< | listopad, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
SJEĆANJEM ŠUŠTE BIJELE KRIZANTEME MRAMORU CRNOM * MRMOR GLASOVA ARANŽMANI CVIJEĆA ZA DAN SVIH SVETIH * GROBOVI, GROBLJA POSVUDA PLAM SVIJEĆA SPOMENDAN MTRVIH * (haiku na temu dolazećih blagdana) Svi Sveti (lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) je kršćanski blagdan, kada se slave svi sveci, kako oni koje je crkva službeno proglasila svetima tako i oni za koje se vjeruje da su sveti. Katolici slave ga 1. novembra, a u pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima, te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine. Na dan Svih svetih služe se svete mise u crkvama i na grobljima. U Bosni i Hercegovini na dan Svih svetih služe se mise za sve poginule u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Tradicionalno na grobljima u Sarajevu i Mostaru polažu se vijenci i pale se svijeće. Obilježavanje blagdana Svih svetih u kršćanskoj tradiciji seže još od 4. vijeka. Dušni dan Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311. Španjolska je 1748. dobila povlasticu, da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetoga Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Uz ovaj blagdan, kao i za blagdan Svih svetih[1], običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne. (Izvor wikipedia) |
Ovaj je post zbog Fresha. Neću spominjati koliki vozački staž imam jer toliki je da se i sama začudim. U svim tim silnim godinama nisam imala veći incident od ogrebotine blatobrana na vrata od službene garaže, samo jednom i nikad više. Ovog rujna iz ZG vozim do Dubrovnika i tako nakon za malo dva mjeseca nazad. Tko nije vozio po Dubrovniku možda neće znati što znači biti hrabar. Nema tamo u upotrebi (obavezno) žmigavce, nema onog mogu li pitanja očima i riječju koju usne oblikuju, nema hvala, nema izvoli, nema, nema, ničega nema osim IDEM, i taj idem je zakon. Skuteri vas zaobilaze s obje strane i nikad ne znate možete li kamo skrenuti jer tih samo/ubojica tipa kamikaza ima kao i komaraca i jednako navale. S obzirom da ne želim plaćati kazne, a prošle godine je Irac za 15 km više no što je bilo na nekoj tabli koju nismo uočili platio 250 kn na licu mjesta, a u isto vrijeme su dubrovačke registracije zujale brzinom koju ni radar ne lovi, ja sam odlučila poštivati sve oznake na prometnicama. Gotovo da nije bilo dana, a da nisam bila bar dva tri puta na magistrali i uporno se držim svih ograničenja. Stranci (svi stranci, posebno Slovenci, Poljaci, Talijani, a i ostali) šibaju i pretječu me čak i u zavojima, puna linija, nevažno. Naravno da mi trube, pokazuju prstom da nisam normalna, a srednjak je našim Dalmatincima najdraži. Kako sam cijepljenja na sve te pritiske izdržim da mi sjede na pol metra iza mene, kako kažemo na „guzici“. Njihov problem. Odlučim nakon mjesec dana razgovarati sa policijskom patrolom koju vidjeh u Trstenom. Zaustavim se kraj njih i postavim pitanje ovako: -Dobar dan. -Dobar dan odgovori jedan iz policijskog automobila, a drugi me samo u čudu gleda. -Može kratko pitanje? -Da. -Možete mi objasniti čemu služe oznake brzine na cestama? -Gleda me čovjek jer eto luda baba vozi auto i nema pojma čemu služe oznake. -Da, kaže on ponovo, vidno zbunjen. - I tada ja u nekoliko rečenica objašnjavam o čemu se radi i zašto pitam. - Aha, shvaćam – kaže – ma samo vi vozite po zakonu, a tko želi brže neka vas pretječe. - Pitam – znači – mogu i ja jednako brzo kao i oni nećete me zaustaviti? - A ne, ne možete tako. - Pa dobro, a zašto svi sa DU registracijom mogu? I onda slijedi biser od odgovora. - Čujte, TO VAM JE DALMATINSKI MENTALITET. Na to stvarno nisam imala što dodati. Poželjela sam zapisati njegovo ime, ali koja korist jer cijeli razgovor nisam snimila (stvarno mi je žao da nisam), a policajcu se uvijek vjeruje pa mi u slučaju da se pozovem na mentalitet ne bi koristilo, a i nisam Dalmatinka već purgerica sa ZG tablicom. |
BEZ MENE Dan se budi bez mene. Šutim i kapke ne podižem. Preteški su za jutro jesenje rano. Sunce će, kažu. Vjerujem im, ali paše mi tama, Paše mi mir dok još tragove tražim Iz snova koje jutro rasprši Kao vjetar oblake svoje. Negdje si u njima bio nasmijan, A ja začuđena jer odavno te nema I kao da smo opet tamo, mladi, U grofovom parku i svi ti ljudi oko nas Stvarni, a ni njih više nema. Još samo ja bauljam u tom svijetu. U svijetu Bez milosti, smilovanja, Bez želje shvatiti sve strahove Koje uporno pokušavam sakriti. Sunce će kažu, Vjerujem, a ipak Puštan dan neka se budi bez mene. 25.10.2017. ovo za buđenje |
in standby to................................................................. |
KOME PIŠEM Mislim, mrtvo slovo na papiru, ostavljam za vrijeme kada me se više ni vlastiti naraštaji ne budu sjećali. Mrtvo slovo ostaje danas, kao što je bilo jučer i stoljećima prije. Čita li itko više knjige, stare, povijesne, zapise nama ostavljene da ne lutamo tamnim hodnicima ne znanja. Ponavljam u mislima: mrtvo slovo, mrtvo slovo, mrtvo…Kome ja to pišem, zašto pišem, o čemu to sve pišem, ostavljam li i ja mrtva slova sve u nadi, a znajući unaprijed kako će ih ista sudba zadesiti? Pišem, bolje reći ispisujem sebe, sve što je negdje, nekada, u planu sveobuhvatnog svemira zapisano u čestici kojom je Tvorac odlučio mene darivati. Razumiješ li čitaoče o čemu to zbore moje riječi, moja mrtva slova koja će oživjeti tek kada ih tvoje oko ugleda, kada tvoj um prošeće stazama kojima se rasipa ovo malo duše što još u meni boravi. Razdadoh se ne birajući mjesto, ni vrijeme, ni ljude ne izabirah i možda baš zato sve me manje ima u meni, a sve više u slovima. Tebe čitaoče čekaju da ih oživiš. GOLA ISTINA Koliko je istine A koliko laži u nama Dok gledaš me sneno, A kiša teško Moje misli vlaži? Da li bi mi netko Stran i nepoznat Sada bio draži? Pomislih, Tako su čudni ovi naši sati. Hoće li, Kada kiša prestane, I naša ljubav stati? Onako mrtva, prazna I nijema, bez bola, Istinski gola Kao i čaša Već odavno Ispijenog vina Tu, pred nama Na sred stola. |