< | svibanj, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Nemam običaj pisati duge postove, ali ovo se nije moglo skratiti više no što jesam. Tko ima volje i vremena neka nastavi. Putovanje koje poništi dva tjedna odmora i dovede čovjeka na rub živaca. Dakle početkom svibnja sletimo u Dubrovnik na novo otvoren, proširen ili dograđen aerodrom. Nekoliko kofera, dvije tri torbe, laptopi, kamere. Pogled po prostoru preuzimanja prtljage u traženju kolica bezuspješno luta. Kolica ni za lijek. Deset je sati na večer. Jedna službena osoba na moj upit o kolicima gleda me kao da za njih nikada nije čula. Ipak zove nekoga na mob, ali ništa. Izguramo nekako stvari do predvorja i pronađemo kolica izvan zgrade uredno složena kao da nikome ne trebaju. Potrpamo sve u rentacar auto i pravac apartman. Tuš i spavanje. Jutro prekrasno, pogled na mirno more, sunce se izdiglo i srce zaboravilo kolica i sve što bje te večeri. Dva su tjedna proletjela i povratak sličnom procedurom. Traži kolica, sada po predvorju jer vani nema niti jednih. Predaja prtljage, pivce za živce, kontrola osobne prtljage i ulazak u prostor za ukrcaj u avion. Pogled na pano o odlasku kaže avion kasni. I ništa više. Upit na informacije nema odgovor. Oni ne znaju zašto avion kasni u polasku. Nakon pola sata razglas javlja da avion za Amsterdam Croatia airlines kasni i da su slijedeće informacije za pola sata. Nakon tih pola sata ponovo razglas sa istom porukom što znači da već kasnimo sat vremena, a za pola sata će biti nove informacije. Za pola sata konačno javljaju ukrcaj je za deset minuta. I bi tako. Poletjeli sa više od sat i pol kašnjenja u startu. Amsterdam. Moramo uzeti nove karte za ukrcaj i to na aparatima kojih je posvuda po aerodromu. Dobro je organiziran i lako se snalaziti, no kao prvo potrebno je skenirati osobni dokument, zapravo putovnicu jer aparat ne prepoznaje Osobnu kartu. Tražim šalter gdje mi objašnjavaju da se to dešava, ali oni će mi to napraviti nema problema, osim što sam izgubila pola sata u pokušajima sa kašnjenjem iz Dubrovnika još mi ostaje 25 minuta do ukrcaja. Potraga za izlaznim gatom. Putnici se već ukrcavaju. Sve je na vrijeme. Sjedalo mi je uz prozor aviona KLM kompanije. Gledam kroz prozor i ugledam moj kofer na kolicima uz još dva. Čovjek nešto razgovara s nekim koga ne vidim, okreće se i odlazi sa ta tri kofera nazad u zgradu. Šokiram se i pitam stjuarda zašto je moj kofer vraćen. Odgovor jednostavan, on nema baš ništa sa koferima. Odmah mi je jasno neće ga biti u Dublinu. I nije ga bilo jer vidjeh da je vraćen. Prijavljujem izgubljen kofer i tražim hitnu intervenciju jer su mi apsolutno svi lijekovi osim nitroglicerina u koferu, a važni su mi jer sam srčani bolesnik. Službenica me samo sažalno gleda, razumije kaže, ali postoji procedura koja može trajati i do pet dana. Pa kako ću pet dana bez važnih lijekova, neke mogu izostaviti koji dan, ali tlak mi je i onako već na dvjesto. Pitam je tko plaća bolnicu ako tako završim, nema pojma. Kaže nek si kupim neophodne lijekove. Pokušaj objasniti da sam iz Hrvatske i ne mogu samo ušetati u apoteku po lijekove bez recepta, a liječniku treba službeni prijevod mojih povijesti bolesti, ništa apsolutno ništa osim pogleda koji je govorio kako joj je više dosta mene i mojih problema. Ta ona je samo službenik koji ti u ruku stavi papir, a koji će potvrditi da ti nisu isporučili kofer. Odlazimo doma. Sutradan telefoniranje. Ne kofer nije došao. Ne, ne znaju gdje je, možda još u Dubrovniku. Priča da sam ga gledala iz aviona njima je naučna fantastika. Poziv KLM kompaniji. Javlja se netko iz Londona. Kako London? Daje broj Dublina. Poziv na taj broj, javlja se netko u Pragu? Polako sam već purpurna u licu, tlak prelazi sve granice. Jedan mail na službenu adresu, nema odgovora, drugi mail, isto ništa. Ponovo telefoniranje posvuda po svijetu gdje KLM ima svoja predstavništva. Zanimljivo je to. A onda se ipak javi netko iz Dublina. Slučajnost. I odluči pomoći. Kofer ne postoji ni na jednoj listi. Nemoguće govorim pa vidjeh kako ga vraćaju. Treći dan bez lijekova i konačno javljanje da je kofer pronađen i da će u najkraćem vremenu biti dostavljen. Što je to najkraće vrijeme nitko ne može reći točno. Stigao je nakon četiri dana. Izubijan, oguljen, oštećen, isprevrtan. Lijekovi isprevrtani. Što su tražili nemam pojma. Pada mi na pamet droga. Uzimam tabletu za sniženje tlaka da konačno dođem k sebi. I tako dva tjedna prekrasnog odmora na dubrovačkom primorju uništenih neugodnim, neodgovornim poslovanjem KLM kompanije. Kada se potpuno smirim poslat ću im pismo s pitanjem tko će mi kupiti novi kofer i nadoknaditi probleme zbog šokova koje sam prolazila, vjerojatno neće ništa odgovoriti kao što ni na jedan mail nisu. sunce je zalazilo pred slijetanje u Dublin |
RAZLIKA Između nas tako je mala razlika, A opet nepremostiva zbilja. Oni su sposobni krasti bez bojazni, Bez osjećaja krivnje. Pa iako znaju da moral postoji, Ali za nas koji savjest njegujemo. Između nas tako je mala razlika Izgledom vanjskim što se vidi. Oni su drukčiji kažu snalažljiviji, Spremni u laž se obući zbog moći, Zbog judinih škuda, vila i glisera Koji ubijaju nevine i Grade dvorce iz snova s rukama U našim džepovima. Između nas tako je mala razlika I mogli bismo biti isti Na njihovom mjestu, možda, Ali nismo i nećemo biti Ako savjest sačuvamo čistu. Između nas ipak nije tako mala Razlika. 25.05.2017. |
mnogima tek san I eto svima koji svratite u ovaj moj kutak bloga pozdrav do novog susreta |
SPAVAĆICA BOJE TREŠANJA Čekam te topla i snena Lijeno protežem Još uspavano tijelo U prozirnoj spavaćici Boje trešanja Razmišljam o čarapama Svilenim Crnim Znam koliko voliš Njihovu podatnost Na mojim bedrima Ali nisam danas spremna Samo nježnosti željna sam Tražim u sjećanju Jesam li ovu spavaćicu boje trešanja Kupila zbog tebe Ili nekog prije tebe Iako ću ti spremno slagati Da je za nas Čekam te bez čarapa crnih Topla i gola Ispod prozirne spavaćice Boje trešanja uvijek me razveseli koliko god puta da ga slušam |
ZAUSTAVLJAM VRANCE Zaustavljam kočije i vrance vatrene sa putova nepoznatih vraćam sigurnom stazom zelenih njiva. Ja slavonska duša odmetnuta vapim mirise stare, sjenokoša i djetelina rosnih u praskozorje. Plava jutra tražim dok noć još povampireno prozore obilazi. Sve mi je znano i sve ostavljeno tamo negdje u mladost pospremljeno, a ljeta me sustigoše sijedim vlasima. Zaustavljam razigranu dušu još mladoliku dok na licu od bora ona njive uzorane gleda i konje vrane i rzanje nestrpljivo da krenu, da polete kao Pegaz mislima mojim. Zaustavljam sebe, u riječi pospremam. Ponovo je dan, još me ima iako posljednja noć sve mi je bliža. |
IZ LEŽALJKE ŽIVOTA Sve su ležaljke gruba stvarnost Prejako zanjihana stvarnost. Njišu nas rukom maćehe, A, mirovati treba da nutrina Prestane podrhtavati. Umor od sjećanja na taj dodir Zaboraviti. Zaboraviti sve dodire što prije. Negdje Ispod kože boli, bol je zatočena Jer bol na bubanj kožu napinje. Dok začuđenim pogledom, A u izmaglici pogled nestaje, Prazno prazninu puni. Pokušaj stvoriti puninu Tek je da osjećaj nešto radi. Osjećaj je prevara i znano je Ne čuje pitanja koja počinju. Nepotrebno je pitati. Zašto? Ne želi odgovor koji počinje Sa ali, jer Odgovor ne donosi ništa novo. Sve je isto, stalno, jednako. Uporno troši ono potrošeno, Prolazno, bez povratka. Blizu osjećaja varljivog šutim. Jedino šutnja smislenost ima, A ona glasno dovikuje, Ipak. 14.05.2017. zaplešimo |
TAKO SI MLAD Ljutiš se godinama, predugo se ljutiš, a tako si mlad, svijet ne razumije ljubav, za njih je ljubav pripadanje, a ti si tako mlad, ne traži ništa više od slučajnih trenutaka sreće u svijetu bez osjećaja, norme su grubo postavljene, ustaljeni red izopćenici remete, a ti si predivno mlad, odlazi iz mojih snova, razaraš mi mir zidan kroz godine samovanja, mladost me tvoja izluđuje provokacijama smjelim, što ako pokleknem, ako predam se htijenju, tako si predivno mlad, izazovan, poželjan, odlazi, mladost svoju ponesi u neke druge susrete, ostajem izopćenik neodlučnosti, ostajem zarobljenik nemoći, a ti si tako mlad, predugo se ljutiš, predugo. 15.01.2010. malo tradicionalne Irske |
NE VJERUJEM Prozor razgrnutih zavjesa Osvijetljen kao znak Prepoznat ćeš znam. Čekam, već dugo čekam. U svojim tišinama ostaješ Kao mjesec usamljenik Udaljen i nijem. Zasvijetliš ponekad biserom Izabranim slučajno, mislim, Možda sam u krivu jer odgovor Na sumnje moje ne postoji. Na drugoj strani jezera Tama ostaje usudno trajna. Kazuješ li mi tako da ne misliš, Da ne želiš, da nam želje više nisu iste? Ne vjerujem, tami unatoč, jer Na čija ćeš bedra glavu nasloniti, Čijim ćeš dojkama recitirati Zanesenost dnevnih želja? Ne vjerujem tami, ona te skriva, Ona te skriva tu pred mojim vratim Korak do prozora. Čekam već dugo čekam. |
NE BRINEM Ne brinem što dani mi odmiču Niti što mi sutra ne nudi Ništa novo, Ne brinem što sve si manje tu I što te misli moje Sve manje traže, Ne brinem što jesen Novu prebrzo dočekuje, Što zime se smjenjuju Bez ljeta, Ne brinem što te više ne volim Već samo po navici Prije spavanja ljubim, Ne brinem gdje si Kada kući ne dolaziš, I ne brinem što kose su mi sijede I drhtave ruke, Ne brinem što brojeve tramvaja Na raskrižju ne razaznajem, Ne brinem što putujem polako Prema vječnosti, Jedino se brinem što ne znam Gdje sam moj pravi život Zametnula. 26.04.2008. za one koji mogu odvojiti 12 min za fantastičnu glazbu pozdrav vam blogeri. |
Već duže vrijeme želim napisati nešto o tome zašto naše privatne živote javno iznosimo, baš na svakom koraku, svakom mjestu. Nisu iznimka niti kazališta, koncertne dvorane, crkve. Niti jedno mjesto više ne postoji na kojem se ne čuju najrazličitiji zvuci mobitela. Ne postoji vrijeme kada se ne tipkaju poruke ili dobivene ne čitaju. Zanemarujemo sugovornike jer se oglasio svemogući mobitel. Pitam najprije sebe, pa onda druge što nam se to dogodilo? Zašto nam je mobitel važniji i od nas samih? Vidjela sam situaciju kada je osoba zbog mobitela umalo poginula kao pješak. Zanesena tipkanjem ne provjerivši semafor stigla pod auto, na sreću bez posljedica taj put, no što će biti neki drugi put kada i vozač bude tipkao? Pokušala sam vikendom potpuno zagasiti oba, jer naravno da imamo najmanje dva ako ne i više, ali tada sam cijelo vrijeme razmišljala, što ako me netko treba, što ako me kakva poruka čeka, što, što, i nakon nekoliko sati odustala. Zašto to sada pišem? Vozeći se u tramvajima, autobusima, vlakovima, prisiljeni smo slušati raznovrsne razgovore istovremeno. U životu nisam čula toliko psovki i vulgarnih izraza kao kada ljudi razgovaraju (na žalost češće mladi) u prijevoznim sredstvima. Aerodromi vrve od desetak razno-raznih jezika a sve preko mobitela. Verbalni seksizam vezan uz majke je kao najnormalnije, a ne preza se ni od čega što normalnu kulturu ruši u neslučene ambise. Uz to, dogovori za tulume, tko s kim, imenom dogovarano i vrijeme i mjesto. Brojevi se dijele kao da je izvlačenje lota. Kuhanje, odlasci ginekologu, vrsta i tip bolesti. Ne želim nabrajati više, jer sve to, a i puno više i sami slušate. Na kraju pitam se što nam se dogodilo, gdje smo zalutali i možemo li se vratiti normalnom životu? |
PRVI MAJ Crveni karanfil u zapučku revera rascvjetane lijehe zelena polja. Prvi svibanj u svijetu rata i nevera ponovo se od moćnih traži dobra volja. Olako zaboravljamo patnje i boli samo da preživimo još jedan dan. Makar tek na vodi i kruhu bez soli riješiti kredit ne dosanjan je san. Crveni karanfil, parade bez kraja pognute glave i zdjelica graha. U mnoštvu na licima bez sjaja pitanja se množe i pogledi od straha. Kako do sutra preživjeti Bože nam daj molitve su nijeme, pogledi tuge. Podobni su znali pokupiti bogatstva sjaj Prvi Maj je i dalje ostao za one druge. Crveni karanfil u zapučku revera rascvjetane lijehe zelena polja i sunca sjaj. Prvi svibanj u svijetu rata i nevera siromasima i dalje ostaje Prvi Maj. 01.05.2014. |