< | srpanj, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dan oblačan, siv, vjetrovit, ali ipak ne pada pa smo odlučili malo obići najbližu okolicu. Kažem najbližu autom. Krenemo od kuće i ostavljamo našeu prvu susjedu Hungry Hill (https://en.wikipedia.org/wiki/Hungry_Hill) i ovčice na livadama ispod nje. Bilo kuda da krenete prati vas zeleno ispod nogu i plavo ili sivo okolo tog zelenog. Naravno bijele točkice su ovčice jer u ovom dijelu (Caunty Corck) pretežno su one po nepreglednim livadama. Nazive sela ja ne uspijem pročitati, a kamoli popamtiti, čak ni najbliže Hollyhillu gdje jesmo. Uglavnom svako malo zaustavljam šofera jer sjajne se fotke nižu. Fotić me nešto zeza. Stajemo zbog vidika, kad ispred mene poštanski sandučić sasvim poseban Pogled na Atlantik s jedne strane i nastavak puta ispred mene sa kao naslikanim brežuljkastim dijelom iznad mora Više manje stalno je bilo kreni-stani-fotkam. I često ne znam koliko je dovoljno pa isti kadar ponekad imam i po desetak puta sa vrlo malim izmjenama. Sa lijeve strane nam je more a sa desne pašnjaci i meni iznenađenje prekrasne životinje, a i jedno još veće krave. I sasvim neobične crne krave. Ova mi je došla skroz do ograde da me bolje promotri. Zezam se sa suputnikom pitajuć ga kakvo mlijeko daju crne krave, možda kakao. Smije mi se dok ja ne mogu skinuti oko fotića sa pejzaža. Tri bijele kućice usred tog zelenog mora i kilometrima ništa drugo. Farme. Ponovo kreni-stani-pogled i kamena kućica.Nekad za stanovanje, a danas samo za svaki slučaj skloniti glavu kada se kiša spusti. Još malo crnih krava i zanimljiv tlocrt pašnjaka Desetak zavoja i stigli smo do jedine žičare sa kopna (to mi je uvijek zanimljivo jer cijela je na otoku) na otok Ono što me stvarno impresionira kod Iraca je, da koriste stvarno i najmanji detalj kako bi istaknuli svoju povijest. Svuda se nalaze panoi sa kratkim povijesnim detaljima uz dobro obilježene smjerokaze (https://en.wikipedia.org/wiki/Dursey_Island) Ako želite dalje ili još dalje možete i to vidjeti No ako se želite uzrujati jer jedan neodgovoran otac svoje sinove vodi po nazubljenoj stijeni desetak metara iznad mora, i to možete Odlazimo dalje prema plažama gdje se već poneki hrabri kupaju. No ova se nešto zagledala i zablejala u naš auto pa ni makac. Kad je već tako hvatam fotić i klik, klik Stižemo do plaže, a ono Atlantik podigao tijelo pa mlati po kamenu Ali i u toj situaciji kupača ima u ronilačkim ljetnim odijelima. Uz plažu za svaki slučaj pojas za spašavanje, ali ne i spasioca, valjda je još prerano. Hladno je, kiša se sprema, ponovo, vraćamo se i ja se opet zaustavljam kod konja. Jedan me gleda i krene prema meni skroz do ograde. Lijepi su. Podragam ga po njišci i onda krenemo na pivo u zahvalna što je dan izdržao bez jake kiše iako je tog irskog rosikanja bilo kao svakog dana. |
Danas sam konačno boljeg raspoloženja, jer već dva dana nije ozbiljno padala kiša, pa da nastavim kratko dalje. Boravimo na dvije lokacije. Jedna je grad Limerick, a druga u području Castletownbere-a. Tako da to područje bolje upoznajem. Ovo je kratko ponovo iz Limericka prema jugozapadu. Tog je dana izgledalo ovako. Mislim da će slike reći puno više od mojih riječi jer kada ih vidim malo sam neuračunljiva u izražavanju. Zato je dobro znati kada ne reći ništa. Nižem fotke uz ako treba kratkim osvrtom ili linkom za one koji žele znati više. Za razliku od prošle godine kada sam bila u ožujku, sada je sve zeleno, zeleno. Putokaz kazuje Kenmare još deset km. Kiša samo što nije. Spuštamo se prema tom gradiću, ja ponovo bilježim zeleno, gotovo da vas oči zabole od količine tog zelenog posvuda osim kada dignete pogled prema gore U Kenmareu se zaustavljamo predahnuti. Naravno predah je uvijek bolji u nekom pabu. Ovaj put imamo zadovoljstvo slušati irsku glazbu u živo. Unutra je polutamno pa moj fotić koji ima dosta problema ne uspije složiti finu fotku ipak tek za sjećanje. Mene zapravo impresionira činjenica da svaki hotel ima bar u kojem su cijene jednake onima u pubovima i naravno da ste u svakom hotelskom baru rado viđen gost. Tako sam izlazeći iz bara ugledala posebnu prostoriju za malo drukčija druženja No trebala bih za taj bar puno bolje znati engleski ili bolje reći irski-engleski. One iz oblasti County Kerry razumijem puno bolje nego ove iz County Corka. Nakon osvježenja nastavljamo susrećući Treba biti oprezan jer nikad ne znate kada će vam se naći na cesti kao i preko Healy Passa prema još jednom stvarno hladnom i kišnom danu I onda palimo kamin kako bih ja ugrijala smrznute noge. No moram reći da je bilo i boljih dana kada smo uspjeli obići neka posebna mjesta. O njima idući put. S obzirom da sam odmaknuta od interneta ne mogu pratiti što se sve zbiva na blogeru, ali vas sve od srca pozdravljam. |
Dakle ukrcaj u avion na izlazu B24. Ponovo imam sreću, mjesto uz prozor. Klikam, klikam, ali kako nemam pravu makinu za tu vrstu fotkanja tek poneka fotka izgleda kako-tako. Letimo prema Dublinu i noć postaje svjetlija, ali dižemo se iznad oblaka i sve mi je odjednom plavo, plavo. Nemam pojma koje opcije na fotiću da koristim pa ostavljam to plavo, a onda i oblaci plavi i bijeli pa me zbunjuje I nakon tri sata letenja pojavi se mjesec kao mala točka na krilu aviona. Naravno da sam pokušala, uspjeh zanemariv, ali veseli dušu sjećanje na taj pogled Nakon četiri sata i nekaj spuštamo se prema Dublinu Ponoć je, uzimamo rentacard auto i nastavljamo put od Dublina prema Limericku. Nešto duže spavanje idućeg dana. Nemam volje fotkati jer vratit ćemo se nekoliko puta u Limerick pa će biti prilike i nadam se boljeg vremena. Ponovo auto i put prema jugu Irske, prema Castletownbear (https://en.wikipedia.org/wiki/Castletownbere) koga zanima povijest. Smještaj kod od lani znanog O Sullivan B&B. Da ne lamentiram previše slažem nekoliko fotkica koje sam klikala od Killarney do Castletownbere. Poznati vidikovac Ladies view, samo kratka stanka za koju fotku pa dalje u Kenmare. Zanimljiv pitoreskni gradić. Zaustavljamo se odahnuti, a gdje, pa jasno je gdje. Ma ne, ovo je samo uz put do Poneki mi detalj privuče pažnju a onda kliknem i sebe nek se zna iako nije neka kvaliteta, svakako uspomena je. U gradu ima turista iako je vrijeme za naše pojmove sličnije jeseni prije zime. Temperatura ne prelazi 15 stupnjeva, a Irci lagano obučeni, čak bosih nogu, kratkih rukava. Klikam još neke meni zanimljive detalje Zanimljiva drvena skulptura, ali čovjek me sasvim ozbiljno špijunira, ili misli da ja njega i kada sam mislila eto konačno se maknuo glava ponovo škica Onda još nešto sa ograde parka Imaju oni i svoj dio New Yorka Naravno i crkvu, ali vrijeme se ponovo smrknulo, a crkva od sivo-crnog kamena. Ako se vrijeme popravi neki idući put bit će bolje. Topla soba, tuširanje, krevet. Naravno da ću vam se i dalje javljati, a do idućeg posta veliki pozdrav svima. |
Strah od letenja me nije napustio, a ipak sam ponovo odlučila krenuti na put. Onako, gradivo se mora dobro utvrditi pa da vidim mogu li ja to. Ili je to ipak posljednja želja jer tko zna što će mi u jesen okolo srca raditi. Kao što sam pisala, odlučih putovati s obzirom na višemjesečno čekanje tog posebnog pregleda moje vurice. Rečeno mi je kako je ljeto u Irskoj zapravo kao naše proljeće, za mene povoljnije od ljetnih vrućina kod nas. I tako sam odlučila idem. Kofer 21 kg, karta, sjedalo do prozora, fotić u ruke i hvatam pokret poletjeli smo. Zagreb je ostajao tamo dole, Sljeme se polako gubilo dok smo se dizali k nebu. Let preko planina i dola pa onda iznad elektrovjetrenjača, gdje nas je vjetar prilično tresao, ljuljao, naginjao, a ja sam nekoliko puta sve svece zvala u pomoć. Naravno po tiho da mi se ljudi ne čude. Iako mislim da mi se baš nitko ne bi čudio jer čula sam sve moguće jezike samo ne hrvatski. Nakon toga ponovo zakopčavanje iako sam ja cijelo vrijeme zakopčana jer nikad se ne zna, i spuštanje prema Frankfurtskom aerodromu. Hvatam fotić i klikam Još trenutak i blizu smo gotovo, hvala Bogu sletjeli Nakon što su nas, a za ne vjerovati iako smo samo u tranzitu ponovo pregledavali, ostaje nam petosatno čekanje. Ponovo hvatam fotić i klikam avione što polijeću. Nakon za malo šest sati u zgradi aerodroma polijećemo za Dublin, a o tome u idućem postu. |
Potraga za novim odlaznim terminalom potrajala je, a uz put još malo fotkanje. može i ovako, samo ja nemam bic. |