< | studeni, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
VRIJEME RANE NE LIJEČI Zašto kažu: „Vrijeme rane liječi“ Kad to istina nije i svi to znamo? Zašto nas i sami sebe uvjeravamo U nešto nemoguće, neostvarivo? Nisu to pitanja moja iako im upitnik Stoji. To godine progovaraju istinom I sve prijašnje obmane ruše. Vrata istini otvaraju grubo I smiješak ponovo kao harlekin Na obraze rumene stavljaju. Godine, rugalice uvijek ponovo Iz svojih dubokih džepova vade Sve pospremljeno baš za trenutak Kada govorimo vrijeme rane liječi. To vrijeme samo pod tepih sjećanja Ugura sve što previše boli, A onda kao niotkuda polako vraća Podmuklo, zločesto. O čemu to ja jutros i stvarno od kuda Ove misli, ove riječi? Tko mi to šaptom jutro nagrđuje? Sprema li se ispod mojih tepiha Ponovo nešto pojaviti jer ja Već odavno znam da vrijeme rane Ne liječi. jutra u kojima se spoje moja poezija i moja fotografija 27.11.2015. |
Iako te gledaju kao jednu od tih, ne zanimljivih, Jednu od tih pjesnika što zapravo pjesnici nisu, Ti znaš, ti znaš tko si i što tvoje riječi govore. Ti znaš koliko bol boli kada u noćni sat krene Nezaustavljivo. Ti znaš kako izgleda jutro, maglom sakriveno Kao što snovi su tvoji sakriveni obnoć. Iako oni, vrli pjesnici svijeta, čija su imena Između tvrdih korica sigurno čuvana Govore istim jezikom, iste verse slažu, Ti znaš koliko su snažne tvoje riječi, Napisane na običan komadić papira, Čak i ne novog. Neke već odavno zaboravljene stranice Desetljećima starih rokovnika čuvaju tvoj život U tisućama, u milijunima slova. I dok su oni, zvučnih imena Bilježeni pravim pjesnicima tvoje će ime ostati Tek nijemo uklesano na nadgrobnom spomeniku. 25.11.2015. |
IAKO TE NEMA Kao da me i ti pitaš ja odgovaram svaki put: „Ne znam, stvarno ne znam mama“. Mogla sam, mogli smo ti više dati, Mogli smo pronaći bar malo više vremena. Da, mogli smo, a nismo. Zašto nismo? Ne znam, danas odgovor nemam, A voljela bih ga dati, voljela bih znati Zašto nismo? I nije to opravdanje, kajanje nije, samo Tako me neka tuga stisne u ove dane, Kao danas, kada je ime tvoje u kalendar zapisano. Onda je sve imalo budućnost, vremena dovoljno, Onda nije bilo pitanja o odlasku zauvijek I nespremno nas je zaskočilo, zavezalo Zadnjim čvorom. Uvijek ponovo ja se vratim na isto pitanje, A odgovor koji imam nije uvjerljiv, nije dovoljan. Mogu li ti danas poslati po zvjezdanim nitima Sve što željela sam onda na ovaj dan Kada u kalendaru tvoje ime ostaje zapisano? Ako postoje ti svjetovi nama nepoznati Možda će negdje zasvijetliti želja. Sretan ti imendan Mama! 22.11.2015. |
Znam da nas ima najviše onih kojima je život dodijelio živjeti vrlo skromno, a nekima ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ona prebogata manjima koja živi u izobilju svega, koja ima desetke skupocjenih automobila u garažama velebnih vila sa desetak i više soba, kupaona, sjajnim bazenima koje pune morskom vodom zagrijanom na temperaturu koju požele, nikada ne pomisli da postoje ljudi koji od gladi umiru. Naravno ima poneki izuzetak koji pokuša nešto učiniti, ali to je kap u oceanu neimaštine. Zanimljivo je kako tim bogatašima nikada nije dosta bogatstva. Čitamo i vidimo preko raznih sredstava informiranja kako se nadmeću sa visinama jarbola na jahtama, sa dužinama i opremom istih. Veličina posjeda i vila nikada im nije dostatna za želje. Danas sam vidjela kako u Manili ljudi žive na grobljima. Spavaju po grobovima, kuhaju kraj grobova, rađaju i odgajaju djecu. Nešto nevjerojatno što me zgrozilo čak možda više od onih izbjegličkih kampova gladi. Tamo su ljudi pobjegli od rata i strašno je vidjeti da se malo tko zapita o tome da su to ljudi, naša braća, naši susjedi jer na istom smo planetu i nije važno što je sada kod njih nekoliko sati više ili manje nego kod mene. No živjeti na groblju regularno jer državu nije briga za sirotinju. Oni su kao golubovi grada. Od mrvice do mrvice, od dana do dana. I nitko se ne zapita zašto? Zašto bi se i zapitali kada se odgovor zna? Ona manjina basnoslovno bogatih uskratila je kruh većini stanovnika namjerno, pohlepno, bolesno pohlepno. Još dok sam bila dijete govorili su mi: „Jedi, gledaj kako si mršava kao iz bijafre“. Nitko nije znao gdje je Bijafra, ali su znali da tamo ljudi umiru od gladi. No danas je glad proširila svoj prostor cijelom Zemljom i samo se širi, širi, a da se gotovo nitko od te prebogate manjine ne zapita do kada će to trajati jer jedino što žele je još više vila, dvoraca, jahti, automobila, aviona, umjetnina, a jednog će dana na njihovim grobovima živjeti sirotinja kao ova u Manili koju sam danas vidjela u tv emisiji o Filipinima. fotografija je sa interneta |
Kada bol rani dušu, kada rani duše mnoge kada ruke crne odnose najdraže u nepovrat što nam je činiti molitva zanijemi na usnama drhtavim pogled se zaledi u nestvarnost a istina je bolna i stvarna i crna marame crne sjede prekriju vlasi čekanje postaje budućnost u traganju gdje istina svoja slova ostavi ne zapisana gdje riječi ostadoše ne izgovorene čekanje predugo čekanje nada bez nade još samo kosti negdje vape kao i ruke majki očeva ruke svih što bol preljutu moraše ponijeti što nam je činiti pitam sebe i vas jer moj um ne može pojmiti ZAŠTO zašto svi VUKOVARI SVIJETA traju i traju i što nam je činiti što? 17.11.2010. fotografija, Boris Dežulović |
SRETAN VAM PUT PRIJATELJI Kada moju zgasnu svijeću sve će stati. Sve će prestati, tuga, strepnja i sreća. Utihnut će kao da ih nikada bilo nije. A sada, ima li smisla išta reći jer Svejedno će biti mojoj duši odlazećoj. Smiješe se oni što vjeruju kako sve je, Baš sve, još tako daleko za njih, A ne znaju da su vrata već širom otvorena I putovanje njihovo mojim stopama nastavlja se. Kada sve stane, kada duša moja krila raširi Poželjet ću im ravnije staze, mirnije more, Zelenije proplanke, pjev malih ptica po krošnjama Njihovih nadanja i više od svega; Sretan vam put prijatelji. Tamo negdje među zvijezdama Čekat ću vas kada moja svijeća zgasne. 10.11.2015. |
One su moja najveća sreća, moja ljubav, snaga, utjeha. One su nastavak mog života i kada me više neće biti. |
Hvala vam dragi prijatelji što ste odvojili svoje vrijeme, dodali svoju radost i poetsku večer učinili još ljepšom. Nisam sigurna koliko dugo će mi "bug" dozvoliti viljiv ovaj post, ali se nadam da će oni koji svrate u moj kutak bloga vidjeti. |
Bilo kuda da odemo onaj izvorni korijen uvijek nosimo sa sobom. Vraćamo se sjećanjima, sjetom, iznenadnim susretima. Pokušavamo ostaviti trag za neka dolazeća pokoljenje s nadom da će jednog dana prolistati naše živote pospremljene u ponekoj knjizi. Ja sam dio mojih sjećanja zapisala u zbirci POCJEK koja će u život krenuti promocijom ovih dana u mjesecu knjige. A knjižnica A. Cesarec to najavljuje ovako: |