život je kako kada

< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

30.11.2016., srijeda

Često ništa ne razumijem




U OBLAKU DIMA JUTRA POEZIJE

Pjesma je dugačka.
Dugačka je.
Negdje na polovici izgubim se
U tom labirintu ponavljanja istog
Vjerojatno zbog stvaranja jačeg dojma.
Dojam je zapravo suprotan.
Pogledi okupljenih, ovih od pera,
Bauljaju u oblacima dima.
Da mi je znati gdje su im misli?
Pjesma je stvarno dugačka
I ne uspijem povezati nepovezano, nabacano,
Pjesniku kao da i nije važno.
Odustajem kao i ostali koji po mobitelima
Nešto važno pišu, gledaju, traže,
A onda kada je pjesma završila
Plješću pjesničkim oduševljenjem
Pa pomislim i meni će isto tako,
Iako su moje pjesme kratke.




i eto nešto iz prošlih dana kada mi se sviđalo snimati, već odavno nisam.

- 07:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

29.11.2016., utorak

Toga dana

SRETAN PUT

Kada poletim jednoga dana
hoćeš li mi poželjeti sretan put?
Nitko ne zna da li je kratak ili dug
Taj let iza kojeg ostaje muk.
Najljepšu obući ću haljinu, cvjetnu
Od svile, šarenu i nježnu.
Crno ne želim da me prati, ni suza, ni plač.
Radost i smijeh za sve što dijelili smo
U sretnim trenucima ne misleći na odlazak.
Kada poletim jednoga dana voljela bih
Da to bude u jesen šarenu, sunčanu, blagu.
Pa ipak tko od nas birati može,
A da ruku na sebe ne diže?
Ne zamjeri što o odlasku pišem jer
To tako biva kada se sve teže
Prag prekoračiti može.
Sunce na istoku gledam sjajno
Jutrom što hladnim se uspinje na svod
I pomislim kako ćeš reći:
„ Ne piši tužne pjesme“.
Tužna je samo onima koji život nisu
Puninom živjeli, a ja ga živim.
Zato kada poletim, toga dana,
Poželi mi sretan put.

29.11.2016.



sunce na istoku u rano jutro gledano smog balkona

- 08:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.11.2016., subota

Nakon devastacije



Kvatrić koji je nakon tzv. uređenja postao poligon za golubove. Prolazak je upitan jer ili ćete nositi izmet na obući ili će vas pogoditi golubovi koji vam kruže iznad glava. O milijunskim troškovima više nitko ne govori. Niti tko je sve popunio džepove jer ovako kako izgleda očito se za trg nije koristilo.

- 20:21 - Komentari (18) - Isprintaj - #

25.11.2016., petak

Susjedi naši svagdašnji

Kako sam u zadnje vrijeme stalno na relaciji kuća-autobus-kuća susjedi su već unezvijereni ne znajući što se to dešava. Nisam baš od volje objašnjavati da sam bolnici što na pretragama, što na intervencijama, što na konzultacijama oko svih tih zavrzlama uokolo vurice. Naravno da sa susjedima treba biti fin i pristojan, a imam stvarno neke zlatne ljude, a imam i one kako su nekad zvali dubl-zlato. To će reći samo na izgled zlato. E ovi drugi su posebno zanimljivi. Čim vas vide osmjeh od uha do uha i napad tipa; pa gdje si, pa kaj se ništa ne javljaš, a vidim te da stalno španciraš i posebno pohvala mom krasnom izgledu. To obavezno ovako: „Joj kak dobro zgledaš, ti baš paše tam v Irski“. Je, je, paše mi. Vraga mi ne paše kad me tam i paze i maze, uvijek odgovorim. Onda se odmah nadoveže s pitanjem, a drukčije kak si kaj? Da skratim bilo kakve priče odgovaram da sam odlično. No to je fatalna pogreška jer sve se okrene i ja postanem žrtva duge ispovjedi o boleštinama koje nju (češće susjedu nego susjeda) napadaju i tište, i doktor neda ovo, pa neda ono, a ona silno pati i više ne zna kak bu bilo sutra. I kada je njenoj anamnezi kraj još mi onak žalosno ponovi kako je meni blago da sam tak dobro. Nikako da naučim neke štoseve pa da izbjegnem sva ta plakanja na mom ramenu.
Možda da spomenem kak imam nekaj zarazno, tko zna da li bi me zaobilazili?

25.11.2016.


- 21:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.11.2016., utorak

Ozbiljna tema ili ipak nije



jesenska rapsodija mojim okom

Često se i ne samo kod starije generacije može čuti kako je zdravlje najvažnije, no to se izgovara više kao neka mantra sve dok se ne nađemo u situaciji koja život stavlja pod upitnik. I što tada? Jedina želja, najveća želja, bez obzira na cijenu je; vratiti zdravlje. Tražit ćemo puni strepnje i nade i najmanje mogućnosti, ali što kada se sve mogućnosti iscrpe? Jesmo li spremni na ono što neminovno dolazi? Koliko razmišljamo i koliko se mirimo sa odlaskom bez povratka? Na sve te misli me potaknuo ovaj ponovni ostanak u bolnici kao hitni pacijent. U nekoliko su sati ponovo hitno roštali po arterijama, ugrađivali, propuhivali, zaključili da ne mogu napraviti sve jer postaje rizično i upisali novi termin za manje od mjesec dana jer je infarkt stalno pred vratima. Prvi put razmišljam o svemu što sam propustila, o svemu što sam planirala, o svemu što bih trebala ako, no i prvi put me dohvatila misao da postoji velika šansa da sve te misli prekine put bez povratka. I sada, što s tim mislima? Trebam li ih zgurati pod tepih kao da ih nije niti bilo? Trebam li se suočiti sa činjenicom da baš svi idemo istim utabanim stopama, samo se netko popikne prije, netko kasnije? Na koji način? Ne osjećam strah, jer u mojim godina pretpostavljam nitko više ne bi trebao imati strah od odlaska, nego možda od uvjeta koji prethode, ali kako prispodobiti da eto sjediš i pišeš, planiraš još pregledati neke druge postove, a u isto vrijeme biti apsolutno svjestan da se to možda iduće sekunde neće dogoditi? Čudan će ovo post biti mnogima i vjerujem nezanimljiv jer čemu ta razmišljanja kada je dan lijep kao što je ovaj. Trebalo bi prošetati. Da trebalo bi, no bit će mi dovoljno sjesti na balkon i uživati u sunčanom jesenskom danu jer još sam tu.

22.11.2016.



stvarno volim ovog virtuoza, posebno u ovakve dane
- 10:46 - Komentari (21) - Isprintaj - #

16.11.2016., srijeda

Odoh trošit

MOJ BAJA

Pita mene baja:Štaš dat' kupim za godišnjicu braka?
Kažem ja njemu: A kolko para misliš potroš't?
A kaže baja meni: Sve što imam.
A pitam ja njega: Kol'koj to?
Kaže baja meni: Kolk' mi daš, pa gertašlin je u tvom fertunu.
I deder vi sad kažte, imal' više takih kaki je moj baja?




nisam sigurna u to trošit........
- 13:53 - Komentari (24) - Isprintaj - #

14.11.2016., ponedjeljak

Da se ne zaboravi

Mileno moje

Trnovit smo put gazili,
Kaljuže i blato na stopalima nosili,
Noći bez mjeseca,
Tami zahvaljivali,
Čuvala nas plaštem svojim,
Boga za tišinu molili,
Mir sanjali,
Duša na izdahu
Strepnju dijelila svoju,
Morali smo,
Mi smo morali više,
Dalje, još dalje
Udaljeni od ljubavi toplog doma,
Bosi,
Ranjenog srca,
Praznog pogleda,
Bez pitanja,
Dalje, još dalje,
Kuda,
Nismo znali,
Ni pitali nismo,
Tko bi nam odgovor mogao dati,
Svi jednako, svi isto,
Hodaj,
Tišina,
Hodaj,
Ne plači mileno moje
Životom te čuvam,
Ne plači.


- 09:49 - Komentari (20) - Isprintaj - #

12.11.2016., subota

Partija karata



Raširim ruke i sa svih strana otpor na prstima osjetim.
Stjenke koje misli moje stvaraju odjednom postaju opako prijeteće,
A snježna bjelina u mozgu zaigra svoj ples kao pahulje pred Petrovo.
Nigdje nikoga u toj tišini što skitnicu vjetra iščekivaše sa sjevera.
Ispod pogleda bezdan zjapi i još samo začudno lebdenje održava tanku nit
između partije karata na koju me Bog poziva.
Pitanja će postavljati o onima kojih nema, a ja nijema što ću tada reći?
Nestali su zajedno sa pjesmama tog boema.
Još samo gitara na nekom tavanu u prašini stoji nijema.
U bjelini križa sakrila se velika rijeka.
Zidovi; zidovi su preblizu, mislim, osjećam.
Ovo nije Titanik, zašto orkestar još uvijek svira?
Od huka tog šarlatana poželjeh gluha biti.
Čudna li je spodoba, taj vjetar
što prepliće, slaže i raznosi život bez pitanja.
U trenutku On špil presječe, a onda
Zvijezde zaplešu kao balerine Labuđeg jezera.
Pjesma mornara niz šank se prolila,
ja ne uspjeh dobiti ni jedan poen da prikrijem bol.
Bog je imao bolje karte.

12.11.2016.


- 10:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.11.2016., petak

Uokvireno



OKVIR POGLEDA
ZAUSTAVLJEN TRENUTAK
FOTOGRAFIJA

11.11.2016.

P. S.
Svim Martinima, Martinama koji slave sretan imendan!

- 13:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.11.2016., četvrtak

Posejdonov zagrljaj




Uzdigla se bijela krijesta
Ponad crne stijene,
Samotne,
Na nepreglednoj vodi.
Zapjenio se Atlantik
I udara svom silinom
Kao razjarena zvijer udara
O hrid crnu.
Kada kralj dubina ruke diže
Iz dvora svojih tamnih
Krik galeba bolno jekne
Tražeći skrovište sigurno.
I nigdje nikoga,
Samo ja čekam
Novi zagrljaj Posejdona
Crnoj stijeni
Samotnoj.

10.11.2016.


- 10:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.11.2016., utorak

Zaustavljen pogled



Savršen užitak, savršenog dana
- 09:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.11.2016., subota

Percepcija




Fotografski odraz objektivne stvarnosti
- 11:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #

03.11.2016., četvrtak

Geolotologija- smijeh kao lijek

Smijeh je nevoljna reakcija na određene vanjske ili unutarnje podražaje. Kaže se da se djeca smiju znatno češće od odraslih: prosječno dijete se nasmije 300-400 puta dnevno u usporedbi s odraslim koji se nasmije samo 15-20 puta dnevno; ipak ne postoji stvarna osnova za ovakvu tvrdnju. Možemo li govoriti o vrstama smijeha kao npr:

smrt od smijeha
zlobni smijeh
geolotologija
smijeh u životinja
joga smijeha
nervozni smijeh
paradoksalni smijeh
patološko smijanje i plakanje

Očito je da možemo. Pa da podijelim jedan poseban sat iz života. Zašto poseban? Zato što je to bio sat u kojem je smijeh zauzeo svoje mjesto ne puštajući ništa drugo da se ušulja. Bio je to sat zvan joga smijeha. Voditeljica i izvan tog sata jednostavno pršti od smijeha. Možda bi neki mrgud u prvi tren pomislio kako s njom nešto ne štima, ali gotovo kao virus taj se smijeh sa njenog lica iz njenog grla uvuče u svaku poru i za tren prepušteni ste užitku smijeha. Onima koji su slušatelji ili sudionici sve izgleda sasvim jednostavno, ali voditelji prolaze školu kako bi savladali sve što joga smijeha predstavlja kako bi znali prenijeti sudionicima na radionicama. Dakle opuštenost koja nakon tog sata joge smijeha nastupi je fascinantna. I ono što je najvažnije; posvijestiti si da u nama, bez obzira na godine, uvijek ostanu tragovi djeteta koje ćemo smijehom makar na trenutak vratiti. O instruktorici ste vjerujem već čitali jer ona je naša draga blogerica kojoj od srca hvala za krasne doživljaje.

I malo krasne glazbe za užitak





- 09:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se