život je kako kada

< svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

26.05.2017., petak

Šokovi modernog doba

Nemam običaj pisati duge postove, ali ovo se nije moglo skratiti više no što jesam. Tko ima volje i vremena neka nastavi.

Putovanje koje poništi dva tjedna odmora i dovede čovjeka na rub živaca. Dakle početkom svibnja sletimo u Dubrovnik na novo otvoren, proširen ili dograđen aerodrom. Nekoliko kofera, dvije tri torbe, laptopi, kamere. Pogled po prostoru preuzimanja prtljage u traženju kolica bezuspješno luta. Kolica ni za lijek. Deset je sati na večer. Jedna službena osoba na moj upit o kolicima gleda me kao da za njih nikada nije čula. Ipak zove nekoga na mob, ali ništa. Izguramo nekako stvari do predvorja i pronađemo kolica izvan zgrade uredno složena kao da nikome ne trebaju. Potrpamo sve u rentacar auto i pravac apartman. Tuš i spavanje. Jutro prekrasno, pogled na mirno more, sunce se izdiglo i srce zaboravilo kolica i sve što bje te večeri. Dva su tjedna proletjela i povratak sličnom procedurom. Traži kolica, sada po predvorju jer vani nema niti jednih. Predaja prtljage, pivce za živce, kontrola osobne prtljage i ulazak u prostor za ukrcaj u avion. Pogled na pano o odlasku kaže avion kasni. I ništa više. Upit na informacije nema odgovor. Oni ne znaju zašto avion kasni u polasku. Nakon pola sata razglas javlja da avion za Amsterdam Croatia airlines kasni i da su slijedeće informacije za pola sata. Nakon tih pola sata ponovo razglas sa istom porukom što znači da već kasnimo sat vremena, a za pola sata će biti nove informacije. Za pola sata konačno javljaju ukrcaj je za deset minuta. I bi tako. Poletjeli sa više od sat i pol kašnjenja u startu. Amsterdam. Moramo uzeti nove karte za ukrcaj i to na aparatima kojih je posvuda po aerodromu. Dobro je organiziran i lako se snalaziti, no kao prvo potrebno je skenirati osobni dokument, zapravo putovnicu jer aparat ne prepoznaje Osobnu kartu. Tražim šalter gdje mi objašnjavaju da se to dešava, ali oni će mi to napraviti nema problema, osim što sam izgubila pola sata u pokušajima sa kašnjenjem iz Dubrovnika još mi ostaje 25 minuta do ukrcaja. Potraga za izlaznim gatom. Putnici se već ukrcavaju. Sve je na vrijeme. Sjedalo mi je uz prozor aviona KLM kompanije. Gledam kroz prozor i ugledam moj kofer na kolicima uz još dva. Čovjek nešto razgovara s nekim koga ne vidim, okreće se i odlazi sa ta tri kofera nazad u zgradu. Šokiram se i pitam stjuarda zašto je moj kofer vraćen. Odgovor jednostavan, on nema baš ništa sa koferima. Odmah mi je jasno neće ga biti u Dublinu. I nije ga bilo jer vidjeh da je vraćen. Prijavljujem izgubljen kofer i tražim hitnu intervenciju jer su mi apsolutno svi lijekovi osim nitroglicerina u koferu, a važni su mi jer sam srčani bolesnik. Službenica me samo sažalno gleda, razumije kaže, ali postoji procedura koja može trajati i do pet dana. Pa kako ću pet dana bez važnih lijekova, neke mogu izostaviti koji dan, ali tlak mi je i onako već na dvjesto. Pitam je tko plaća bolnicu ako tako završim, nema pojma. Kaže nek si kupim neophodne lijekove. Pokušaj objasniti da sam iz Hrvatske i ne mogu samo ušetati u apoteku po lijekove bez recepta, a liječniku treba službeni prijevod mojih povijesti bolesti, ništa apsolutno ništa osim pogleda koji je govorio kako joj je više dosta mene i mojih problema. Ta ona je samo službenik koji ti u ruku stavi papir, a koji će potvrditi da ti nisu isporučili kofer. Odlazimo doma. Sutradan telefoniranje. Ne kofer nije došao. Ne, ne znaju gdje je, možda još u Dubrovniku. Priča da sam ga gledala iz aviona njima je naučna fantastika. Poziv KLM kompaniji. Javlja se netko iz Londona. Kako London? Daje broj Dublina. Poziv na taj broj, javlja se netko u Pragu? Polako sam već purpurna u licu, tlak prelazi sve granice. Jedan mail na službenu adresu, nema odgovora, drugi mail, isto ništa. Ponovo telefoniranje posvuda po svijetu gdje KLM ima svoja predstavništva. Zanimljivo je to. A onda se ipak javi netko iz Dublina. Slučajnost. I odluči pomoći. Kofer ne postoji ni na jednoj listi. Nemoguće govorim pa vidjeh kako ga vraćaju. Treći dan bez lijekova i konačno javljanje da je kofer pronađen i da će u najkraćem vremenu biti dostavljen. Što je to najkraće vrijeme nitko ne može reći točno. Stigao je nakon četiri dana. Izubijan, oguljen, oštećen, isprevrtan. Lijekovi isprevrtani. Što su tražili nemam pojma. Pada mi na pamet droga. Uzimam tabletu za sniženje tlaka da konačno dođem k sebi. I tako dva tjedna prekrasnog odmora na dubrovačkom primorju uništenih neugodnim, neodgovornim poslovanjem KLM kompanije. Kada se potpuno smirim poslat ću im pismo s pitanjem tko će mi kupiti novi kofer i nadoknaditi probleme zbog šokova koje sam prolazila, vjerojatno neće ništa odgovoriti kao što ni na jedan mail nisu.


sunce je zalazilo pred slijetanje u Dublin



- 11:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

25.05.2017., četvrtak

Između nas

RAZLIKA

Između nas tako je mala razlika,
A opet nepremostiva zbilja.
Oni su sposobni krasti bez bojazni,
Bez osjećaja krivnje.
Pa iako znaju da moral postoji,
Ali za nas koji savjest njegujemo.
Između nas tako je mala razlika
Izgledom vanjskim što se vidi.
Oni su drukčiji kažu snalažljiviji,
Spremni u laž se obući zbog moći,
Zbog judinih škuda, vila i glisera
Koji ubijaju nevine i
Grade dvorce iz snova s rukama
U našim džepovima.
Između nas tako je mala razlika
I mogli bismo biti isti
Na njihovom mjestu, možda,
Ali nismo i nećemo biti
Ako savjest sačuvamo čistu.
Između nas ipak nije tako mala
Razlika.

25.05.2017.





- 11:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

20.05.2017., subota

Uspavana ljepotica



mnogima tek san

I



eto

svima koji svratite u ovaj moj kutak bloga pozdrav do novog susreta
- 10:32 - Komentari (19) - Isprintaj - #

19.05.2017., petak

kolorit



uglavnom samo hobby
- 08:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.05.2017., četvrtak

E pa da

SPAVAĆICA BOJE TREŠANJA

Čekam te topla i snena
Lijeno protežem
Još uspavano tijelo
U prozirnoj spavaćici
Boje trešanja
Razmišljam o čarapama
Svilenim Crnim
Znam koliko voliš
Njihovu podatnost
Na mojim bedrima
Ali nisam danas spremna
Samo nježnosti željna sam
Tražim u sjećanju
Jesam li ovu spavaćicu boje trešanja
Kupila zbog tebe
Ili nekog prije tebe
Iako ću ti spremno slagati
Da je za nas
Čekam te bez čarapa crnih
Topla i gola
Ispod prozirne spavaćice
Boje trešanja



uvijek me razveseli koliko god puta da ga slušam

- 11:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.05.2017., srijeda

Odlaze polako



Počivao u miru!
- 19:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.05.2017., utorak

Poezije korak

ZAUSTAVLJAM VRANCE

Zaustavljam kočije
i vrance vatrene
sa putova nepoznatih vraćam
sigurnom stazom zelenih njiva.
Ja slavonska duša odmetnuta
vapim mirise stare, sjenokoša
i djetelina rosnih u praskozorje.
Plava jutra tražim dok noć još
povampireno prozore obilazi.
Sve mi je znano i sve ostavljeno
tamo negdje u mladost pospremljeno,
a ljeta me sustigoše sijedim vlasima.
Zaustavljam razigranu dušu
još mladoliku dok na licu od bora
ona njive uzorane gleda
i konje vrane i rzanje nestrpljivo
da krenu, da polete kao Pegaz
mislima mojim.
Zaustavljam sebe, u riječi pospremam.
Ponovo je dan, još me ima iako
posljednja noć sve mi je bliža.


- 22:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.05.2017., nedjelja

Opet isto ili ipak nije

IZ LEŽALJKE ŽIVOTA

Sve su ležaljke gruba stvarnost
Prejako zanjihana stvarnost.
Njišu nas rukom maćehe,
A, mirovati treba da nutrina
Prestane podrhtavati.
Umor od sjećanja na taj dodir
Zaboraviti.
Zaboraviti sve dodire što prije.
Negdje
Ispod kože boli, bol je zatočena
Jer bol na bubanj kožu napinje.
Dok začuđenim pogledom,
A u izmaglici pogled nestaje,
Prazno prazninu puni.
Pokušaj stvoriti puninu
Tek je da osjećaj nešto radi.
Osjećaj je prevara i znano je
Ne čuje pitanja koja počinju.
Nepotrebno je pitati.
Zašto?
Ne želi odgovor koji počinje
Sa ali, jer
Odgovor ne donosi ništa novo.
Sve je isto, stalno, jednako.
Uporno troši ono potrošeno,
Prolazno, bez povratka.
Blizu osjećaja varljivog šutim.
Jedino šutnja smislenost ima,
A ona glasno dovikuje,
Ipak.


14.05.2017.



zaplešimo

- 08:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.05.2017., srijeda

Eh ta mladost

TAKO SI MLAD

Ljutiš se godinama,
predugo se ljutiš,
a tako si mlad,
svijet ne razumije ljubav,
za njih je ljubav pripadanje,
a ti si tako mlad,
ne traži ništa više
od slučajnih trenutaka sreće
u svijetu bez osjećaja,
norme su grubo postavljene,
ustaljeni red izopćenici remete,
a ti si predivno mlad,
odlazi iz mojih snova,
razaraš mi mir
zidan kroz godine samovanja,
mladost me tvoja izluđuje
provokacijama smjelim,
što ako pokleknem,
ako predam se htijenju,
tako si predivno mlad,
izazovan, poželjan,
odlazi,
mladost svoju ponesi
u neke druge susrete,
ostajem izopćenik neodlučnosti,
ostajem zarobljenik nemoći,
a ti si tako mlad,
predugo se ljutiš,
predugo.

15.01.2010.



malo tradicionalne Irske

- 22:41 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.05.2017., ponedjeljak

KORAK U POEZIJU

NE VJERUJEM

Prozor razgrnutih zavjesa
Osvijetljen kao znak
Prepoznat ćeš znam.
Čekam, već dugo čekam.
U svojim tišinama ostaješ
Kao mjesec usamljenik
Udaljen i nijem.
Zasvijetliš ponekad biserom
Izabranim slučajno, mislim,
Možda sam u krivu jer odgovor
Na sumnje moje ne postoji.
Na drugoj strani jezera
Tama ostaje usudno trajna.
Kazuješ li mi tako da ne misliš,
Da ne želiš, da nam želje više nisu iste?
Ne vjerujem, tami unatoč, jer
Na čija ćeš bedra glavu nasloniti,
Čijim ćeš dojkama recitirati
Zanesenost dnevnih želja?
Ne vjerujem tami, ona te skriva,
Ona te skriva tu pred mojim vratim
Korak do prozora.
Čekam već dugo čekam.



- 11:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.05.2017., subota

KORAK U POEZIJU

NE BRINEM

Ne brinem što dani mi odmiču
Niti što mi sutra ne nudi
Ništa novo,
Ne brinem što sve si manje tu
I što te misli moje
Sve manje traže,
Ne brinem što jesen
Novu prebrzo dočekuje,
Što zime se smjenjuju
Bez ljeta,
Ne brinem što te više ne volim
Već samo po navici
Prije spavanja ljubim,
Ne brinem gdje si
Kada kući ne dolaziš,
I ne brinem što kose su mi sijede
I drhtave ruke,
Ne brinem što brojeve tramvaja
Na raskrižju ne razaznajem,
Ne brinem što putujem polako
Prema vječnosti,
Jedino se brinem što ne znam
Gdje sam moj pravi život
Zametnula.

26.04.2008.



za one koji mogu odvojiti 12 min za fantastičnu glazbu
pozdrav vam blogeri.

- 20:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.05.2017., petak

Za i zbog njega sve

Već duže vrijeme želim napisati nešto o tome zašto naše privatne živote javno iznosimo, baš na svakom koraku, svakom mjestu. Nisu iznimka niti kazališta, koncertne dvorane, crkve. Niti jedno mjesto više ne postoji na kojem se ne čuju najrazličitiji zvuci mobitela. Ne postoji vrijeme kada se ne tipkaju poruke ili dobivene ne čitaju. Zanemarujemo sugovornike jer se oglasio svemogući mobitel. Pitam najprije sebe, pa onda druge što nam se to dogodilo? Zašto nam je mobitel važniji i od nas samih? Vidjela sam situaciju kada je osoba zbog mobitela umalo poginula kao pješak. Zanesena tipkanjem ne provjerivši semafor stigla pod auto, na sreću bez posljedica taj put, no što će biti neki drugi put kada i vozač bude tipkao? Pokušala sam vikendom potpuno zagasiti oba, jer naravno da imamo najmanje dva ako ne i više, ali tada sam cijelo vrijeme razmišljala, što ako me netko treba, što ako me kakva poruka čeka, što, što, i nakon nekoliko sati odustala. Zašto to sada pišem? Vozeći se u tramvajima, autobusima, vlakovima, prisiljeni smo slušati raznovrsne razgovore istovremeno. U životu nisam čula toliko psovki i vulgarnih izraza kao kada ljudi razgovaraju (na žalost češće mladi) u prijevoznim sredstvima. Aerodromi vrve od desetak razno-raznih jezika a sve preko mobitela. Verbalni seksizam vezan uz majke je kao najnormalnije, a ne preza se ni od čega što normalnu kulturu ruši u neslučene ambise. Uz to, dogovori za tulume, tko s kim, imenom dogovarano i vrijeme i mjesto. Brojevi se dijele kao da je izvlačenje lota. Kuhanje, odlasci ginekologu, vrsta i tip bolesti. Ne želim nabrajati više, jer sve to, a i puno više i sami slušate. Na kraju pitam se što nam se dogodilo, gdje smo zalutali i možemo li se vratiti normalnom životu?
- 21:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.05.2017., ponedjeljak

Kako kome

PRVI MAJ

Crveni karanfil u zapučku revera
rascvjetane lijehe zelena polja.
Prvi svibanj u svijetu rata i nevera
ponovo se od moćnih traži dobra volja.

Olako zaboravljamo patnje i boli
samo da preživimo još jedan dan.
Makar tek na vodi i kruhu bez soli
riješiti kredit ne dosanjan je san.

Crveni karanfil, parade bez kraja
pognute glave i zdjelica graha.
U mnoštvu na licima bez sjaja
pitanja se množe i pogledi od straha.

Kako do sutra preživjeti Bože nam daj
molitve su nijeme, pogledi tuge.
Podobni su znali pokupiti bogatstva sjaj
Prvi Maj je i dalje ostao za one druge.

Crveni karanfil u zapučku revera
rascvjetane lijehe zelena polja i sunca sjaj.
Prvi svibanj u svijetu rata i nevera
siromasima i dalje ostaje Prvi Maj.

01.05.2014.


- 09:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #