život je kako kada

< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

27.01.2015., utorak

Siromašni i mi

O siromašnima se uvijek govorilo i dan danas se govori. Posebno kada dolaze neki značajniji blagdani i praznici. U među vremenu mnogima koji uspiju spajati kraj s krajem ti siromašni ostaju negdje na rubu razmišljanja do novog blagdana. Ne želim raspravljati ni sa kim o razlozima zašto je tako. Ono o čemu želim pisati je to da svatko od nas može učiniti da bude bolje. Upoznala sam neke ljude koji su stvarno na rubu, a i one koji će kao pravi profesionalni glumci odglumiti siromaštvo. Razlika između njih je nevjerojatno vidljiva. Oni stvarno siromašni gotovo se srame što im je tako, a mnogi nisu osobnim životom stvorili situaciju u kojoj moraju živjeti. Siromašni-glumci su bahati, svadljivi, netrpeljivi, nikad zadovoljni kako god se trudili da im pomognete. Kako to znam? U mom kvartu, Maksimir, prije osam ili čak već devet godina osnovana je udruga koju smo nazvali Susjed susjedu pomaže u nevolji. Voditeljica je željela da potaknemo susjede na razmišljanje kako mnogi nemaju topli dom, odjeću, nemaju toplu juhu na stolu, ako uopće imaju stol. Znam netko će reći da je država ta koja se treba za njih brinuti, ali nismo li svi mi ta država? Kako god, skupilo se nas pet-šest i krenuli smo u stvarno veliki projekt kojeg je voditeljica stalno razrađivala, idejama i velikim osobnim radom. Ono što je nevjerojatno i danas mnogi u kvartu, koji imaju mogućnost pomoći, iako znaju za našu udrugu, još uvijek ostaju u svojim sigurnim enklavama, bez želje pomoći siromašnima. Naravno da ima onih koji pomažu kako god mogu, ali o tim dobrim dušama malo kada se govori jer čovjeku bi trebalo biti normalno pomoći. Znam i da na blogu ima onih koji su u kvartu Maksimir, ali i svi ostali iz grada, jer mi ako možemo pomažemo sve, odlučite pomagati. Naravno ne samo jedan dan u godini već svakoga dana. Ako vas zanima naša udruga svratite na
susjed
Ili dođite četvrtkom od 17 do 19 h u Šrapčevu br 12, donirajte što možete jer tako ćemo bar malo ublažiti tegobe onih koji ne da žive već preživljavaju zahvaljujući dobroti drugih.


27.01.2015.


- 10:22 - Komentari (27) - Isprintaj - #

24.01.2015., subota

Sa tuđim srcem

Naizgled ništa novo u dvadeset i prvom stoljeću, ali sve više razmišljam o tome kako se čovjek osjeća kada treba odlučiti,umrijeti ili nastaviti život sa tuđim srcem. Iz prve ruke već nekoliko godina pratim život osobe sa tuđim srcem. U jednom trenutku malodušnosti čak je izjava o tome, kako je pogrešna odluka prije nekoliko godina, sada patnja veća od pomisli na smrt. Znam da se čovjek vrlo teško miri sa spoznajom da će umrijeti. Najteže je kada su izuzetno mlade osobe, kada njihova snaga oduzima bilo koju riječ utjehe. Suočena sa novim situacijama i saznanjem kako može izgledati život sa tuđim srcem razmišljam u zadnje vrijeme što bih ja odlučila. Odlazak je svima zapisan već rođenjem. Kvaliteta života ovisi o tisuću raznih uvjeta, ali odluka o tome, živjeti sa tuđim srcem pa makar ono bilo i mehaničko je izuzetno teška. Jednu takovu mehaničku napravu, doslovno pumpu, ovih dana dobiva moj susjed. Do kraja života će nositi mali ruksak sa tim aparatom. Zaboraviti na plivanje, na tuširanje, na planinarenje, ma na previše toga, ali još je relativno u najboljim godinama, kako to obično kažemo. Za cca dva mjeseca znat ću koliko mi se stanje poboljšalo ili ipak nije i razmišljam treba li koristiti sva dostignuća kroz stoljeća kako bi se život produžio za godinu dvije, ali uz beskrajne zabrane, silna odricanja, a u slučaju koji mi je u cijelosti poznat i puno nove patnje.

24. 01. 2015.



Sjedokosi me podsjeti na Mladena, pa evo još nešto

- 10:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.01.2015., nedjelja

Šutim

Dakle šutim iako razmišljam kako će danas nekom obojci, a nekom opanci kako se to u mojim malim danima govorilo. E sad, meni osobno apsolutno svejedno jer svaka vrana u ovoj našoj lijepoj nesređenoj, opustošenoj posvuda, zna kako nema promjena dok se one ne dogode u ljudima. Mi smo možda narod koji voli puno prigovarati, ali kada imamo pravog, poštenog šefa tada znamo i pošteno raditi. To je zanimljivo jer sjećam se onih dana kada se govorilo kako nas ne mogu tako malo platiti kako mi možemo pošteno malo raditi. U našim državnim ustanovama se to zadržalo do danas. Na žalost. Šutim, evo šutim. Gledam jutros stanje na mom računu jer jučer je stigla nova mirovina. Odradila sam ja 35 godina kako se tražilo, istina bilo je i onih godina kada smo radili polako kao što i danas uhljebljeni rade, ali smo ipak stvorili nešto. To nešto neki novi su pograbili brzinom svjetlosti, a mi šutimo. Pa i red je da raja šuti, zar ne? Dakle gledam ja tu moju novu uvećanu i ne mogu vjerovati da sam čula kako su neki Rođaci već dobili prilično veća primanja. Osobno imam točno 19 kuna više. I sad razmišljam u kakve bi se sve troškove mogla upustiti. Recimo neki najdugoročniji kredit kojeg bi rata bila 19 kuna, ali da za kredit mogu zamijeniti ovu moju četrdeset godina staru kuhinju za neku noviju može i polovniju. (ako netko nudi mlađu, mislim kuhinju nek se javi).
Eto šutim. Ovako silno bogata možda uspijem platiti sve što država traži i možda mi ipak još ostane za sretan život. Znam reći ćete da ima tristo i nešto tisuća nezaposlenih, da ima onih koji nemaju krov nad glavom, da ima teško bolesnih koji ne uspiju dobiti pravu skrb, da ima…. Sve ja to znam i mislim da nitko ne bi trebao biti na ovoj plavoj planeti nesretan, a ipak je daleko najviše nesretnih. Ja danas samo šutim i razmišljam kako da kvalitetno to moje novo bogatstvo iskoristim. Savjeti su dobrodošli.


I tako šutim jer ja sam............. kao i Zvonko
- 09:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.01.2015., četvrtak

Tek tako

Odmičem se od propagande izbora na meni jedini način. Zapisujem misli poetski. Možda mnogim nerazumljive, no niti ne tražim da mi slučajni posjetitelj objašnjava što misli moje govore jer ja znam. Sve je u životu samo trenutak koji bljesne i prebrzo se ugasi da bismo ga svi mogli razumjeti. I eto tek tako:

STRAH

Kreni, samo kreni
Niz ovu ulicu koju život zovemo.
“Samo kreni”!
Govorim sebi po ne znam koji put,
A nije lako.
Nije lako korak ubrzati
Kad ukopan od tuge stoji na mjestu
U prošlost grabeći.
Kreni!
Potiskujem tu riječ što bubnja
Danima, godinama,
U pokušaju nadglasati
Nemoć otužnog stanja.
Izgubljenog u svim lažima
Dnevno serviranim sa prijateljskog stola.
Čemu jadikovke, tužbalice?
Izbor je moj osobni stav.
Tješim se listajući mogućnosti na listi prioriteta,
Napravljenoj davno prije no što krug ovaj zatvorih.
Kreni!
Sada već vrišti potreba bijega.
Rasprsnuti, raznijeti,
Uništiti te okove razumijevanja drugih,
A poništavanja sebe.
Pomaknuti makar centimetar prostora
Stisnutog do tjemena
I glavu sa prljavog pločnika nebu podići.
Kreni, kreni!
Hoću, hoću, odgovaram bunilu što me gura,
Ali ako i krenem, kuda, kuda da krenem?
Krug je moj premalen,
A izvan njega strah.



- 11:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.01.2015., petak

Nisam jedina

Najprije hvala svima koji ste blogerima pa tako i meni poželjeli sretnu i beričetnu 2015. godinu. Zahvat koji sam imala za sada još nije dao bitno poboljšanje i zbog toga sam staru ispratila iz svog doma uz Nanu. Prelistavam jutros po zapisima i fotkama blogera i fejs-društva u potrazi za potvrdom da nisam jedina nenormalna u ovom sveopćem zastrašivanju svih i svega. Ovo nenormalna podrazumijeva biti žalostan, biti prestrašen, biti ljut, biti nemoćan pred bahatim susjedima. Vidim da nas ima još koji smo ponovo dočekivali Novu sakriveni u kupaonicama, da su nam se prozori tresli u očekivanju raspadanja od petardi koje gruvaju kao bombe. Dvorište mi je puno ostataka smeća koje su moji darežljivi susjedi darovali sa posebnom brigom da mi uskrate sretan doček Nove. Ipak ima dva tri susjeda koji svoju radost dijele vatrometom i njima zahvaljujem jer sam kada se rat petardi završio uspjela vidjeti krasan vatromet. Ti susjedi uvijek čekaju da se ostali izdivljaju pa tek tada pripreme slavlje. Njima od srca zahvaljujem i zato što to rade u svom dvorištu, a ne u mom. Nana, border collie, prekrasna zvjerkica proživljavala je sve strahote kao i sve druge. Razmišljam koliko je to njima glasno i koliko strašno za njihov sluh s obzirom da čuju daleko bolje nego čovjek. E pa sretna nam 2015. godina!

- 10:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #