život je kako kada

< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

28.12.2014., nedjelja

Zov djetinjstva

Nisam od onih što rano rane. Više volim ostati ušuškana među plahtama u toplini perja. Istinaibog sada je perje pospremljeno u ormar, a moderne deke ga jednako dobro zamjenjuju. Dakle paše mi jutro produžiti kada vani sjeverac pjeva i anđeli perje rasipaju snježno, ali jutros me zora vabila. Dozivala me bez glasa kao zov zaboravljenog vremena. Nevoljko se ipak odlučih izvući na prohladan zrak. Prvi pogled kroz prozor iako sam ga očekivala tako nježnog, nevinog, tako mekog i laganog na pogled, ostah zagledana. Ostah zagledana na žuto svjetlo razliveno preko nedirnute bjeline i učas se vratih tamo u ono moje malo selo slavonsko. Gotovo uvijek ljepota me prenese u moja prva sjećanja. U ona sjećanja kada je snijeg bio viši no što sam ja bila. U vrijeme kada su zime bile duge, hladne, beskrajno bijeli pokrivači cijelog sela. Gledajući ovo žuto jutro sjetih se jutarnje petrolejke što je titrajući bacala žuti sjaj u polutami zimskih jutara, a vatra veselo pocikivala u staroj zidanoj peći. Miris mlijeka i žuti zlatni žganci zaposjeli bi sve kutke naše seljačke kuhinje. Na banku je mjesto čekalo za nas malene jer samo bi djed ili tata izlazio ranom zorom puteljke po dvorištu pripremiti. Danas ću ja malo kasnije puteljak očistiti od mojih vrata i spojiti ga sa svim ovim puteljcima koji me okružuju u današnjem gradskom selu. Potiho pjevušim staru pjesmu koju smo pjevali u večernjim satima, kada bijah mala.
Tihe noći selo malo
nad seocem pršit stalo.
Prši snježe pahuljama
bijeli krove kolibama.
A kolibe ove male
kao da su bliže stale.
Kao da su zagrljene
das ne smrznu osamljene.



Naravno da bez fotića nemre proć. (28.12.2014.)
- 10:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #