život je kako kada

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

29.09.2015., utorak

Poželim

Nemirnim putem prolazim tiha
da ne zamijete me ovi što oko mene žure.
Dodajem samo pogled ponekad
usplahiren kada me dotakne nečije rame,
onako ovlaš, uz oprostite ili bez.
Što je to tako posebno u žurnom životu?
Što je to, što tjera korake na ubrzanje
kao da se neki motori pokreću nevidljivi?
Poželim stati, poželim sve zaustaviti,
poželim im reći: „Ne žurite, život ste ostavili,
tamo negdje iza vas, okrenite se, pogledajte“,
a ne kažem ništa, samo prolazim tiha
ovim nemirnim putem da me ne zamijete
ovi što oko mene žure.



29.9.2015.

- 08:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

25.09.2015., petak

Umiranje na rate

Pokušavam ovih dana sama sebi objasniti, razjasniti i oslikati sve vezano za konačni odlazak, za kraj, za let bez povratka. Nije jednostavno. Naše umiranje započinje rađanjem. To tako grubo izgleda, a zapravo je čista istina. Mladi ljudi nikada ne pomisle na umiranje, a i zašto bi jer nisam ni ja u to mladenačko vrijeme razmišljala da se svakim korakom više približavamo odlasku. Škole, posao, obitelj,djeca, posebno djeca ne daju slobodno vrijeme za takva razmišljanja. No onda odjednom djeca odrastu, nemate pojma kako se to njihovo odrastanje tako brzo završilo i ostajete zatečeni u pola stoljeća života sa pitanjem; koliko smo blizu odlaska. Mnogi će to pitanje uporno preskakati kao da se to njima ne može i neće, i ne smije dogoditi. Kada sam se prvi put zapitala koliko mi je još ostalo, jer eto, baš nitko ne računa da će otići prije duboko-duboke starosti, i sama sam se iznenadila nekom nelagodom, nekim skoro pa strahom. Pomisao kako će svi ovi koji me okružuju i dalje hodati gradom, kako će se smijati, putovati svijetom, a mene neće biti, blago je reći da me je pogodila kao šamar posred lica. Trajalo je to dosta dugo, to ispitivanje, pa nijekanje, pa guranje sa strane, pa kao ima još puno toga ispred mene jer ljudi puno duže žive nego prije, ali onda se počnu dešavati zanimljive male, sitne, skoro zanemarive promjene. Uz savršen vid do tada odjednom ruka više nije dovoljno dugačka da pročitaš novine, slova na laptopu povećavaš jer lakše je tako. Neko vrijeme se privikavaš na naočale i sve opet sjajno funkcionira. U mladosti ste se nemilice davali u obitelji, na poslu, u slobodnim (tada se tako zvalo) aktivnostima i niti sekunde niste mislili da trošite svoju budućnost, a trošili ste je nemilice. Znak potrošenog osjeća se u nogama, u križima, raznim kostoboljama iako sve to nisu ni izdaleka problemi koji bi vas trebali ozbiljno brinuti. No jednog se jutra ne možete dići iz kreveta i panika vas do suza svlada. Terapije, ambulante, bolnice, apoteke i žalopojke onih koji zajedno s vama čekaju svoj red postaju novi sastavni dio ostatka života. Nova rata koju treba prihvatiti i odraditi jer i dalje ne znate koliko je još godina pred vama. Nastojite se ne žaliti jer kome i koja korist bi bila. Dodajete nove dijagnoze i jednog jutra shvatite da vas je stvarno sustigla starost kojoj ste uporno nastojali pobjeći. I što sada? Dogovor samih sa sobom i mirenje sa neminovnim očito nije lagano, ali neophodno je ako ne želimo svojim nasljednicima zagorčavati život. Eto na tome sad intenzivno radim, a nije mi lako i ponekad pomislim kako je to umiranje na rate najbolnije što prolazimo.

02.09.2015.

Pogled na ovu ljepotu uvijek pomaže da se bar malo odmaknemo od svega.


- 18:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

24.09.2015., četvrtak

A što nakon

http://www.dnevno.hr/planet-x/sirite-dalje-hrvatska-masonska-loza-zapovjedila-uvoz-izbjeglica-evo-kako-je-2007-clan-trilaterale-najavio-pripajanje-bliskog-istoka-europi-830166

Prije tridesetak godina čitala sam krasnu knjigu američkog novinara (na žalost knjiga je bila posuđena, pa se ne sjećam imena) o Masonskom planu Novog svjetskog poretka. Tada sam mislila kako su to tek fraze i želja za isticanjem dotičnog novinara. Danas se svi možemo uvjeriti u provođenje tog plana svim sredstvima. Na istoku su pokrenuti silni ratovi, uništenja, organizirano preseljenje stanovništva i u konačnici nestajanje jedne ili više civilizacija zbog interesa određene grupe ljudi koja želi vladati svima i svime. Nitko me u ovim mojim godinama neće moći uvjeravati u suprotno.
- 13:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.09.2015., utorak

Mržnja u 30 slika





























































I dokaz da je priroda jača od mržnje.



Kupari, 21.09.2015.



- 21:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.09.2015., petak

Kuća meda

Razmišljam ovih dana kako se u lijepoj našoj ništa ne isplati. Tako mi kaže, bolje reći govori gospođa Ružica koja ima zanimljiv posao. Da krenem od početka. u blizini Slanog, svega oko 5 kilometara udaljeno je selo Majkovi. Selo je to ispod brda koja ga okružuju tako da se more tek na ponekom mjestu može vidjeti. Majkovi su selo kao i mnoga uglavnom sa ponekom staricom ili starcem. Nekoliko mlađih obitelji koji za život zarađuju u Dubrovniku, Slanom ili nekom drugom mjestu uz more. No ono što je zaista lijepo za vidjeti i doživjeti je Kuća meda. Da, tako se zove taj krasan edukativni centar koji je uglavnom prazan i rijetko posjećen. E sad, zašto je rijetko posjećen? Na moje pitanje dobih odgovor kako se Atlanskoj plovidbi u okviru koje Kuća egzistira ne isplati turiste dovoditi u taj centar. A za bolje razumijevanje tko ima volje dobro je pročitati https://hr.wikipedia.org/wiki/Majkovi
Reći ću samo da se selo nalazi na staroj Napoleonovoj cesti (Strada Marmont) što bi kao takva bila sjajan dio u turističkoj ponudi. U samom selu još postoje dvije bare sa zaštićenim riječnim kornjačama. Izgleda da se kod nas baš ništa ne može napraviti kako bi neki u našim susjednim zemljama vrlo brzo iskoristili. Pretpostavljam da niti turistički vodiči nisu dovoljno educirani jer bi bar oni mogli organizirati manje grupe, ali ne, ništa. U projekt Kuća meda gospodin Ivo Lopina uložio je svoj trud, a samo otvorenje popratio je Dubrovački list http://www.dulist.hr/otvorena-kuca-meda-u-majkovima/32368/
Danas je radno vrijeme svega četiri sata, jedan dan u jutro, drugi poslijepodne, no iz razgovora sam čula kako se gotovo ništa ne dešava, a pogledajte kako je lijepo uređen prostor, popraćeno predavanje je projekcijom. Iz lanjskog iskustva znam koje je kvalitete med koji se može kupiti, kao i poneki suvenir. Pomislim kako bih ovaj članak voljela poslati ministru turizma sa pitanjem koje mi neda mira; Zar smo tako bogata zemlja da baš sve bagateliziramo. Talijani bi od Kuće meda napravili svjetski poznatu destinaciju, Austrijanci isto, samo su naši dični političari jedino zaineresirani za svoje fotelje i točka.
Krenimo od pčela. Mnogi nisu nikada imali mogučnost vidjeti kako pčele u košnici rade. Ovdje se može gledati jer one preko posebne plastične cijevi ulaze i izlaze iz ogledne košnice koja je zaštićena vratašcima, a koja se skinu kada se predavanja ili dođu slučajni posjetitelji. I tada možete napraviti ovakvu ili puno bolju fotku.

Malo je tko isto tako imao priliku vidjeti kraljicu ili maticu, a kako sam se ja desetak godina bavila pčelarstvom čekala sam sve dok se nije pojavila da bih vam kraljicu majku fotkala i eto je

Prostor za predavanje je izuzetno lijepo uređen. Prosudite sami



Ogledni primjerak košnice koji se zapravo sastoji od samo jednog okvira u staklu tako da se može vidjeti sva aktivnost pčela. To je tu u desnom dijelu fotke.

Primjerci košnica nekada i danas LR standardzirane u cijelom svijetu.



danas

Uz medonosne biljke sa ovog područja možete saznati koji je udio pojedinih biljaka u medu

možete kupiti izvanredan prirodni med čistog podneblja pčelara iz Majkova i okolice

A uz to kao suvenir, ali i dobar i lijep su maslinovo ulje i likeri zanimljivog i dobrog okusa. Sve to proizvedeno onako po domaći ovdje u Majkovima

I na kraju, ali ne manje važno Majkovi su samo oko pet kilometara udaljeni od Slanog

Ako se nađete u ovom kraju nemojte zaobići Majkove, Marmontovu cestu, a posebno ne zaboravite svratiti u Kuću meda i ponijeti slatki dio doma.

- 10:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #

16.09.2015., srijeda

Tako je

Kada uplovi grad u Grad.

- 09:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

14.09.2015., ponedjeljak

Čista poezija

Stojiš, gledaš i ne vjeruješ koliko je ljepote u samo jednom pogledu. Prosudite sami.


Pozdrav svima, bilo da ste namjerno, bilo slučajno kliknuli.
- 07:28 - Komentari (21) - Isprintaj - #

10.09.2015., četvrtak

Bura ili burin

Kako god more se uzjogunilo., a ja pronašla wi-fi



a ako se nemožeš kupati onda ližeš

a po tici vam šaljem pozdrav


- 18:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.09.2015., srijeda

I eto

Kad te bura dočeka onda to izgleda ovako:



Pozdrav sa najljepšeg mora.
- 19:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.09.2015., ponedjeljak

Čekanje

Kako je kod nas to uobičajeno da se rezultati pretraga čekaju desetak ili više dana, i ja sam na čekanju. I sad prije nego čujem da je sve u redu (ono drugo ne želim čuti) idem lijepo opet čekanje iskoristiti. A kuda se ide na kraju ljeta? Pa na more. Na naše prekrasno more. I dok ja budem čekala tamo negdje na jugu vi samo marljivo pišite, kuhajte, vadite viceve, fotkajte i uživajte u blogoposjećivanju. Ako mi bude koji puta Wi-Fi pri ruci poslat ću poneku fotku da se pohvalim. Pozdrav vam ostavljam do novog bloganja uz ovu prekrasnu pjesmu:


- 23:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Mobitel ili fotić

Bez mobitela mogu, dokazala sam najprije sebi, a i mojima, ali bez fotoaparata nije išlo. Dugogodišnji vjerni pratitelj na svim putovanjima i u svim mukama dohvatiti što bolji kadar jednostavno mi je otkazao ljubav. Situacije životne običnom hrvatskom penziću nimalo nisu jednostavne. Premetanje sa jedne u drugu stavku kako bi sve štimalo postala je umjetnost pa sam i ja nekoliko dana slagala, preslagivala i naravno kopala po netu ne bih li pronašla opciju da koza ostane živa i vuk zadovolji glad. I da umjesto mobitela uspjela sam doći do novog fotića. O ratama koje će me pratiti idućih deset mjeseci ne bih, to je kao da ste stavili lokot na sve ostalo, kino, kazalište, frizera (ako više uopće idete frizeru), a ostali luksuz doživljavate kroz novi fotoaparat. I tako sam još ne poznajući gotovo ništa, jer je i drugi prozivođač, krenula na još jednu promociju blogerske zbirke. Kod Žnidaršića sam skoro ko doma iako ne u onoj mjeri kao neki drugi pjesnici. Prisutno društvo već je nabrojano kod drugih blogera, a kako ja ne pamtim ni nikove, ni imena ako se nismo susretali bar neko vrijeme, ili moj mozak ne odluči nekoga posebno zapisati radije ću se pokušati hvaliti fotkama, a oni koji su bili mogu se objaviti komentarom. Onaj koga sada već cijeli blogeraj zna, Boris, ponovo je sjajno odradio svoj posao. Pablon je lijepo konstatirao da je umjesto promocije ovo bilo krasno druženje i bilo je, prijateljsko, nasmijano, stvarno onako kako bi među ljudima trebalo biti. A sada evo da se hvalim mojim novim fotićem:










A onda povratak doma




I to je to. Nadam se da vam se bar nešto svidjelo.
- 08:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak

Mogla bih bez današnjeg dana

Osluškujem bilo grada. Otkucava tiho i ritmički još slabo pokretno. Krenut će uskoro dok ja slažem te nemušte misli o svemu. O njemu koji hrče nekim nazalnim zvukovima, o sebi koja ustajem i mijenjam krevet, sobu, zatvaram vrata jer tišina mi je kao majčina utroba. Razmišljam o ovom blogerskom svijetu i potrebi da svoje misli ispišem na te virtualne stranice, i na iščekivanju hoće li netko nešto reći, nekakav komentar da je to dobro i zanimljivo ili će samo pročitati prvu i zadnju rečenicu pa kao nešto reći, a da nema veze sa tekstom i mojim mislima. Možda se ne znam dobro, zanimljivo i pitko, ovim uvjetima prilagoditi. Ne znam, jutros razmišljam i o zavisti, jalu, ljubomori. Može li čovjek ne razmišljati? Vjerojatno može jer tada ne bi piskarali gluposti.

Život mi se smije iz dubine kuta moje sobe,
glasno zajedljivo i nekakvom sigurnošću da zna,
da zna sve i samo čeka kada ću reći dosta.
Dosta svemu, okrenuti novi list, otvoriti ta vrata.
Davno sam okrenula ključ i zaboravila gdje je.
Ostala su vrata, sada već oronula i samotna.
Ostalo je malo što pažnje vrijedno.
Još uvijek mislim kako je čekanje jedini izlaz,
a nije.
Uvjeravaju me da nije.
Otvorit ću ta vrata.
Možda sutra, možda.


Uz ovakva razmišljanja nedostaje mi

ti barovi (pub) imaju sasvim posebnu atmosferu.

04.09.2015.




- 07:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.09.2015., četvrtak

Tisuću dvijesto tri

Prije dva dana ponovni susret sa bijelim kutama je krenuo. Bit će dobro uvjeravam se i pokušavam tako misliti iako neki zločesti crv zasvrdla kada oko mene bijele kute šeću.
No ne bih o njima jer nešto drugo mi je okupiralo misli. Doktorica pita tehničara koji sam ja broj? I to mi je nekako zazvonilo. Broj. Koji sam ja broj; tisuću dvjesto tri? Sjajno, moje ime prestaje biti važno. Broj. I misao tako krene od rođenja. Rodiš se i odmah dobiješ broj kako te ne bi zagubili ili zamijenili mamu, a dešavalo se. Onda si broj u knjizi građana i s tim brojem dobiješ određena prava pa si broj u pedijatrijskoj ambulanti, kod zubara i rasteš zajedno sa svojim brojevima. U školu se upisuješ pod brojem i sve na tebi raste pod nekim brojem. Cipele, hlače, košulje, veste, kaputi. Naravno u tom vremenu dok rasteš promijeniš jako puno brojeva i roditeljima baš i nije lako pogotovo ako imaju više brojeva doma. Završiš osnovnu školu imaš osam svjedodžbi i svaka ima tvoj školski broj za određenu godinu. Upisuješ se na fakultet i za tu akademsku godinu imaš novi ponosni broj. A ako ne onda na burzi rada među milijunima i ti si jedan broj dok se ne preseliš sa svojim brojem u proizvodni ciklus sa novim brojem. Povratkom na burzu imaš svoj stari broj, ali i novi povratnički. U neko životno doba odlučiš se udati/ženiti pa povadiš neke svoje brojeve da bi dobili nove u matičnom uredu, u crkvi, a bome i u restoranu na svadbi te smjeste pod neki broj. Stariš i svom životu dodaješ nove brojeve. O broju prijatelja ne razmišljaš dok se ne registriraš na facebook jer tek tada shvatiš kako broj može biti beskonačna veličina. Kada te u starijim godinama počnu maltretirati dijelovi tijela upisuješ ih kao pojedinačne brojeve po ambulantama, bolnicama i jednog dana se desi pa te upišu u mrtvačnicu pod brojem i tvoj vječni stan u glavnu knjigu nekog groblja. No da li tada završava sa brojevima još nisam otkrila, ali eto dok mi tijelom kola radioaktivna supstanca ja razmišljam kako sam samo broj u ovom svemirskom prostranstvu.

03.09.2015.



I malo ljepote iz Irske. Jednog dana doslovno je sa zapada stigao oblak koji je rosio, a sunce kroz oblak stvaralo ovu ljepotu na planini. Jedini problem je što mi je već tada optika na aparatu odlazila.
- 07:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.09.2015., utorak

I JA BI NA VR'


Jednoga dana. Da, jednoga ću dana i ja biti top blogerica. Eto odlučila sam jer važno je dograbit taj vrh, tu top poziciju. Dograbit i zadržat, što je još važnije. Sad ćete reći da što mi je to palo na pamet jer eto ni tristo postova još nemam. A mogu ih imati, najmanji problem; lijepo zamolim one što su mi po raznim forumima pejstali moju poeziju bez znanja moga, da mi vrate jer obrisali oni, obrisala ja nakon što ih uhvatih, lopovska ih majka rodila. Ljuta ko ljutica bila jesam onda. A i bez tisuću postova načina je nekoliko, već ih duže proučavam. Recimo; mogu uporno pisati idućih x godina pa kao dugovječna (ako doživim s obzirom na godine) blogerica uplovim u blogerski top svijet. Mogu početi pisati nešto pametno, samo da pronađem temu, a i pametno pisati nije nam baš svima urođeno. Tu se treba malo školovati na nekom seminaru kreativnog pisanja. Hoću ja i to, ali ako nije preskupo. Ili se možda dogodi čudo pa neki od moderatora pomisli kako mu se baš sviđa moje laprdanje, jer poezija mu se sigurno ne dopada i eto mene preko nepoznate veze tamo gore.
Naravno postoji i ono moljakanje, pa cmizdrenje pa moljakanje, ali to mi je ipak prilično neugodno jer teško mi moliti ako baš nije za život važno. Sad taj top, možda i je važan za život jer mogla bi me dohvatiti neka depra ako ne uspijem, a poznato je da dosta depresivaca svoj život skrati prije vremena i tko bi bio kriv? Mislim glavni dirigent top blogerskom ljestvicom. Ovo već izgleda kao pokušaj prijetnje pa se hitno ograđujem da me ne skinu, ono do gola ili ukinu status člana blogeraja, ergo priznali mi ili ne ovo je raj, a blog kako kome kako kada, želi u raju i ostati samo da se još popne na taj top blogerski. Dajem i smokvin list za tu poziciju. Zna li neko neku štelu pa da me prošverca, ali ne spominjite adminima da žicam? Čekam spremna. Ajme ovo isto ne smim reć jer će me krivo i popriko gledat, a i Bože moj štogod mi učinit. Ja bi na vr' pa bilo kako ko nekad na vr' kamare prije neg' se vršilo. Pobiže mi miso u ona lipa vrimena kad se moglo,al na kratko jer površi se žito i sve se pomete pa se i ne spominje tko je na vru bio. Ovdi kad vr' ufatiš ostaneš i nakon što se sve pomete. E to bi ja.

02.09.2015.


Do tog svečanog trenutka bijah samo na ovim visinama

- 17:36 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Kalorijski u mojoj kuhinji

Pratim kalorijskog i uz svaki recept odlučim taj ću sigurno probati, a onda vidim da mi treba precizna vaga (koju ću ovih dana kupiti) i kuham po svom. Nije da imam previše kila, a i kažu da bolje izgledam malo punija (bar se bore manje vide). Očito me sažaljevaju pa laskaju. Kako god neki sam dan dohvatila staru vagu pa pokušala složiti nama (neki su vidjeli tog drugog) sjajan ručak. Nisam imala tamno pileće meso već bijelo pureće i jedini dodatak je bila kurkuma. Eh taj krasan začin koristim vrlo često. Očito mom srcu paše. Pa sve je izgledalo ovako u voku:


I odlazim danas kupiti novu vagu pa ću onda slijediti našeg glavnog nutricionistu. Možda ne baš svaki dan jer ipak sam ja Slavonka koja voli te ptice četvrenožne, ali naći će on i za Slavonce fine recepte, sigurna sam. Hvala ti za ovaj krasan ručak bit će ponovljen sasvim sam sigurna.
- 08:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se