život je kako kada

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

27.11.2015., petak

Uobičajeno jutrom

VRIJEME RANE NE LIJEČI

Zašto kažu: „Vrijeme rane liječi“
Kad to istina nije i svi to znamo?
Zašto nas i sami sebe uvjeravamo
U nešto nemoguće, neostvarivo?
Nisu to pitanja moja iako im upitnik
Stoji.
To godine progovaraju istinom
I sve prijašnje obmane ruše.
Vrata istini otvaraju grubo
I smiješak ponovo kao harlekin
Na obraze rumene stavljaju.
Godine, rugalice uvijek ponovo
Iz svojih dubokih džepova vade
Sve pospremljeno baš za trenutak
Kada govorimo vrijeme rane liječi.
To vrijeme samo pod tepih sjećanja
Ugura sve što previše boli,
A onda kao niotkuda polako vraća
Podmuklo, zločesto.
O čemu to ja jutros i stvarno od kuda
Ove misli, ove riječi?
Tko mi to šaptom jutro nagrđuje?
Sprema li se ispod mojih tepiha
Ponovo nešto pojaviti jer ja
Već odavno znam da vrijeme rane
Ne liječi.


jutra u kojima se spoje moja poezija i moja fotografija

27.11.2015.

- 08:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.11.2015., srijeda

IME

Iako te gledaju kao jednu od tih, ne zanimljivih,
Jednu od tih pjesnika što zapravo pjesnici nisu,
Ti znaš, ti znaš tko si i što tvoje riječi govore.
Ti znaš koliko bol boli kada u noćni sat krene
Nezaustavljivo.
Ti znaš kako izgleda jutro, maglom sakriveno
Kao što snovi su tvoji sakriveni obnoć.
Iako oni, vrli pjesnici svijeta, čija su imena
Između tvrdih korica sigurno čuvana
Govore istim jezikom, iste verse slažu,
Ti znaš koliko su snažne tvoje riječi,
Napisane na običan komadić papira,
Čak i ne novog.
Neke već odavno zaboravljene stranice
Desetljećima starih rokovnika čuvaju tvoj život
U tisućama, u milijunima slova.
I dok su oni, zvučnih imena
Bilježeni pravim pjesnicima tvoje će ime ostati
Tek nijemo uklesano na nadgrobnom spomeniku.

25.11.2015.



- 11:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.11.2015., nedjelja

Cecilija



IAKO TE NEMA


Kao da me i ti pitaš ja odgovaram svaki put:
„Ne znam, stvarno ne znam mama“.
Mogla sam, mogli smo ti više dati,
Mogli smo pronaći bar malo više vremena.
Da, mogli smo, a nismo.
Zašto nismo?
Ne znam, danas odgovor nemam,
A voljela bih ga dati, voljela bih znati
Zašto nismo?
I nije to opravdanje, kajanje nije, samo
Tako me neka tuga stisne u ove dane,
Kao danas, kada je ime tvoje u kalendar zapisano.
Onda je sve imalo budućnost, vremena dovoljno,
Onda nije bilo pitanja o odlasku zauvijek
I nespremno nas je zaskočilo, zavezalo
Zadnjim čvorom.
Uvijek ponovo ja se vratim na isto pitanje,
A odgovor koji imam nije uvjerljiv, nije dovoljan.
Mogu li ti danas poslati po zvjezdanim nitima
Sve što željela sam onda na ovaj dan
Kada u kalendaru tvoje ime ostaje zapisano?
Ako postoje ti svjetovi nama nepoznati
Možda će negdje zasvijetliti želja.
Sretan ti imendan
Mama!

22.11.2015.



- 09:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.11.2015., subota

TKO ŽIVI NA GROBLJU



Znam da nas ima najviše onih kojima je život dodijelio živjeti vrlo skromno, a nekima ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ona prebogata manjima koja živi u izobilju svega, koja ima desetke skupocjenih automobila u garažama velebnih vila sa desetak i više soba, kupaona, sjajnim bazenima koje pune morskom vodom zagrijanom na temperaturu koju požele, nikada ne pomisli da postoje ljudi koji od gladi umiru. Naravno ima poneki izuzetak koji pokuša nešto učiniti, ali to je kap u oceanu neimaštine. Zanimljivo je kako tim bogatašima nikada nije dosta bogatstva. Čitamo i vidimo preko raznih sredstava informiranja kako se nadmeću sa visinama jarbola na jahtama, sa dužinama i opremom istih. Veličina posjeda i vila nikada im nije dostatna za želje. Danas sam vidjela kako u Manili ljudi žive na grobljima. Spavaju po grobovima, kuhaju kraj grobova, rađaju i odgajaju djecu. Nešto nevjerojatno što me zgrozilo čak možda više od onih izbjegličkih kampova gladi. Tamo su ljudi pobjegli od rata i strašno je vidjeti da se malo tko zapita o tome da su to ljudi, naša braća, naši susjedi jer na istom smo planetu i nije važno što je sada kod njih nekoliko sati više ili manje nego kod mene. No živjeti na groblju regularno jer državu nije briga za sirotinju. Oni su kao golubovi grada. Od mrvice do mrvice, od dana do dana. I nitko se ne zapita zašto? Zašto bi se i zapitali kada se odgovor zna? Ona manjina basnoslovno bogatih uskratila je kruh većini stanovnika namjerno, pohlepno, bolesno pohlepno. Još dok sam bila dijete govorili su mi: „Jedi, gledaj kako si mršava kao iz bijafre“. Nitko nije znao gdje je Bijafra, ali su znali da tamo ljudi umiru od gladi. No danas je glad proširila svoj prostor cijelom Zemljom i samo se širi, širi, a da se gotovo nitko od te prebogate manjine ne zapita do kada će to trajati jer jedino što žele je još više vila, dvoraca, jahti, automobila, aviona, umjetnina, a jednog će dana na njihovim grobovima živjeti sirotinja kao ova u Manili koju sam danas vidjela u tv emisiji o Filipinima.




fotografija je sa interneta
- 12:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.11.2015., srijeda

Vukovari svijeta


Kada bol rani dušu, kada rani duše mnoge
kada ruke crne odnose najdraže u nepovrat
što nam je činiti
molitva zanijemi na usnama drhtavim
pogled se zaledi u nestvarnost
a istina je bolna i stvarna
i crna
marame crne sjede prekriju vlasi
čekanje postaje budućnost u traganju
gdje istina svoja slova ostavi ne zapisana
gdje riječi ostadoše ne izgovorene
čekanje
predugo čekanje
nada bez nade
još samo kosti negdje vape
kao i ruke majki
očeva
ruke svih što bol preljutu moraše ponijeti
što nam je činiti
pitam sebe i vas
jer moj um ne može pojmiti
ZAŠTO
zašto svi VUKOVARI SVIJETA
traju i traju
i što nam je činiti
što

17.11.2010.

fotografija, Boris Dežulović

- 08:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.11.2015., utorak

Ponekad je dan baš nekako....

SRETAN VAM PUT PRIJATELJI

Kada moju zgasnu svijeću sve će stati.
Sve će prestati, tuga, strepnja i sreća.
Utihnut će kao da ih nikada bilo nije.
A sada, ima li smisla išta reći jer
Svejedno će biti mojoj duši odlazećoj.
Smiješe se oni što vjeruju kako sve je,
Baš sve, još tako daleko za njih,
A ne znaju da su vrata već širom otvorena
I putovanje njihovo mojim stopama nastavlja se.
Kada sve stane, kada duša moja krila raširi
Poželjet ću im ravnije staze, mirnije more,
Zelenije proplanke, pjev malih ptica po krošnjama
Njihovih nadanja i više od svega;
Sretan vam put prijatelji.
Tamo negdje među zvijezdama
Čekat ću vas kada moja svijeća zgasne.

10.11.2015.

- 22:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.11.2015., subota

Četverostruka sreća

One su moja najveća sreća, moja ljubav, snaga, utjeha. One su nastavak mog života i kada me više neće biti.
- 17:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.11.2015., petak

H V A L A


Hvala vam dragi prijatelji što ste odvojili svoje vrijeme, dodali svoju radost i poetsku večer učinili još ljepšom. Nisam sigurna koliko dugo će mi "bug" dozvoliti viljiv ovaj post, ali se nadam da će oni koji svrate u moj kutak bloga vidjeti.
- 09:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.11.2015., utorak

OBJAVA

Bilo kuda da odemo onaj izvorni korijen uvijek nosimo sa sobom. Vraćamo se sjećanjima, sjetom, iznenadnim susretima. Pokušavamo ostaviti trag za neka dolazeća pokoljenje s nadom da će jednog dana prolistati naše živote pospremljene u ponekoj knjizi. Ja sam dio mojih sjećanja zapisala u zbirci POCJEK koja će u život krenuti promocijom ovih dana u mjesecu knjige. A knjižnica A. Cesarec to najavljuje ovako:


- 08:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se