjelja

Nismo oni drugi

MI NISMO

Uvijek se dešava nekom drugom
Jer nama se nikako ne smije
Ne može dogoditi
Mi smo sigurni
Živimo sa figom u džepu
A onda nas nespremne zaskoči
Nemoć
Uzalud jadikovke, uzalud molitve
Kasno je prekasno je
Dolazi vrijeme suza
Dolazi vrijeme boli
I muk
Jer uvijek se drugima dešava
Nama se ne smije
Mi nismo oni drugi
Sve dok se ne dogodi

11.02.2018. Limerick Irska

A jutros razmišljam o istinitosti teksta ispod:



Kofer u Božjoj ruci
Dijalog između Boga i mrtvog čovjeka…

Bog: U redu sine, vrijeme je da krenemo.
Čovjek: Tako brzo? Imao sam puno planova…
Bog: Stvarno mi je žao ali, vrijeme je da krenemo.
Čovjek: Što imaš u tom kuferu?
Bog: Ono što ti pripada.
Čovjek: Ono što mi pripada? Misliš, moje stvari… odjeću… novac…
Bog: Te stvari nikada nisu bile tvoje, one pripadaju Zemlji.
Čovjek: Jesu li to moja sjećanja?
Bog: Ne, ona pripadaju Vremenu.
Čovjek: Jesu li to moji talenti?
Bog: Ne. Oni pripadaju Okolnostima.
Čovjek: Jesu li to moji prijatelji i obitelj?
Bog: Ne sine. Oni pripadaju Putu kojim si išao.
Čovjek: Jesu to moja žena i djeca?
Bog: Ne. Oni pripadaju tvom Srcu.
Čovjek: Onda to mora biti moje tijelo.
Bog: Ne. Ne… Ono pripada Prašini.
Čovjek: Onda to sigurno mora biti moja Duša!
Bog: Griješiš sine. Tvoja Duša pripada meni.
Čovjek suznih očiju i sa strahom uzme kufer iz Božje ruke i otvori ga… PRAZAN!!
Slomljenog srca i uz suze koje su se slijevale niz njegove obraze, čovjek upita Boga…
Čovjek: Nikada ništa nije bilo moje?
Bog: Tako je. Nikada ništa nisi imao.
Čovjek: Pa onda? Što je bilo moje?
Bog: Tvoji TRENUCI. Svaki trenutak koji si živio bio je tvoj.
******
Život je samo trenutak. Trenutak koji pripada nama. Uživajte u ovom Trenutku dok ga imate. Ne dozvolite da vas bilo što zaustavi da obavljate posao u kojem uživate. Živite svoj život SADA. Ne zaboravite biti sretni, jer je to JEDINO važno. Materijalne stvari i sve za što ste se borili u životu, ostaje iza vas. Ništa ne možete ponijeti sa sobom. Ono što je zaista važno je da ŽIVITE SVOJE TRENUTKE…
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.02.2018., četvrtak

Dan za danom

Prošla je prva osmina. Nisam niti osjetila, niti primijetila da se išta oko mene promijenilo. Jutrom i dalje očekujem negdje u nutrini tijela shvatiti istinu, nema ga, više ga nema i neće ga biti, a onda slijedi samo-tapšanje jer bez utjehe kako dalje. I nije to isto kao kada ispraćaš roditelje na put bez povratka, još manje slično kada nas prijatelji napuštaju, naši vršnjaci kada odlaze. Nema ni malo sličnosti jer svako umiranje, svaka smrt je jedinstvena, a to je na neki zaštitnički način dobro za nas koji čekamo svoj red. Ne pokušavam se oprostiti na način koji mnogi misle da je dobar. Najčešće je riječ o vremenu kojemu treba sve prepustiti. Ne vjerujem da vrijeme može samo po sebi nešto promijeniti ako sami ništa ne činimo. Možda sam pogrešno odlučila, to ću znati kasnije, ali sve dok se i najmanje sitnice budem mogla sjetiti vraćat ću se svakoj slici našeg kratkog i prekrasnog zajedničkog života. To boli, znam, ali ta mi je bol, možda je pogrešno u ovoj situaciji reći, ugodnija od bježanja. Jednako tako sasvim sam svjesna da niti jedna ruka ne može biti utjeha, ali može biti podrška kada zatrebamo. Razmišljam jutros osmina, tako brzo, tako strelovito, mnogi su u isto vrijeme iz ovog života otišli, mnogi su se rodili i taj krug se stalno ponavlja, a mi smo tek nevidljiva točkica tog kruga koja, kada se zgasi, ostavlja veliku bol i tugu.
- 09:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.02.2018., četvrtak

I onda kraj




ZABLUDA

Umor sklapa vjeđe
Riječi se gube
Zrakoprazno
Samo ruka ruku
Pokušava zadržati
I odgoditi odlazak
Makar još samo
Jednu minutu
Neuspješno
I onda
Kraj
Bol suzama prana
A život ide dalje
Kao da smrt
Ne postoji
Zabluda za
Olakšanje

- 01:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2018., četvrtak

Posljednja točka života

Nitko nas nikada nije, a vjerojatno niti neće učiti kako se nositi sa tugom i bolom koji je dio opraštanje sa voljenom osobom, sa osobom koja nema izbora, koja slijedom neminovnog odlazi, odlazi bez mogućnosti povratka. Jedan život stavlja zadnju točku na svom putovanju, a mi bi još puno zareza i uskličnika. Kako pronaći najbolji način dok se sve u nutrini lomi, tko nam ga može pokazati, opisati ili tek nagovijestiti? Mnogi nas potapšaju, zagrle, kažu dvije tri riječi koje u tim momentima apsolutno malo znače jer možemo li ih uopće čuti. Već danima tražim odgovor na mnoga pitanja čiji upitnici ostaju bez odgovora, bar nekog koji bi značio mir. Nema mira, nema ničega osim čekanja jer nitko nas nije učio koliko je ta tuga duboka. Ponekad nam govore kako vrijeme rane liječi i ja vjerujem da liječi one vidljive, ali one duboko urezane, one koje nitko dodirnuti ne može vrijeme ne može liječiti. Ostajemo na vjetrometini tuge, a život ide dalje i kao da se baš ništa nije dogodila jedan za drugim slijedimo isti put, upoznajemo iste boli, a nitko nas o njima baš ništa nije učio.


- 22:03 - Komentari (32) - Isprintaj - #