život je kako kada

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

27.03.2015., petak

Susret



POLJUBAC PROŠLE LJUBAVI

Kao nekad,
Osmjeh, zagrljaj
I poljubac pomalo nespretan.
Prijateljski poljubac,
Jer nismo znali kako.
Čudno je kada se dvije ljubavi,
Dvije bivše ljubavi ponovo sretnu.
Čudan je trenutak traženja,
Traženja nečega što bi bilo prikladno.
Zašto prikladno?
Jer cijelo desetljeće je bilo obilježeno
Osmjesima, zagrljajima, poljupcima.
Poljupcima koji nisu ništa pitali.
Poljupcima koji su bili jednostavno mi.
Bili su normalan dio nas i naših života,
A onda jedan trenutak i sve je stalo,
Sve se promijenilo i danas nismo znali kako.
Nismo znali kakav je poljubac prikladan i
Gotovo smo se u trenu zapleli u riječi.
Riječi, riječi, vraćanje slika, sjećanja,
A onda tužni pogledi, nježni dodiri, suza.
Kao i prije, danas su me boljele tvoje suze.
Znao si da ću krenuti dalje, znao si i ja sam znala.
Danas su pred nama dvije čaše, malo alkohola,
Riječi koje ćemo već sutra zaboraviti, zato
Osmjehom pokušavamo zavarati istinu.
Mi više ne postojimo, samo sjećanja
I pomalo nespretan poljubac prošle ljubavi.


27.03.2015.



- 15:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.03.2015., utorak

Mom drugom cvijetu

Sretan ti ročkas ljepoto moja!


- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.03.2015., ponedjeljak

Sutra je novi dan

Danas se ne osjećam dovoljno dobro za niti jedan, nazvat ću ga ženski, posao. Neka mi oproste žene, a i oni muškarci kojima je sasvim normalno prati prozore, drveninu, skidati paučinu, brisati prašinu i naravno kleti jer sve se to treba raditi gotovo dnevno. Ja nisam takva žena, mislim ta koja će to raditi dnevno. Rekoh ne osjećam se dobro pa sam radije vratila svoje začuđeno tijelo na trosjed, pokrila se mekanom dekicom i uputila u sanjarenje. Pojma nemam gdje sam sve svratila, ali jedno posebno mjesto uvijek posjetim. Sjećam se moje prve ozbiljne knjige. Bila je to godina kada sam konačno čitala dovoljno dobro. Hajdi, pisca Johanna Heusser-Spyri. I gotovo uvijek kada krenem sanjariti odlutam u planine, među visoke jele i borove, samo vjetra nema. Ne volim vjetar. Dakle tamo sakrivena čak i od sebe smišljam nove stvari koje bih mogla, nova putovanja koja bi bilo sjajno proputovati i naravno o svemu tome napisati krasan putopis sa mnoštvo fotografija. Sve to zapravo na neki način vidim onako skrivena pod mekanom dekom, zatvorenih očiju i divim se koliko je to lijepo. Naravno ne mogu ostati cijeli dan sakrivena jer to bi se odmah proglasilo depresijom. No tko zna, možda sam na najboljem putu iako ne bih priznala, ali baš nikome pa ni sebi naravno. No dobro, konačno sam opet uz laptop i piskaram i sve izgleda normalno iako nisam kao druge žene, jer nisam brisala prašinu, nisam skidala paučinu, nisam pospremala baš ništa, a niti neću, danas. Sutra će doći novi dan pa ću vidjeti kako će se sa mnom slagati. Ako mu ne bude pasalo moje ponašanje, pa dekica, fina, mekana uvijek može pomoći.

23.03.2015.



a ovo je stvarno glas koji razveseli

- 15:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.03.2015., ponedjeljak

Nismo svi isti

Često znamo reći:“ Svi smo mi isti“. Ne, nismo. Neću ništa puno lamentirati, ali ljuta sam ko ljutica. Razlog, vidljiv. Nije to negdje u nekoj divljini, a ne. Ovo je ispod prekrasno uređenih privatnih kuća na Bukovačkoj cesti. Ostanete zapanjeni kada vidite njihova ušminkana dvorišta i ovo što me svaki put zgrozi kada krenem u laganu šetnju tzv jarkom. Nekada je jarkom tekao potočić sa Sljemena, ali kako su ljudi u njega puštali sanitarnu vodi iz svojih kuća nije bilo neko ugodno mjesto za šetnju. Od kada je kvart dobio kanalizaciju i u jarku napravljeni kolektori možete stvarno ugodno prošetati. Proljeće se budi i cijeli šumarak je prekriven proljetnicama. Trava i raznorazna zelen polako ponovo niče, no kada vam pogled zaustave hrpetine raznog smeća i otpada ne možete ostati ravnodušni. I sad, nije to smeće donio netko iz drugog kvarta, ni govora. Sve su to dični stanovnici odložili u šumarak da ga ne gledaju. Nisam sigurna koliko stoljeća treba proći pa da šuma uspije preraditi sve što su joj ostavili. U isto vrijeme slušamo o recikliranju, no sve dok se otpad ostavlja idućim generacijama za rješavanje teško da možemo išta dobrog vidjeti.
- 08:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #

12.03.2015., četvrtak

Susjed susjedu...u kvartu Maksimir

Sjećam se da se uvijek govorilo: "Bolje je imati dobrog susjeda nego lošeg brata", mislim kod nas u Slavoniji. Vjerujem da su susjedi izuzetno važni u našim životima. I zbog toga smo našu humanitarnu udrugu nazvali Susjed susjedu pomaže u nevolji. Svi smo u udruzi volonteri. Znam da uvijek ima onih koji kažu daće radije dati osobno osobi za koju znaju da je u potrebi, ali isto tako ima onih koji žele pomoći, a nikako pronaći vrijeme. Kako su krenuli moji problemi sa srcem manje mogu pomoći, ali mogu svima koji svratite prenijeti obavijest koju mi je poslala izuzetno angažirana, Goga. Pa svratite, prenesite obavijest prijateljima, znancima, susjedima.

Goga piše:

Ponovno smo s vama u nadi da će ovaj puta vaša empatija prema našem radu biti bezuvjetna!
Dođite na naš humanitarni "Maksimirski sajam"
14.03.2015. u subotu, Šrapčea 12, od 10 do 14 sati i uvjerite se u kvalitetu odjeće i obuće
u našem "buvljaku".
Sve što vam je potrebno možete pronaći kod nas i na našim policama. Za one koji imaju istančan ukus pripremili smo raznovrsno antikno suđe, stare art deco torbice, remenja. Za one koji vole osjetiti kvalitetno i moderno zanimati će ( Diesel, Replay, Patricija Pepe, Boos i drugi) super izbor.
Mališani mogu uživati osim u odjeći i u igračkama, plišićima, slikovnicama, raznim društvenim igrama i u kolačima.
Sve što skupimo darovat ćemo baki Ružici!
Obradujte nas svojim dolaskom!
Osoba za kontakt Gordana 095/5492873

O baki Ružici možete sve čuti. Jedna tužna priča.
Hvala što ćete pomoći na način kako možete.
- 07:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.03.2015., srijeda

Bljesak misli

Govorio si o hrabrosti ne pitajući me mogu li, tada.
Govorio kako mogu baš sve ako stvarno želim
Ne pitajući me da li te želim slušati.
Nisi shvatio kako sam već davno nestala,
Nestala iz tvog života i mi odavno nismo postojali.

O svemu ovome razmišljam jutros dok sunce polako svoju kočiju nebom uspinje. Lagani oblaci ga okružuju i koprena njihova ga pokušava sakriti. Tako sam ja nekom čudnom sumaglicom skrivala sve što nije bilo dobro, a znala sam da nije bilo samo priznati nisam željela. Danas mi je sve jasno, kao kap vode na dlanu. Lagano se njiše u udubljenju dlana sigurna da ne može pasti, ali čim ispružim dlan ona sklizne nečujno i nestaje zauvijek. Upravo tako kada sam odgrnula sumaglicu, kada sam suncu dozvolila da me zagrli toplinom, znala sam; sve se mijenja. Do tada je bilo uzalud. Uzalud sva nastojanja, svi strahovi, sve želje, sve je bilo uzalud jer iza oblaka je čekala prava toplina, toplina koju sam oduvijek trebala.

Ne javljam se i ne odgovaram tvojim pozivima
Jer plač i tužaljke više nemaju mjesta u mom životu.
Predugo sam nosila sve tvoje probleme zaboravljajući sebe.
Danas sam hrabra i slušam onaj nutarnji glas,
Glas koji mi govori o ljepoti, o sreći, o miru.
Konačno znam što mi znači sunce koje se ranim jutrom
Kao ljubav sjajna i iskrena, uspinje nebeskim svodom.

11.03.2015.

- 08:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.03.2015., ponedjeljak

Špek - čvarci - mast

Slavoncu ne možeš te tri namirnice zabraniti. Istina i još neke svinjske delicije se nikada neće moći zabraniti, ali ove osnovne su održale snagu u vrijeme kada se baš sve na njivama radilo rukama. Razmišljam jutros prije odlaska na još jedan test rada moje vurice kako se moglo dogoditi da smo gotovo masovno izbacili te divne stvari i prihvatili razne umjetne tvorevine. Prva stvar koju sam već desetak godina izbacila iz upotrebe je margarin. Čista kemija o kojoj danas slušamo pa sam se lijepo vratila na putar, maslac kako god ga tko zove. Sjećam se moje bake i mame kako su vrhnje tukle na najobičniji način kada je za doručak trebalo malo putra. U staklenu flašu od litre ulile bi vrhnje (mi smo ga u Slavoniji zvali kajmak) dodale hladnu vodu, sjele na štokrl i lagano zatvorenu flašu lupkale o nogu iznad koljena. Ponekad je sve bilo gotovo za nekoliko minuta. Izcijedile bi sve iz flaše u fino bijelo platno. Voda bi iscurila kroz platno, a putar bi onda stavile na tanjur i doručak je mogao početi. Isto tako sam se ponovo vratila svinjskoj masti, masti od guske i patke. I baš ovih dana čitam na internetu kako je masnoća jako važna i za razvoj i održavanje mozga, i to ta prava masnoća, a ne margarini i rafinirana ulja. Eh da sam to saznanje imala prije desetak godina vjerojatno me ne bi inzult dohvatio i to dva puta. Već nekoliko godina ostajemo bez riječi kada vidimo cijenu čvaraka, špeka ili kako ga još zovu pancete. Uskrs za Slavonca nije zamisliv bez kuhane šunke, samo gdje da mi u gradu pronađemo pravu domaću fino dimljenu i sušenu šunku. Onu od domaćih svinja. Kako sam godinama postala nevjerni Toma (a nije ni čudo kada gledamo što se sve radi i od kuda nam sva ta hrana dolazi. Poneko meso uopće i nije meso već prerađevina koja samo izgleda kao meso.) užas me hvata u ove preduskršnje dane. Možda je sve to razlog zašto uporno pišem o svom djetinjstvu, o vremenu kada je sve bilo dobro iako nismo imali televizore, frižidere, a često ni struje nije bilo, ali imali smo domaći kruh i mast, imali smo špek, šunku i čvarke sa žgancima i kiselim kupusom. Pa dobar vam tek!

- 07:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.03.2015., četvrtak

Pisanice i hobi


"Jaje je od davnina simbol novoga života. Obojana jaja pronađena su i u pretpovijesnim grobovima. [1] Vjernici zoroastrizma, prve monoteističke religije, bojali su pisanice na Novruz, iransku Novu godinu, na prve dane proljeća. Ta tradicija među iranskim narodima traje oko 2500 godina. Skulpture na zidinima Perzepolisa, pokazuju kako narod nosi pisanice kralju[2]. Stari Egipćani vjerovali su, da je život nastao iz jajeta. Imali su običaj darivanja pisanica u proljeće kao simbol probuđenoga života.

Židovi imaju svečanost seder na početku blagdana Pashe (krajem ožujka ili u travnju), prilikom koje je posluženo i tvrdo kuhano jaje u slanoj vodi kao simbol.

Sv. Augustin u 5. stoljeću spominje jaje i izlazak pileta iz ljuske kao simbole novoga života, Isusova uskrsnuća i izlaska iz groba. Papa Grgur I. Veliki u 6. stoljeću preporučio je misionarima, da se pojedini folklorni elementi starih religijskih poganskih svečanosti uklope u kršćanske svetkovine u slučajevima kada je to bilo moguće. Na taj su način pogani lakše prihvaćali kršćanstvo. Kršćansko svetkovanje Uskrsa poklapalo se vremenski s poganskim blagdanom Eostre u germanskim narodima. Jaje i zec uzeti su kao simboli iz blagdana Eostre i postali su dio kršćanske proslave Uskrsa. Glinena jaja nađena su u germanskim, avarskim, skandinavskim i praslavenskim grobovima, prije dolaska Slavena u ove krajeve i prije pojave kršćanstva.

Postoji povijesni dokument o darivanju pisanica na dvoru engleskog kralja Edvarda I. 1290. godine.

U SAD-u postoji tradicija utrke i rolanja pisanica na livadi ispred Bijele kuće u Washingtonu na Uskrsni ponedjeljak počevši od 1878. godine pod pokroviteljstvo američkoga predsjednika.

U kanadskom gradu Vegrevilleu, ukrajinska manjina postavila je u gradskome parku najveću pisanicu na svijetu 1975. godine u sklopu obilježavanja 100. obljetnice kanadske policije."
Sa stranica wikipedije malo o povijesti i iz moje hobi-radionice ovogodišnje pisanice. Nekima je možda prerano, ali kako moji prijatelji očekuju bar jednu uvijek krenem dosta rano u izradu.
- 12:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.03.2015., utorak

Ljudi moji je li to moguće

Ljetos me kroz prozor snimao dron,i to me šokiralo, no sada mi je prijatelj poslao nešto od čega me spopala jeza.



-Pogledaj pažljivo ovog "komarca".

To je u stvari najnovija tehnologija američke vojske, umjetni komarac, upravo tih dimenzija, koji može biti upravljan da sleti na čovjeka i
uzme mu uzorak krvi radi kasnije analize i DNK utvrđivanja.
što je još gore, taj uredjaj može postaviti još minijaturniji uređaj izveden u tzv nanotehnologiji (RFID) na koži osobe koju "upikne".

Može uletjeti kroz otvoreni prozor kuće, ili sletjeti na odjeću osobe koja ga unese u kuću.

Opremljen je kamerom i mikrofonom, a što je najgore, to je već u korištenju, jer je labolatorijsko ispitivanje odavno završeno...

Incredible-

Pa ti sada ostani normalan.

- 13:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.03.2015., ponedjeljak

Vrijeme ne postoji

Kažu da vrijeme ne postoji, da je ono samo pojam, riječ kojom obilježimo neka stanja, kao što je prošlo ili buduće, ovo sadašnje. Ne znam niti se opterećujem istinom jer meni su sve te oznake vremena jako potrebne. Cijeli se moj život podijelio na razna vremena. najranije sjećanje, ono mojih malih stopa u prašini slavonskoj. Sve bezbrižne dane kada je jedino bilo važno izaći van iz kuće jer već su svi vani, još samo da, uglavnom mama, kaže: „Možeš“. Danas mislim kako je to bilo najljepše i najkraće moje vrijeme. Kao svima vrijeme škole, muke sa profesorima, ali meni i odlično vrijeme vlakova, dobre zabave, prvih ljubavi i prvih razočaranja. Ni tada još nije vrijeme postalo nešto o čemu se razmišlja, bar ja nisam. Žurila sam što prije odrasti sasvim, postati kako smo govorili- svoj čovjek – i sasvim nesvjesno počela prihvaćati da postoji vrijeme. Brzina vremena koja me je dohvatila bila je nemjerljiva. Studij, posao, brak, djeca. Jednostavno nije bilo moguće spojiti dva normalna sata kao cjelinu jer sve se počelo mjeriti u minutama koje je trebalo u neograničenim količinama ugurati u što kraće vrijeme. Kada se sve to ponovo promijenilo ne znam? U kojem trenutku su oni oko mene govorili o vremenu, a ja sam se osjećala izgubljena stvarno ne znam? Znam samo da me je to jureće vrijeme napustilo i sve se ponovo izmijenilo. Danas ga imam više no što trebam, više no što ga mogu koristiti pa dio vremena puštam jednostavno da nestane, da me ne dodirne spoznaja kako bih mogla, ali svrha, tog mogla, kao da nema značenje. Tek sada razmišljam o tome da vrijeme ne postoji, da nije postojalo niti prije, da je ono samo oznako kojom sam podijelila moje trajanje, a sve će na kraju biti tek nekome sjećanje da sam bila.

02.03.2015.



jedan od primjera bezvremenskog
- 09:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.03.2015., nedjelja

01.03.2015.


- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se