Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Kažu da vrijeme ne postoji, da je ono samo pojam, riječ kojom obilježimo neka stanja, kao što je prošlo ili buduće, ovo sadašnje. Ne znam niti se opterećujem istinom jer meni su sve te oznake vremena jako potrebne. Cijeli se moj život podijelio na razna vremena. najranije sjećanje, ono mojih malih stopa u prašini slavonskoj. Sve bezbrižne dane kada je jedino bilo važno izaći van iz kuće jer već su svi vani, još samo da, uglavnom mama, kaže: „Možeš“. Danas mislim kako je to bilo najljepše i najkraće moje vrijeme. Kao svima vrijeme škole, muke sa profesorima, ali meni i odlično vrijeme vlakova, dobre zabave, prvih ljubavi i prvih razočaranja. Ni tada još nije vrijeme postalo nešto o čemu se razmišlja, bar ja nisam. Žurila sam što prije odrasti sasvim, postati kako smo govorili- svoj čovjek – i sasvim nesvjesno počela prihvaćati da postoji vrijeme. Brzina vremena koja me je dohvatila bila je nemjerljiva. Studij, posao, brak, djeca. Jednostavno nije bilo moguće spojiti dva normalna sata kao cjelinu jer sve se počelo mjeriti u minutama koje je trebalo u neograničenim količinama ugurati u što kraće vrijeme. Kada se sve to ponovo promijenilo ne znam? U kojem trenutku su oni oko mene govorili o vremenu, a ja sam se osjećala izgubljena stvarno ne znam? Znam samo da me je to jureće vrijeme napustilo i sve se ponovo izmijenilo. Danas ga imam više no što trebam, više no što ga mogu koristiti pa dio vremena puštam jednostavno da nestane, da me ne dodirne spoznaja kako bih mogla, ali svrha, tog mogla, kao da nema značenje. Tek sada razmišljam o tome da vrijeme ne postoji, da nije postojalo niti prije, da je ono samo oznako kojom sam podijelila moje trajanje, a sve će na kraju biti tek nekome sjećanje da sam bila.
