život je kako kada

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (10)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

31.05.2015., nedjelja

Zvono

Umjesto crkvenog zvona
gavran zakriješti sa starog hrasta
i znam vrijeme je.
Ustati valja,
ali neka,
još malo, još minuta, dvije,
tek toliko da prevarim misli
kako će danas biti drukčije,
iako znam
neće.
Zvono, crkveno zvono
zazvonit će jednom, ali tada
umjesto mene drugi će slušati.
Ustati valja.

30.05.2015.


- 08:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.05.2015., utorak

Slikovno

Jednako puzimo, pogotovo u zadnje vrijeme.


- 15:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.05.2015., srijeda

Nije nama lako uz naše političare

Stvarno mi je dosta. Nekada, u ona vremena „mraka“, jutrom bih upalila radio koji je i danas još uvijek na stanici Radio Sljemena. Onda, u ona vremena slušala bih gotovo cijeli dan i uz posao, i doma, i u automobilu. Jutros sam prvi put isključila radio i vjerojatno će tako ostati. Draža mi je tišina nego svakog sata na najnovijim vijestima ponovo i ponovo slušati kako naši političari blate jedni druge. Trenutna opozicija pljuje po vodećima jer eto kradu, zapošljavaju, namještaju, sasvim su nesposobni, prisluškuju, obećavaju nemoguće. Sve je to u službi te prljave politike svih, stvarno svih političara. Tlak mi poraste kada se koriste isprike da svi smo mi ljudi pa omakne se. Omaklo se i trenutnoj opoziciji i to opako im se omaklo pa se zatvori popunili visoko rangiranim. K njima kao gosti dolaze vladajući na duže ili kraće vrijeme. Razmišljam da li bi netko neutralan, ako takav postoji, trebao napraviti reviziju svih „nepodopština“ (čitaj kriminalnih) djela svih političara. Neki bivši se baškare u vilama, voze privatnim helićima, o limenim ljubimcima da ne kažem, a sve je to „legalno“ „regularno“ pokradeno u vrijeme dok je mladost ginula po ratištima. Te bivše se više nitko ni ne sjeća jer tako su se dobro učahurili po zagorskim bregima, jadranskim uvalama, a bome i u metropoli se dobro skrivaju. I dok narod odlazi u karitase, pučke kuhinje, socijalne trgovine, najvažnija je vijest hoće li ministar zaposliti po vezi. U isto vrijeme razmišljam koliko tih prisluškivača ima posvuda. Koga oni sve prate i prisluškuju i zapravo na koji sve način. Tko je uopće siguran u ovoj truloj zemlji, ali meni jedinoj u kojoj bih voljela živjeti po mjeri čovjeka, a ne prosjaka kao što živi devedeset posto naroda dok je političarima jedina briga kako sebe i svoje osigurati ne samo za života već i nakon smrti, jer izgleda da su bezvremenski.

20.05.2015.
- 08:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.05.2015., ponedjeljak

Kada je razlog znan



NEMIR

Kao uzdignuti prst u zraku,
opominje.
Stvara nemir, podrhtava nutrinom
i lagano klizi od vrata niz leđa.
Čekanje neminovnog.
Tog trenutka odabir potvrđuje,
a nije svjesno pristajanje, ne nije.
Vjeđe sklopljene zbog skrivanja,
kao bijeg pred nepoznatim.
Još uvijek ne shvaćam čemu bijeg
kada su Kosci uvijek brži?

18.05.2015.

- 12:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.05.2015., subota

Astapovo

Tugaljivo se budi dan i ja jednako tako.
Ostati sakrivena, u polutami toplih pokrivača
od dana, od moranja, misao je kao munja.
Sve je varkom zapisano, trenutak rađanja
trenutak odlaska, ako je umiranje odlazak.
Planirane stanice poznate ostaju, tek jedna
ta jedna zauvijek nepoznata, Astapovo.
Moje Astapovo negdje čeka taj posljednji vlak,
a ja u sivilu jutarnje kiše, u polutami toplih pokrivača
tim vlakom putujem.

16.05.2015.



jednom slikah vlak na odlasku pa mi jutros taman paše.


- 09:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.05.2015., ponedjeljak

Popravak popravljenih popravaka

Odoh na popravak popravljenih popravaka. Do kada ne znam, čut će se. Jedino se nadam da nakon toga neću izgledati ovako:


Svima lijep pozdrav do, vjerujem, povratka.
- 13:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.05.2015., nedjelja

Majkama


SRETAN VAM MAJČIN DAN!

DRUGA NEDJELJA MJESECA SVIBNJA - MEĐUNARODNI MAJČIN DAN
Kao osnivač današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. u nedjelju nakon druge godišnjice smrti njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i ženskim udrugama. Već 1909. majke su u 45 država SAD slavile majčin dan, a američki predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom.[1]
Nedugo nakon SAD-a, Dan majki postao je praznik i u Engleskoj, zatim u Švicarskoj (1917.), Norveškoj (1918.), Švedskoj (1919.), Njemačkoj (1922.) i Austriji (1924.) a potom se običaj proširio po cijeloj Europi i svijetu.
Toga dana se majke i bake uglavnom darivaju cvijećem (bijeli i crveni karanfili su uglavnom zaboravljeni), te čestitkama i malim poklonima koje su izradila njihova djeca i unuci.


- 07:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.05.2015., utorak

Mjesec vječna tema

Noćas dok sam fotkala čarobne trenutke nebeske ljepote pomislih kako je istina da je mjesec vječna tema i inspiracija. I naravno kao uvijek kada me muze dodirnu izroni pjesma. Znam da je mali broj ljudi koji požele poeziju čitati, ali kada bi pažljivo prebirali riječi sigurna sam da bi vidjeli dušu onih koji ju poezijom slikaju. I ne zbog moje pjesme, ne zbog mojih knjiga poezije već zbog trenutka kojeg mislim da samo tako mogu potpuno oslikati ovaj je post i jedna od mojih noćašnjih fotografija.

MJESEČEVA ČAROLIJA

Zarobljenik čarolije bez daha, zaneseno,
U tišini noći pogleda bez pomaka.
Dodiruje me bez dodira i grli bez zagrljaja,
A nesvjesnost se smješka, užitku iznenadnom.
Ništa lakše i ništa ugodnije ne postoji
Od čarolije kojom se razigrani oblaci
Nebom u sjaju mjesečevom kupaju.
Skrivaju mi pogled na trenutke
Pa ga vrate obasjanog punim sjajem.
Ja lutalica postajem tamo visoko, tamo,
U dodiru oblaka i mjeseca kao njihov gost.
Ja voajer sam ludi jer sasvim slično ludilu je
Ta želja, te misli što krila nevidljiva snuju.
I traje ta igra, i ta radost tamo visoko, traje,
A moje vjeđe lagano se spuštaju jer noć je.
Noć je vrijeme za snove na jastucima od ljubavi,
Od želja, od obećanja i čekanja.
Tu iznad njih lavanda mirom opojnim
Laku noć, još jednu u čekanju,
Laku noć mi poželi.




- 15:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.05.2015., ponedjeljak

Autobus, susjedi i ništa

Uvijek me dohvati neka nostalgija na nimalo zanimljivim mjestima i ne odolim da bar koji redak ne zapišem.

Rano je jutro, gotovo da se osjećam kao onih dana kada sam još radila samo sada više nije tu moja već generacija koju znam od rođenja. Gledam ih i pomislim kako se sve nevjerojatno promijenilo. Onda, za mog radnog vijeka, mi bismo čekajući prijevoz razgovarali o svemu i svačemu. Ponekad je bilo onih važnih razgovora o događanjima u ulici; tko se rodio, tko odselio, tko rastao, kada će susjedin sin u vojsku. Ljutili smo se što vrtić nikako da proradi, a čekali smo samo koji mjesec, a ne godinama, pa je i to bila jutarnja tema. Posebna su tema bili dođoši, oni koji su ili kao podstanari ili kao novi vlasnici doselili u ulicu. O građevinskim radovima, cijenama materijala, majstorima koje se i onda čekalo kao posebno važne u životu, nikad kraja nije bilo. Ono što nismo spominjali bili su krediti jer njih smo mogli uzeti, mogli smo ih vraćati i bilo je normalno da sve kreditima gradimo. Gledam danas ove moje mlade susjede koji zahvaljujući roditeljima imaju krov nad glavom kako su šutke svatko u svom svijetu sa svojim mobitelom bez potrebe da razgovaraju. Jedni već ranim jutrom tipkaju bez prestanka i dok čekaju, i u autobusu, i tipkajući ulaze u tramvaje. Drugi imaju slušalice u ušima i zadubljeni u glazbu pogledom u svom svijetu ne primjećuju one koji s njima na stanici čekaju. Danas imamo društvene mreže, ali u tim mrežama nitko ni s kim više ne razgovara. Dostignuće vrhunskog razgovora je „lajkanje“. Hoće li se i dalje gubiti čovjeku najvažnije, govor? Mobitel je postao važniji od prijatelja, od obitelji, gotovo kao svetinja. Tehnika nam je važna, olakšava život na jednoj strani, ali bilo bi sjajno kada nam ne bi na drugoj strani krala.

- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se