život je kako kada

< ožujak, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

29.03.2017., srijeda

Predatori

Dok ga otac





ovakvim oružjem čuva



a ljupkost krasi kako je moguće razmišljati o ražnju

- 13:52 - Komentari (22) - Isprintaj - #

28.03.2017., utorak

Sivo-zeleno



Pogled na Bantry Bay

Radio Sljeme u pozadini glazbom miluje moje slušne stanice. Kiša rominja po prozoru i kao prozirna zavjesa smanjuje pogled na sivo more dolje u zaljevu. Otok se gubi u oblacima koji nošeni vjetrom s Atlanitka brzinom začudnom prelijeću ponad zaljeva jureći prema planini. Sudaraju se sa praiskonskim stijenama koje su još uvijek smeđe-crne jer rano je proljeće. Potrajat će tjedni da bi se dio planine zazelenio i da bijela runa krenu na svoja uobičajena krstarenja. Iznenađenje je u svemu tome što nije hladno onako kako slika prikazuje. Temperatura se penje iz sata u sat i doseći će i jedanaest stupnjeva, a to je sasvim sigurno na ovom otoku kojeg oplahuje Atlantik zanimljivo. Ipak kamin će mi grijati boravak cijeli dan jer ugođaj koji stvara plamen u kaminu dodaje se pogledu niz zelene pašnjake i sivi otok u zaljevu. Brine me jedino što će kiša ipak nanijetu dosta štete prekrasnim cvjetovima kamelija, narcisama, zvončićima, a treba ih vidjeti za sunčana dana koliku radost pružaju. Kada se suce ponovo ukaže cijela će se slika mijenjati u plavo-zeleni svijet.



Hungryhill u oblacima
- 11:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.03.2017., srijeda

Ceili

Uglavnom više-manje znamo kako se slavi dan sv. Patricka u Irskom narodu i zato ne bih o tome. Ono što manje znamo je što se uobičajilo u novije vrijeme dan prije parade koja je, uz put rečeno, karneval kakav se kod nas održava prije Korizme. I naravno trajanje parade ovisi o vremenu. Ove godine nisu imali sreće s vremenom. No da se vratim na dan ranije. Na prostoru ispred koncertne dvorane u Dublinu održano je društveno okupljanje koje se zove keli (ceili). To je bio tradicionalni društveni događaj kako u Škotskoj tako i u Irskoj još od keltskog vremena.
Još uvijek je običaj u malim mjestima za dugih, tamnih zimskim noći da se prijatelji okupe u kući uz ceili (izgovara se keli). Nekada su se zabavljati recitiranjem starih pjesama i legendarnih priča koje su se bavile drevnim vjerovanjima, čuvajući od zaborava tradicionalne heroje i heroine. Danas pjevaju stare i nove pjesme na staru glazbu i novu glazbu na stari način.
Takvo se društveno okupljanje održalo ispred koncertne dvorane u Dublinu. Na pozornici je nekoliko plesača pokazivalo korake, voditelj je objašnjavao kako vrlo polako tako da su svi mogli shvatiti (tu mislim na nas strance jer domaći to ionako znaju). Ispred pozornice je priličan broj svih uzrasta vježbalo i kada je krenuo ples bilo je stvarno vrlo veselo i zanimljivo. Povijest tog druženja je još zanimljivija no ako koga zanima neka sam potraži jer bi post bio predugačak, a znano nam je da nemaju svi blogeri vremena, a možda niti interes za povijest. Meni se posebno dopalo pa sam povijest čula iz prve ruke, ali i iz wikipedie.













ovo su Francuzi kaj su mi spremno pozirali dok smo svi skupa čekali autobus za centar grada.


- 11:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.03.2017., ponedjeljak

Kad te nema nema te

Tako je nekako govorila moja majka. Mene nema, a i ima, bar povremeno kada uhvatim signal. Hajdemo zato redom dan prvi:



nebu pod oblake do:



čekanje za dalje



naravno na pravom mjestu



polazak dalje



odredište



smještaj



Za jedan dan dosta. Idući post o danu iza. Svim blogerima, blogericama veliki zeleni pozdrav šaljem.

- 14:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.03.2017., utorak

Crno bijelo u boji



Boje me vesele, boje me opčinjavaju, boje mi dan uljepšaju, boje me griju i hlade, a opet svijet gledam i u crno bijelom izdanju. Nastojim u tom i takvom svijetu otkriti gdje se boja sakrila, jer sigurna sam, prisutna je i znam da ću je vidjeti ako se usredotočim. U svemu je važno tražiti ono što nas ispunjava i čini zadovoljnim, makar bile sasvim jednostavne male stvari. Ako te male ne uspijemo vidjeti teško da ćemo i u velikima išta uspjeti.
Dolazak prijateljskog osmjeha, zagrljaj i sreća koja svoj sjaj rasprši po peronu bila mi je dokaz tog malog, a u isto vrijeme i velikog što oboji crno-bijeli trenutak vriskom crvenog.
Doživljaj je nezaboravan iako je trajao tek koju sekundu, no u njemu osjetih upravo to, boje koje su mi potrebne. Znam da mnogi žive u svijetu koji im nije podario to zadovoljstvo, ali sigurno imaju druge mogućnosti za sličan doživljaj kao što ga ja imam kada su boje u pitanju.

P.S. svima lijep pozdrav do nekog drugog posta

- 09:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.03.2017., subota

Obavezan smjer



Podigneš pogled prema nebeskim visinama, zahvalno jer blagodat nebeskih suza klizi ti niz lice. Oprat će sve što ti čelo pokušava sakriti iza dubokih bora. Možda, možda, nadaš se iako sasvim svjesno znaš da nije moguće i zato otvaraš kišobran, skrivaš se i od pogleda znatiželjnih i od sebe samog. Suza ili ipak kišna kap zaostala je na obrazu i hladi, i blaži, i misliš dobro je. Ulica je pusta i kao da si ušetao u neki začarani grad, neko mjesto gdje ne postoji sjećanje, gdje nitko nikoga ne traži, ne očekuje. Grad u kojem ti je dozvoljeno biti izgubljen, onakav kakav želiš biti bez prisile na mijenjanje po tuđim procjenama. Obavezan ti je smjer samo ako dozvoliš da te na njega prisile. Nedaj se. Ispod kišobrana nitko te ne može vidjeti. Podigneš pogled prema nebeskim visinama, uskoro će prestati kišiti.
- 12:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.03.2017., srijeda

Za nas





- 07:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

04.03.2017., subota

Sasvim osobno

Već je nekoliko dana izbjegavam, ali jutros me stalno doziva nekim čudnim bezglasnim dozivima. Kažem ne, neću, neću jer me svaki put razočara, ismije, tim svojim prijetećim, zlokobnim crnim osmjehom. Neću. Prolazim mimo nje već treći put, skrenem pogled da ne padnem u napast, a onda kao da me zaustavlja nevidljiva ruka stajem. Još zadnji otpor mislima i predaja. Predaja pa što bude da bude. Pogledam je prijeteći kao da će moja pogled- poruka biti dovoljna kako bih joj dala do znanja što sam odlučila. Neću joj dozvoliti da mi se ruga, neću joj dozvoliti da me uzruja, neću joj dozvoliti da me vrijeđa svojim crnim osmjehom, neću. Šutljiva kakva je i inače samo me gleda tim zelenim očima skupljenim u jedno veliko oko i samo čeka trenutak kada ću dozvoliti da se dotaknemo. Pokušavam pogled usmjeriti u daljinu, tamo negdje gdje je zrakoprazan prostor. Polako podižem jednu nogu i nježno je spuštam, onda drugu, pričekam sekundu i zadnjom snagom pogledam je u oko. Ma znala sam da će biti neugodna, zločesto zlokobna i znala sam da sam je trebala izbjegavati kao jučer, prekjučer i danima ranije, ali slaba mi volja pa mi treba njen podrugljiv pogled kojim se slatko smije sa svih 79 crnih osmjeha. Ugurala sam je ispod police i neću je gledati sve dok ne odluči osmijeh smanjiti na 70.

P. S. sigurna sam da je više-manje svi poznate.



- 15:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #