život je kako kada

< rujan, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

28.09.2017., četvrtak

Zašto ih ne volim

Još od prvog postali su moja noćna mora. Dok su ostale trinaestogodišnjakinje bile sretne i ponosno ih pokazivale, naravno skrivečki. Rijetko sam sudjelovala u tim seansama jer nisam baš bila sretna što ja nemam što pokazati. Onda se sve počelo polako mijenjati i jednog dana stiže zapovijed o novom načinu odijevanja jer kao eto i ja sam ušla u taj svijet muke i pokore. S obzirom da se u mojoj obitelji krojača sve doma šivalo najprije se uzima mjera. To je bila više komedija nego ozbiljna radnja. Bilo me je u visinu, ali sve ostalo čista metla. Kada je bilo gotovo nisam znala da li bih plakala ili bi se smijala. Kako god nisam se uspjela priviknuti pa sam po doma i dalje hodala kao i prije. No krenula je i srednja škola i crno-bijela kupljena kombinacija koja me doslovno ubijala. Crni za tamnu, a bijeli za svijetlu obleku. Više se niti ne sjećam koliko sam puta poželjela sve maknuti makar kratko dok je između dva školska sata trajao odmor je onako mršavoj žice su mi žuljale rebra. Čim bih iz škole došla doma prva stvar je bila tijelu dati slobodu. Sada već znate o kojem se mučenju radi. Mislim žene znaju, a i poneki muškarac. Prošle su godine, a moja navika ne nositi grudnjak kada god mogu, bilo doma, bilo vani kada je hladno pa se nose jakne koje sve skrivaju, i danas je jednaka. I dalje ih ne volim iako sada imamo izbor dobrih sportskih grudnjaka koji su fantastični, koji nemaju nikakve ni žice, ni fišbajne, ni umetke, niti išta što podiže dojke. Znam da ih muškarci vole vidjeti velike, tvrde, čvrste, no ako je žena dojila četiri ili više djeteta nema šanse da će dojke biti kao dok je bila cura prije braka. Osnovna funkcija im je ipak dati novorođenčetu sve što je priroda namijenila, a ne užitak muškarcu. Svi smo već čuli kako kažu da ženi vise dojke do pupka, no malo tko govori do kuda muškarcima u godinama vise njihovi visuljci. Kada sam to prije dvije godine vidjela na FKK plaži odlučila sam svoje nudističke želje ostvarivati na sasvim skrivenim mjestima. Tamo me nije briga do kuda mi vise (iako nije da baš vise) a niti ne moram gledati staračke visuljke kako vise.



a ni njih ne volim, pogotovo kada sam uz more
- 21:15 - Komentari (33) - Isprintaj - #

25.09.2017., ponedjeljak

Ponovo biti

U ove jesenske dane moje misli jure u one tople, ljetne, dane mog djetinjstva, prašnjave ulice sela mog slavonskog gdje sam bosonoga cijelo ljeto provodila. U dane kada su ljetne kiše bile tople,a moj ples na kiši bio je hvatanje kapi u otvorene dlanove. Lice sam podizala umivanju ljetnog pljuska, sretna, nasmijana, a danas, sjećanjem, malena putujem ulicom divovskih lipa do kolodvora. Putujem uz ista dvorišta po davnim otiscima stopala one iste prašine do bijelo okrečene seoske kućice. Putujem uz ista dvorišta duž ulice sa cvjetnim gredicama Prkosa i Lijepih Kata. Preskačem šanac ispred moje kuće dok ljetni pljusak polako kroz njega odlazi dalje ispod ciglenih mostića. U ove sunčane jesenske dane ja postajem dijete razigrano, bezbrižno, ne sluteći kako će život tražiti ozbiljnost, odricanje, tugu i suze, kako će me provesti kroz godine kojih se više sjetiti ne mogu. Zato se uporno vraćam u one ljetne dane moga sela, bosih nogu prašinom pokrivenih i kiša toplih, ljetnih, tražeći uspomene da ogriju jesen u meni.

28.10.2010.

(iz moje zavičajne zbirke POCJEK)




- 17:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.09.2017., petak

Kad mi Slavonija u san dođe

ZA ŠAKU CRNICE ZLATNE

Razmišljam jutros; što bih dala za šaku crnice moje zlatne? Učini mi se kao da miris uzorane odnekud iz zidova ovih izvire pa me ovija i miriše, miriše. I sanjah upravo te riječi. I kao da sam ju noćas u rukama imala, mirisnu rastresitu, kao otata moj kada bi konje zaustavio da plug očisti od trave ili nakupljene zemlje pa ju kroz ruke ispucale, prstiju kvrgavih trese, sipku, provjerava dal' će rodit kako se nada. Eto, jutros mislim o tim danima, a kažu najljepša sjećanja zauvijek ostaju i slažem se jer su to ova moja, slavonska. Sebe vratim u dane kada s kraja na kraj njive vidjela nisam, a tek tamo daleko poneki brežuljak u izmaglici oka. Ukras toj ravnici slavonskoj ponositi hrastovi bjehu što hlad su pružali ili sklonište za iznenadnih pljuskova ljeti. Ali kada se oralo s proljeća, cijeli je kraj mirisao tim posebnim, nikad zaboravljenim mirisom zemlje koja je zimu zimila pod debelim snježnim pokrivačem. Djed bi polako sa kola skinuo plug na kojem se lemeš sjajio onako uglancan, naoštren kod kovača. Polegao ga kod prve zamišljene brazde pa vagir s kola premjestio na plug. Onda Zorku ili Olgu, uvijek po jednu kobilu upregao, uzde u ruke i ijo Zorka, ijo, krene prvom brazdom. Čarobni su to trenuci. Zemlja se podigne po lemešu pa presloži na drugu stranu i kao da se falde slažu na suknji za nedjeljnu misu tako jedna za drugom brazde nastaju sve dok podne ne zazvoni. A onda i konji i čovjek odahnu. Djed sjeda u šaraglje, kruh i šunku vadi, što mu baka u krpu zamotala pa ruča. I mili Bože, ne znaš što više tada miriše. Crnica koja se tako uzorana zlati na podnevnom suncu, proljetnom, blagom ili šunka i kruh domaći. A mene jutros uzbune sve te misli i mirisi zbog sna o šaci crnice zlatne.

lemeš = nož na plugu
šaraglje = stražnji dio kola
falde = peglani nabori na suknji
vagir = dio preko kojeg su konji upregnuti

(Iz moje zavičajne zbirke POCJEK izdane 2015. g)




- 08:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

19.09.2017., utorak

Moj galebe

Nije on Jonathan, ne nije. On je naš domaći galeb, ali meni zanimljiv jer već neku godinu pratim njegov ritual dana.


Ovo je njegovo stalno mjesto. Tu čeka da mu se ponudi doručak. Nije probirljiv pa će prihvatiti i komadić kruha. S obzirom da slika govori tisuću riječi slijede fotke.



kruh je u moru



ribe su navalile



pokret po svoj komadić



na poziciji



tko će više galeb ili ribe



nakon doručka



važno je oprati kljun



i povratak



na stalnu poziciju






- 09:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

16.09.2017., subota

Suton



Ovu ljepotu stvarno treba doživjeti.
- 22:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.09.2017., srijeda

Budi sretna kaže Dinaja

Budi sretna, sretan. Može li zapovjedni način osigurati da će se sreća stvarno i dogoditi? Možemo li svojim odabirom biti sretni ili nesretni? Razmišljam o tim opcijama i uvjeravam se, pomalo skeptično, da sreća uvijek ovisi samo o meni. Ima taj mali crv koji se pojavi kada ga najmanje želimo. Zasvrdla grubo kao da želi demantirati sve što smo odlučili. Dakle, budi sretna govorim si jutros dok se ponad Mljeta lijeno razvlače oblaci pa mi skrivaju prekrasan pogled. I već zbog njih, oblaka, nisam sretna. Sunce se posebno sporo uzdiže, baš jutros kada sam postavila zapovijed, budi sretna, kao mantru dana, a bez njega, sunca sjajnog, nisam, ne mogu biti sretna. Takvo je danas jutro, prihvati da je i budi sretna. Osjećam se glupo i nemoćno i najradije bih ponovo zavukla glavu pod plahtu, ali ne, budi sretna zapovijedam jer još je jedan dan sa svim mogućnostima, ili ne, zasvrdla crv sumnje. Što god će ovaj dan donijeti želim da meni i svima vama sretno prođe. Ja ću mantrati; budi sretna, budi sretna, budi sretna……..

13.09.2017.


- 08:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.09.2017., ponedjeljak

Ne



ONI SU SRETNI

Oni su sretni, oni izgledaju sretno,
I pomislim kako je čudno i kako se
Ničim izazvan pojavi trenutak
Što izokrene mir u strepnju,
Neizvjesnost.
Koliko dugo još koraka ima,
Riječi neizrečenih što čekaju, koliko?
Ima li nadanje onu vjeru, ufanje
U sutra ili se svako sutra pojavi
Kao najava još jednog iščekivanja.
Oni su sretni, oni izgledaju sretno
Dok ih tako promatram i poželim,
Bože moj, poželim da je ovo samo san,
Da će sutra biti jutro nakon teške noći,
Da ću osmjehom pratiti njih
Sretne, koji izgledaju sretno
Ploveći sumraku ususret.
Može li biti samo san?

11.09.2017.

- 11:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

Mozaik



Da na trenutak odagnam teške misli uranjam pogled okom objektiva.
- 14:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

06.09.2017., srijeda

Tako sam umorna

Dan me budi drsko kako to već neko vrijeme čini. Radije bih ostala u polutami i sanjarila o nekim drugim vremenima, ali nemilosrdno se uvlači kroz škure i kao general vojsci naređuje mi ustajanje. Iako je ritual poznat od buđenja do kasno noćnog padanja u kakav takav odmor, ipak nepoznanice postoje. Hoću li ih znati riješiti ili će me zaskočiti kao lopov željan moje taške u kojoj obično nema željenog mu plijena. Svako dobro jutro je tek fraza kojom se pokušava sakriti realnost što je srušila mnoge nade pa razmišljam koje li ironije u tom tako lijepom pozdravu. Optimizam koji njegujem cijeli život ni sada mi neda misliti na bilo što drugo osim kako mogu, kako mogu, kako hoću jer hoću, ali nije riječ o meni. Može li onaj koji stoji na pragu ne zakoračiti u ambis. Želim, žarko želim da može, da hoće, jer čemu sve što životom pripremano bješe za mirne trenutke koji su tek krenuli, čemu? I naravno reći ću dobro jutro s osmjehom sunčanog dana uz glazbu mora što prikrada se i ljulja barke, blago dodiruje obalu kao da je ljubi u još jedno rano jutro. A onda kada mjesec obasja punim sjajem svoj nebeski svijet ponovo utonuti tražeći odmor od još jednog neizvjesnog dana. Tako sam umorna, tako sam umorna.

06. 09. 2017.

- 08:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #

05.09.2017., utorak

Pljačka turista

Ne znam kako bih uopće započela ovaj post jer još se nisam oporavila od jučerašnjeg šoka. Povratak u lijepu našu uvijek je dan sreće. Konačno jezik mog naroda, život koji se življenjem u drukčijem okruženju ne mijenja povratkom. Dugo čekano pravo ljetno vrijeme, sunce i plavi Jadran. Put od Zagreba prema jugu dug je i zaustavljanje je bilo potrebno više puta. Za zadnje zaustavljanje prije određene destinacije odabran je Mali Ston. Taman vrijeme za fini ručak. „Kapetanova kuća“ znana i poznata i gotovo uvijek puna turista. S obzirom da posebno volim mušule, a u Irskoj ih jedem često odlučih se i ovdje za mušule na buzaru. Čekanje na posluživanje neću spominjati, ljeto je, puno turista, malo konobara i sve to tako pa nema potrebe ne daj Bože prigovarati. I kada je ručak bio serviran mom se veselju smrklo, doslovno. Od kg mušula nije bilo dvije koje su bile bar pola kako bi trebale biti, sve ostale su bile manje od jagodice maloga prsta. Priupitam konobara da kaj je to? Gdje su mušule? Da li su se od straha stisle ili koji je to problem. Samo je slegnuo ramenima i odgovorio, a tako je to nekada ovako, nekada onako. Ja bih digla frku da mi Irac nije rekao neka ostanem tiho zbog drugih gostiju pa ako želim mogu naručiti nešto drugo. Ne treba mi drugo. Zanima me da li kuhar provjerava kako jelo izgleda prije nego ga stavljaju gostu na stol? A onda je došao račun i novi šok. Dvije flaše od 7,5 dcl jamnice pedeset kuna. Pedeset kuna. Majko milena pa je li kakav dragi kamen u toj vodi. Kako litra i pol vode od pet kuna postane dvadeset i pet kuna? Koliki je to postotak? Osobno mislim da se ta Kapetanova kuća može sramiti takvih cijena jer to se može nazvati pljačkom turista. Mušule od 95 kuna, a kojih u školjkama uopće nema u Irskoj nećete nikada vidjeti niti će vam to itko pokušati prodati. Kg mušula u turističkom mjestu Sligo Irska dođe osam eura, a sve su fantastične. Dakle gospođa Lidija je definitivno izgubila kompas jer to što su nam jučer servirali može se nazvati pljačka, a ne ručak.

- 14:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #