U predvečerja moja slavonska sve se polako smiruje. Marva preživa nakon napornog dana. Guske se lijeno gegaju kroz dvorište prema svojim zidanim gusnjacima i protjeruju patke koje su se uvukle nepozvane. Iznad je kokošinjac u koji će koke nesilice prve uspeti se po malim lojtrama. One mladice proljetne ostaju duže vani kao svako mladunče još malo lepeta krilima, kljucanje po šodru i bježanje od pjetlova. Imala je moja baka, moja bakica, tako smo je zvali jer sva je bila sitna, imala je desetke kokica i dva ponekad i tri pijetla. Kočoperili su se dvorištem i stalno tancali oko kokica pa ako je koja bila voljna učas bi sve zbavili. U svinjacima su roktale krmače dok su ružičasti praščići neumorno sisali i to njih deset dvanaest. Ponekad se zalomilo i to trinaesto pa nije bilo sise, a onda je moja bakica dežurala pa makne jedno da to trinaesto ima mjesta, onda drugo makne pa njega premjesti. Uglavnom i ono se podiglo jer bilo je svako prase važno. Tri do četiri bi ostalo doma, a druge su prodali na vašaru. Vašarište je na kraj sela bilo. Kada nije bilo vašara onda su na njemu pasle krave koje je Janoš baći čuvao i pred večer vraćao kućama. U predvečerja moja slavonska ona davna danas više nema vašarišta. Ne izlaze krave jutrom na pašu, a ni krava tamo više nema. Na vašarištu kuća do kuće sagrađena i nitko se više ni vašara, ni đerma na vašarištu ne sjeća.
Danas mi samo slike dvorišta mog djetinjstva izranjaju i čudom nekim zvukovi se javljaju i djedov glas što na kobile galami da se pomaknu kako bi im sijeno u lojtre stavio. Odavno više ništa nije isto kao dok sam dijete bila. Još jedino kao davno prije nasred sela crkva sa dva okrugla plava tornja ista je.
18.07.2017.
Grofa Jankovića obitelj je bila u kripti, ali narod ko narod opljačkali su kriptu. Ne znam ni da li još kosti ima.
|
