Još od jučer me proganja jedna misao. Konačno sam nakon nekoliko stvarno hladnih dana odlučila otići na poštu i poslati bratiću moju zbirku. Uglavnom znano je da kad se krene u grad, kako to mi sa rubnih dijelova Zagreba kažemo, prvo što vas dočeka su Romi; bilo djeca, bilo mlade žene sa djetetom, koji žicaju koju kunu. Hodaju po tramvajima, po ulicama koje su frekventnije. Ponekad se čovjek odluči dati kunu, dvije, ali kako su sve lošija vremena sve je manje kuna u novčaniku. Nekako se ne usudimo čak ni zaviriti u onaj pretinac koji se na zip zatvara ili na dugmić da koja kuna ili lipa ne iscuri. No vidjevši jako mladu Romkinju sa djetetom odlučim ipak nešto dati. I dok prtljam sa zipom ona spominje svu muku i jad. Vadim dvije kune, a ona me zaprepašteno gleda jer to nije ni za pecivo dosta, kaže. Uzmi ili nemoj, odgovaram joj i ona uzme. Nešto mrmlja i već se okreće drugom prolazniku. Niti sto metara dalje jedan deda, lijepo obučen. Mislim, nije u podrapanom i zmazanom. Stajem i nekako mi ga žeo. Ponovo otvaram novčanik i ovaj put, a nemam pojma zašto, odbrojim pet kuna. Razgovaram s njim i deda mi govori kako je u Bosni imao njive, kuću, kako su u miru živjeli, a onda je krenuo rat i ostao je bez svega. Porušili im kuću, nije obnovljena, zemlju su uzeli neki koji su došli iz drugih krajeva. Žena je umrla, a on je kod kćerke. Kaže, kako ona ima veliki kredit, njegova penzija je sto eura, a radio je skoro četrdeset godina i sada nema ni on, ni kćerka za režije. Mislim da kćerka ne zna što otac radi.
Vraćam se prema doma. Na autobusnoj postaji mladi ljudi, pretpostavljam studenti, školarci svatko u ruci ima mobitel i svatko nešto tipka ili sluša. Tu nema prosjačenja pomislim, kad li između njih hoda u prilično lošoj i dosta prljavoj odjeći muškarac koji možda ima, a možda i ne oko šezdeset godina i prosi kunu dvije. Jedna mu djevojka daje kunu, ja više nemam sitnog, a ovih nekoliko desetica čuvam jer je do mirovine još daleko. Povratkom doma stalno razmišljam da li bih ja mogla prositi po cesti? Koliko čovjeku mora biti teško ili je to nekima zapravo zanat? Čudan je ovaj svijet.
21.01.2016.
i moderno žicanje ili ipak posao
nisam ni skužila, 15.1. su bile pune tri godine kako sam se vratila na blog. i vidim da mi je prosjek sto postova po godini, malo ili puno, kako kome i kako kada.
|
