život je kako kada

< listopad, 2016 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

31.10.2016., ponedjeljak

Da li se može



Da li se može LJUBAV zaključati????
- 16:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.10.2016., četvrtak

Bez plana

Dan može biti daleko bolji kada se, rekla bih, sam organizira. Bez unaprijed detaljnog plana krenule smo Ona i ja prema Grobniku. Malo prema polju istog imena, a malo prema mjestu. Kada ništa ne planiraš nego samo kreneš uvijek se svemir trudi pokazati što sve može. E tako nam je krasno organizirao moto-trke na pisti grobničkog polja. Fotić se odmah razveselio i škljocanje je krenulo.





Na parkingu mnoštvo raznih prikolica iz EU zemalja. U njima se spava, odmara, putuje.
Kako uvijek nastojim napraviti nekoliko fotografija prisutnih. Krenulo je pitanje: „Mogu li“?



Naravno da može, osmjeh i klik, klik, pa poziv i onima koji su nas gledali.



Za čas uz osmjeh sve smo saznale. Došli su iz Hamburga. Prvi put na ovoj grobničkoj stazi. Dečko joj baš danas ima rođendan 27. Eto veselja za čestitanje.

Uz urlanje motora




i dok Ona još vodi konverzaciju (na engleskom naravno) uz sretan osmjeh jer uživa






ja škljocam na desetke fotografija. Uvijek je tako. Kasnije se odabere što vrijedi (ako jer nije lako uhvatiti dobru dok motori prozuje, a fotić je igračka)



onda zastava označava kraj i motori se vračaju u bokseve


Nas se dvije smijemo širokim smijehom jer još nas drži onaj jučerašnji (o kojem ću posebno pisati) pa put pod kotače i u Stari Grad Grobnik. I o njemu u posebnom postu. Važno je da smo uživale.


- 15:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

25.10.2016., utorak

Pušiti ne pušiti

Upravo sam odgledala ponovnu igru oko pušiti-ne pušiti. Moram se osvrtati na pušenje kod nas jer mene kao nepušača stvarno smeta kada čekam autobus ili tramvaj, a kraj mene, u slučaju da sjedim, sjedne netko i zapali cigaretu. Tada se moram maknuti jer ne mogu udisati dim koji mi ulazi u lice. Ako slučajno što spomenem odgovor je uvijek isti u smislu, ako mi smeta neka se maknem. Uglavnom maknem se makar morala stajati jer ne želim nikakve rasprave. Tada se stvarno osjećam građankom drugog reda. Kada bi se osoba koja puši trebala maknuti ona bi bila građanin drugog reda. I kako taj problem riješiti na obostrano zadovoljstvo? Osim toga jednako me smetaju svi ti čikovi po ulicama, stajalištima tramvaja, busa, vlaka. Pušačima je uglavnom normalno baciti čik na pod. Ponekad zgaziti nogom, ponekad ni to. E to me stvarno, ali stvarno ljuti jednako kao pljuvanje po pločniku ili pesji izmet. I još samo da dodam kako su u Irskoj podigli cijene cigareta na 11 EUR kutija, a od Nove će biti još skuplje. Razlog tako visoke cijene je veliki trošak zdravstva za liječenje pušača od raka pluća. Znam da će mnogi reći kako netko njihov nije nikada pušio, a ipak je dobio rak pluća. No post je o tome da bih željela rješenje po kojem bismo svi bili građani prvog reda, što god to značilo. Ponovo Irska. Niti u jednom pubu, restoranu nema pušenja, a pubovi su uglavnom puni. Vidjela sam da poneko izađe van pušiti. Njihovi ugostitelji se ne žale jer imaju veće prihode zato što su uveli male obroke hrane, uglavnom fish& chips i razne vrste sendviča u svakom pubu. Kod nas se sve svodi na kavu i alkohol i razgovor o građanima drugog reda, a država ubire porez od svake izgorene cigarete. O zdravlju neću.

a o životu:


- 20:40 - Komentari (27) - Isprintaj - #

19.10.2016., srijeda

Kao zvijer



Kada te pogodi strah oporavak je dug sa neizvjesnim ishodom, a sve ovisi o vrsti straha. Na loše ili teške vijesti, posebno vezane za bližnje u obitelji, strah može inicirati mnoge nevolje pa sve do stvarnih vrlo teških posljedica, čak i smrti. Vjerojatno se mnogi pitaju možemo li izbjeći strah. Medicina nas uči STRAH da je strah genetski postavljen kako bi aktivirao obranu od većeg oštećenja tijela. Danas možemo čitati sve o strahu na jednostavan način objašnjeno, no može li nam to pomoći onda kada nas strah pogodi. Znamo da sva djeca, jer i mi smo bili djeca, imaju strahove koji se odrastanjem gube jer nepoznato postaje poznato. No kako se nositi sa strahovima koji su na dnevnoj bazi prisutni ili kao fobija ili strah kada nam je život ugrožen, a pogotovo kada je ugrožen život vlastitog djeteta.

Neman se uvlači raširenih kandža,
Vatreni pogled raspršuje i proždire,
Proždire sve što joj pred oko dođe.
Strah treperi skutren u svom kutku
Čekajući ishod bitke Nemani i Nade.

Vjerujem da će mnogima koji nisu doživjeli strah od bolno neizvjesnog možda reći kako samo treba misliti pozitivno. Da treba, no je li to dovoljno i možemo li se stvarno obraniti?

19.10.2016.


- 10:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.10.2016., ponedjeljak

Oluja



kao neman, kao strah,
dolazi.
polako širi ruke,
prostire tijelo ponad mora,
ponad stijena
i ljudi što čekaju
neminovno.
bljesak i udar groma.
oluja.
zatvaram škure.

- 11:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.10.2016., nedjelja

Povratak

Prošlo je pola godine brže nego sam na početku mislila da može proći. Oduvijek sam na poseban način bila vezana za Zagreb pa sam bez obzira na sve druge mogućnosti, a bilo ih je, odlučila živjeti u gradu mojih najranijih želja. Danas odem, pa se vratim, opet odem, ali uvijek je jednakih emocija svaki povratak. Jutros me budi magla, poznata slika po vrtovima ispod kuća. I lijepo mi je, uopće me ne smeta, dapače. Uzeh fotić i ovjekovječih kao uvijek dan maglom jutarnjom ogrnut. Koliko se cijeni, ovo domaće, makar bila i magla, spoznaje se tek kada se živi duže u drugačijem okruženju. No da ne bi baš sve bilo idealno, jer i ne može biti, shvatite kada vas dočeka hrpetina pošte iz koje izviruju one famozne razno razne uplatnice. Sve sam ja to već riješila novčano, samo ih sada treba razvrstati po vrstama kako ne bi bilo da nešto nije plaćeno, a za kratko vrijeme dođe ovrha na stan zbog tridesetak kuna paušala. Tako listajući gledam moj bankovni račun (a plaćam sve Internet bankarstvom) posebno mi uleti u vidno polje naknada zavođenje tekućeg računa. Nije velika, ali je više od pola kg kruha. Istina mjesečno, no svejedno. Što želim reći? Ja sam klijent banke i oni meni zaračunavaju to što sam tu banku odabrala kako bi moja mirovina dolazila svakog prvog na njihov račun, a meni na moj svakog desetog u mjesecu, a za to im mjesečno plaćam naknadu. Nije li to s ruba pameti. Naravno da se sve ostale usluge koje obavljaju posebno plaćaju. Ne bi li banka trebala svojim klijentima plaćati što baš tu i tu banku uzimaju da posluje sa sredstvima klijenata. Možda sam predugo izbivala pa mi sada detaljno kontroliranje sugerira razna pitanja koja do sada nisam zapažala. Znam da je svima tako jer ne možemo to malo sirotinje držati u čarapi, ali nekako mi logika baš i nije ispravna.
16.10.2016.




- 09:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.10.2016., četvrtak

Doma je doma



MOGLI SU


Nije tako davno kada su bili bolji dani.
Mjerili su more daljinama
I ljenčarili na vezu ponekad.
Ispraćali mnoge nevere i oluje,
Ljutite bure i juga, čekali maestrale.
Bili su tada bolji dani, kao da mi govori
Brodica stara, rebara slomljenih.
A nije tome bilo tako davno
Kada su s pučinom drugovali.
Godine se nižu iako ih nisu brojili
I sada su ukraj zgurani kao ruglo
Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne
Kao što i sami nekada su bili.
I nije tome davno bilo,
Desetak godina nekih,
A mogli su i više da nisu ruke onemoćale,
Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile.
Mogli su još godinu koju, mogli su.
Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari
Samo sjećanja još ponekad obnove
Dodirom kvrgave ruke po boku njenom
Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži,
A mogli su još godinu koju zajedno
Drugovati s morem,
Mogli su.

12.10.2016.



- 16:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se