život je kako kada

< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

28.02.2015., subota

Kako kada kako kome

Mislim da tužaljka nije, ni ispiranje duše nije,
A opet što je kada mi se neka tuga stisnula
U dnu tišine tihe, tihe, pretihe?
I nije to pitanje, retorički pogled samo.
Možda, onako pjesnički,
Iako sigurna nisam ubrajam li se
U svijet riječi, poezije, nekih čudnih složenica
Što danas pršte, vrište i izviru
Na ovim virtualnim stranicama života,
Gotovo kao pečurke u našoj bašći poslije kiše.
One, pečurke bijelih šešira, rozih haljinica ispod oboda,
Kako li su slasne bile, pa pomislim, Bože mili pomislim;
I danas bih ja isto, samo ništa od bašće moje ostalo nije.
Ja bauljam kroz riječi uvjeravajući sebe
Kako nije ovo tužaljka i lažem svom snagom
Kako dobro je, i nije važno jesam li pjesnik.
Čemerno je vrijeme, ja pogled zaustavljam ispred prozora,
Nedam mu dalje jer znam vrisnut ću bijesom
Na vrijeme, na godine, na sva slova što se kotrljaju
Pod mojim prstima i lažu me, lažu da dobro je,
A ja znam; kako kada i kako kome
I zapisujem baš tako.

28.02.2015.


u inat

- 12:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.02.2015., ponedjeljak

GMO gripa

Izgleda da ovo stvarno više ništa nije i ne može biti normalno. Slušate, čitate, ali teško je vjerovati dok vas ne pokosi. Gripa. Ovo je neka GMO gripa jer kada vam se uvuče u kosti, kada vam razruje tijelo, kada temperaturu podigne do usijanja toplomjera to je tek početak svega što slijedi. I nije to samo gripa koja će vas prikovati za krevet kao kaznu jer eto, niste se cijepili, a spadate u neku rizičnu skupinu, a ne. To je opaka nemam koja se hrani vašom snagom pa buja svakim satom i plavi vas kao Sava Gunju. U roku odmah vaše misli više nisu vaše, one se usmjeravaju nekim čudnim smjerovima halucinacija, polu budnosti, cviljenja i drhturenja tijela iako ste pokupili sve pokrivače po kući i pretvaraju vas u ništa. Jedno najobičnije ništa. Nekada je aspirin fino snizio temperaturu, ali danas, ma niti ne pomišljajte. Brufen u granulama. I neće vam se temperatura spustiti puno ispod 39 stupnjeva C. Eto zašto mislim da je GMO gripa. Otporna je na sve što je bilo normalno. Otporna na češnjak, kuhano vino, sve vrste čajeva, uopće ne isprobavajte. Ova je gripa kao Lernejska Hidra. Misliš da si ju dotukao nakon pet dana iscrpljujuće borbe svim i svačim, ali ne. Šesti se dan ponovo diže neka nova glava i sve nade u oporavak ostaju samo puste nade. Dok ste tako izbezumljeni, iscrpljeni ta Hidra započne svoj ples po vašim prsima gušeći vas prebolnim kašljem. Ni tu vam nitko ne može pomoći jer zvjer je pronašla sjajno skrovište. A onda kada više ne možete na svoje noge stati i ne možete se sjetiti prije koliko dana, tjedana je sve počelo zaškripi vam i u plućima. Konačno tada krene ozbiljniji obračun sa jakim kemijskim sredstvima protiv te nemani. Samo eto, i nakon deset dana još ne vidim kada će konačno vatromet pobjede nad ovom mojom GMO gripom.

23.02.2015.

- 15:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.02.2015., nedjelja

Sajam taštine i ludila

Ne znam da li je tko sinoć gledao odličnu reportažu o najvećem sajmu oružja u Las Vegasu. Danski novinar je pokušao dobiti odgovor na nekoliko pitanja. Između ostalog i zašto preko dva milijuna Amerikanaca ima ne samo jedan komad oružja već cijeli arsenal. Vrlo su čvrsto branili svoje pravo na posjedovanje oružja i opravdavali sva silna masovna ubojstva činjenicom da oružje ne ubija već ljudi. I da, apsurd je u tome što je to istina, ali oružje proizvode ljudi za ubijanje ne kao umjetničke predmete iako su neki komadi oružja postali antikni i milijuni dolara se oko njih vrte. Ponos na licima onih koji su pristali govoriti o oružju, o tome što sve može, koliko je učinkovito, kako precizno pogađa svaku metu, kako se apsolutno svaka točka na ovoj našoj maloj plavoj planeti može doseći, bio je gotovo opipljiv i preko ekrana. Što je to što čovjeka vodi u taj svijet samouništenja? Zašto ljudima treba više i više i nikad dovoljno, a da bi bili makar na trenutak istinski sretni? U vrijeme, ovo naše, sadašnje toliko je života uništeno i svakodnevno se uništava u ime sve većeg profita da prestajemo misliti o svetosti života. Stvaraju se sve opasnija oružja kako bi se obranili od tog istog oružja. Kojom se to logikom vodi ovaj svijet? Još mi odjekuju zvuci sirena za uzbunu, još mi u snove dolaze slike djece u podrumu dok iznad kuća prelijeću avioni i tutnjava rušenja TV tornja još mi je svježa. Kako li je nesretnom narodu u Ukrajini, dok je u isto vrijeme u Las Vegasu sajam taštine i ludila koje će jednog dana ovaj svijet potpuno razoriti.

15.02.2015.


- 09:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.02.2015., srijeda

Konji

Kad si prisiljen biti u svoja četiri zida, svašta ti padne na pamet. Evo ja jutros, zapravo još od noćas kroz snove, mislim na konje. Na one prave četveronožne iako je oko nas sve više raznih konja. Sjetila sam se i vremena kada su profesori sasvim jednostavno bez ikakvih sankcija nekim dečkima u razredu znali reći: „Konju jedan“, a danas svako toliko neki „konj“ opali šamarčinu profesoru ili ga iscipelari jer ga je mrko pogledao. O da, ima danas konja i „konja“. Istina onih koje je moj djed timario sve je manje, ali vjerojatno nikome ne fale jer dovoljno je vidjeti konje naših političara pa odmah nestaju misli o hladnokrvnom posavcu. Istinaibog podosta je Posavaca danas hladno posebno kada ih Sava poplavi pa se hlade u kontejnerima, a ministri se u višekonjskim zapregama dovezu, obećaju i odvezu. Konji, ma baš su me noćas morali vratiti u ono moje selo Slavonsko i ja sada ganjam izgubljeno vrijeme. A to mi jedino ostaje jer još samo konje u snovima imam. Ne usudim se na neke limene niti pomisliti da mi kakav „švicarac“ ne ponudi bolji život pa mi onda nakon osmjeha i ovo malo krova iznad glave oduzme. Eto kako se čovjek izgubi u mislima, a samo sam željela nešto reći o konjima. Onim konjima koje je moj djed imao, a kojih se danas može u cijeloj lijepoj našoj izbrojati bez kalkulatora. Sve druge, naše konje, one ispod uglancanih crnih poklopaca možemo vidjeti ili preko TV ili na Markovom trgu praveći se da fotkamo crkvu sv. Marka. A stvarno ima prekrasan krov. Ima doduše i onih koje ne uspijemo vidjeti jer nikako ne bi bilo u redu da neka prodavačica ugleda sve konje limuzina i terenaca koje vlasnik trgovačkog lanca preko njenih leđa nabavlja. Ima „konja“ koji pregaze, ubiju na cesti. Nekima se oprašta u startu jer su premladi i nemaju pojma koliko je konja ispod haube, a u njihovim rukama. Ali ima i divnih konja slavonskih koje vlasnici neće nikada zamijeniti nekim običnim limenim. To je to iz mojih snova. Lipicanci, riđani, vranci, svejedno, plemenitost njihovu ništa ne može nadomjestiti, a ja se samo snovima opet vratim djedu i konjima njegovim.

11.02.2015.

- 09:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.02.2015., ponedjeljak

Ništa novo, ništa novo

Maškare, maškaranje. Kada se izgube sve nade u bolje i ljepše navucimo neke druge maske umjesto ovih, koje nosimo svakodnevno. Nemojte odmah protestirati kako je to glupost jer svi smo mi iskreni, samo ta naša iskrenost postaje sve bolnija i sve neiskrenija. Uh što mi je danas? Ne bih trebala biti ljuta ili je to samo reakcija na nemoć? Razmišljam, trebam li prestati gledati tv program, prestati slušati radio, čitati novine, zaboraviti internet? Jučer gledam Nedjeljom u dva i divim se čovjeku koji sasvim realno govori o svojim problemima invalida i ne pukne, ne psuje, ne viče na sav glas o svim problemima, a ima ih toliko da se posramih na svoje kukanje. Jer što se meni može dogoditi osim da me infarkt neki idući put pobere sasvim, a i to neće biti neka vijest. Jer u vijesti ulaze šale naših ministara ili oni zapravo javno obznanjuju svoje inače skrivene želje i porive, dok milijuni kuna prelaze s računa na račun tek papirnato ali i tako se sve može u ovoj našoj maloj najljepšoj ako imaš pravog rođaka. Naravno da je najvažnija vijest koliko je tko od rođaka dao kako bi poštovani građanin šetao slobodno i da moj eventualni nestanak neće biti ništa više od oglasa u dnevnim novinama za one koji još uvijek čitaju novine i to počevši od osmrtnica. Eto ja se ljutim iako nema koristi, samo kako ostati hladan, a ne mrtav, kada uđeš u ljekarnu sa novim receptom, a magistra sasvim mirno zatraži četiristo kuna jer lijek nije na listi, iako se zna da je daleko kvalitetniji od nekih njemu sličnih i nema ga generičkog. Znam, znam pa nisam ja jedina iako bi zdravstvu i njegovom ministru bilo jeftinije dati kvalitetnije lijekove nego svako toliko ugrađivati rezervne dijelove, ali on to još nije shvatio, a pitanje je i hoće li. Stvarno je vrijeme za neke druge, sretne ili sretnije maske jer evo vrijeme maškaranja jednom godišnje je društveno prihvatljivo. Ono svakodnevno kao da više nitko ne primjećuje. Ili se samo pokušavamo sakriti od svih i svega spaljujući glavnog krivca, Fašnika?

09.02.2015.

- 09:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.02.2015., nedjelja

O njima se malo govori

Ponovo se družim sa bijelim kutama. Nije da su me baš trebali, ali ja njih jesam. Ponekad je važno ponavljati kako bi život duže trajao. Pa sad, vidjet ćemo hoće li potrajati duže od mjesec dana. Zapravo sam željela nešto reći, sa stvarno punom zahvalnošću osoblju kardiologije I KBC Rebro, a posebno o tim divnim sestrama. Gledajući kako je njihov radni dan ispunjen baš u svakoj minuti stvarnim naporom ostajem zadivljena i zahvalna. Osobno mislim da od sestara očekujemo čak više nego smo sami spremni dati. Uvijek ima onih koji će naći zamjerke njihovom radu, ali takvima nikada ništa nije dovoljno dobro. Nemam potrebu sada ulaziti u osobne detalje, ali tek ovih nekoliko riječi kao trunka zahvale. Osim toga razmišljam o fotografiji koja mi pokušava nešto reći, no još nisam dohvatila što. Nastavljam razmišljati. Možda otkrijem kada vrata moga doma otvorim.

01.02.2015.

- 08:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #