život je kako kada

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

29.11.2014., subota

Vrijeme razmišljanja i pripreme

Svake godine radim drukčiji adventski vijenac. Ne kupujem gotove jer mi je draže imati vlastitu kreaciju. Ne mora se drugima svidjeti, ali ja se jednostavno volim odmaknuti od standardiziranih oblika. No ono što uvijek dodajem je zeleno. Zeleno mi nekako govori da će nakon kiša, snijega (možda), hladnih dana doći proljeće i život će ponovo zavrtjeti krug. Svima želim lijepo provedeno adventsko vrijeme. Nemojte trošiti jer kažu da će nas.....ma nema veze što će, samo vi razveselite najprije sebe, a onda ako kaj ostane i sve koji su vam dragi jer do godine tko zna što će i kako biti.



moj ovogodišnji adventski vjenac
- 08:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

27.11.2014., četvrtak

Korak nazad

Kako izgleda život koji je ostao iza?


- 09:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.11.2014., utorak

Kao život ili igra misli

Najprije, svim Katarinama sretan imendan želim!

Rađamo se iz tame tražeći od kuda svijetlo dolazi. Jutros su me ove slike sunca, koje se pokušalo probiti kroz oblake, potaknule na tu misao.

Donekle se ipak uspjelo i bar nadu na ljepši dan probudilo

Još koja sekunda čekanja
Onda su se oblaci ponovo urotili

i sakrili taj topli izvor života od mog pogleda

Dan ostaje siv, a moj život traži onaj svjetli sjajni trag.
Zaokružila sam dvjestoti post. Ni puno ni malo u uskoro tri godine.
- 10:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.11.2014., subota

Pismo Djedu Mrazu


Poštovani gospodine Djede Mraz,
Pretpostavljam da me se sjećate, ali za svaki slučaj jer ipak ste Vi bitno stariji od mene, a ja se već mnogih ne uspijem sjetiti, da Vas podsjetim. Ja sam ona mala, iako više nisam, mislim nisam mala, iz Slavonije. Iz onog slavonskog sela koje u mom djetinjstvu nije imalo ni struju ni asfalt, ali imali smo crkvu i Općinski ured. Imali smo knjižnicu koja je osnovana još prije nego se moj djed rodio 1906. Godine. Imali smo puno obrtnika: šnajdera kao što je bio moj djed i moj tata, šustera, dućan kod Joke i dvije pekare, jednu kod Šiptara, a drugu kod Hoka. I znate što imali smo kino. Sigurno mi ne vjerujete, ali stvarno imali smo kino i to četvrtkom, subotom i nedjeljom. No najljepše što smo imali je Vatrogasno društvo i njihova pleh muzika. Svake godine oni su imali zabave za cijelo selo u parku grofa Jankovića, koji je umro prije nego sam se ja rodila pa o njemu malo znam. Onda smo imali špilšul u koji je išla moja mama, ali kada sam se ja rodila više ga nije bilo pa smo mi odrastali na jedan sasvim opušten način. Ne mislim napušten, da ne biste Vi Djede Mraz pogrešno mislili. Imali smo mi naše bake, omame, tete i jedni druge pa nam je stvarno djetinjstvo bilo lijepo. Danas ništa od toga više nema. Nema kina, nema dvorca, nema pleh muzike, nema Joke, ali ima Billa, općinski ured, crkva i groblje, sve punije. I sad se sigurno pitate zašto Vam pišem. Pa poštovani, ne mogu reći dragi jer uopće mi u cijelom životu niste bili dragi. Ako se ne sjećate jako sam Vas, jako molila godinama za tv aparat, ali ništa. Ne znate Vi kako je to kada želiš gledati Gradić Peyton ili Bonanzu, a tv ima susjed koji radije ide spavati nego gledati seriju. Onda kada sam shvatila da mi nećete pokloniti tv, molila sam vas za ruksak lijepe ciklama boje, a Vi ste mi poklonili nekakvu smeđu torbu. I poslije toga više Vas nisam baš ništa molila jer Vam nisam vjerovala, a i danas Vam ne vjerujem. No ako se želite bar malo iskupiti imate šansu, POSLJEDNJU; jako, baš jako mi treba nov namještaj u kuhinji jerbo se ovaj četrdesetgodišnji raspada, a ne usudim se ući niti u jednu banku. Zašto? Pitate zašto? Pa kaj vi nemate Švicarce, Talijane, Austrijance, Nijemce, Ruse i ostale iz EU koji samo uzimaju čim otvoriš vrata banke. Ja ne ulazim, nikada. Dakle ako smo se razumjeli, ovo Vam je stvarno POSLJEDNJA šansa da ponovo povjerujem kako ste dobri i darežljivi, inače šaljem o Vama obavijest u Strabourg pa neka vam ukinu sve donacije, dotacije i ine ….acije.
Do Nove Godine ostanite pozdravljeni.
Mala (bivša) iz Suhopolja (nekad)

P.S. Da Vam skratim potragu za kuhinjom pogledati u Lesnini, Primi, Kiki i pedesetak sličnih koje su jedan dućan do drugoga, sve iz velike nam Europe.

- 18:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #

20.11.2014., četvrtak

Noge



AUTOBIOGRAFIJA

Mala, luda, zgodna, pamet još spava,
Oči zelene, kosa do struka,
Noge, e…….noge.
Suknjice kratke, mini i kraće od mini,
Vlakovi. Škola, vlakovi
Ljubav beskrajno velika.
Mala stasala, škola gotova, vlakovi,
Vlakovi, velegrad.
Pamet se budi, sve je novo
Seksom opsjednuti ljudi,
Noge, e…. noge.
Ljubav, glazba, matičar,
Rodilišta, roditeljski sastanci, budne noći
Pitanja; hoću li moći?
Prve sijede, ljubavi blijede, nestaju,
Riječi, riječi, tišina, riječi,
Kraj.
Male više nema,
Noge, e…..noge.
Još samo noge šutke gaze
Ove pjesničke staze
Prema vratima vječnosti.

Umjesto biografije u mojoj prvoj zbirci pjesama *Sve je ljubav*
(potaknuo me na ovaj post nisan El Diablo sa svojim postom noge, nogice)


- 07:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

19.11.2014., srijeda

Črne ptice


- 08:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.11.2014., ponedjeljak

Sve zbog nogometa

Svima su vam znani proslijeđeni mailovi koji putuju od compa do compa. Najčešće ih ne otvaram jer tako čuvam da mi neki virus tko zna gdje pobran ne sjedne na laptop. No zanimljivo mi bješe ovo što mi je poslao dragi prijatelj. I gledajući jučer kako smo se ponizili ponašanjem rulje u Milanu, a jutros čuh kako jedan branitelj kaže da je kriva talijanska policija koja im je dozvolila unijeti baklje. Ne pada mu na pamet da je ta rulja neotesanaca oblatila obraz svih onih koji vole nogomet i zato odlučila sam vam ostaviti link pa koga zanima klik. Osobno znam i branitelja koji jedva spaja kraj s krajem nakon dvije godine ratovanja po raznim dijelovima lijepe naše, a i "branitelja" koji je PTSP imao još kao dijete. Ovaj potonji, hvala Bogu, živ i čitav za par mjeseci rata ima duplo veću mirovinu od mene (odradih 35 godina), dobio je i stan (ne znam zašto jer ima dva koja iznajmljuje) i ne fali mu ni dlaka sa glave. Uostalom život nikada nije bio pravedan pa tako nema pravednosti ni kada su branitelji u pitanju.

KLIK
- 08:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

15.11.2014., subota

Dan za gin tonic

Snimih ga prije točno godinu dana u Nici.



Ringišpil

Što god da kažem, jutros nije moj dan.
U čudne se misli izgubim.
Vrzmam se posvuda kao u nepoznatom kraju.
Ulice kroz koje bih, a nemam pojma smijem li.
Kao neko čudno ludilo, znano, i nestvarno.
Svjesno se gibam lagano, naprijed-nazad
Kao da me kolijevka, ona zagorska ziba.
I pišem, pišem brzo, jer misli naviru.
Guraju se preko reda, samo što mi ne pobjegnu.
Kada bih samo na časak stala sve bi nestalo,
Vrijeme i ja u tom sivilu jutra.
Možda bi bilo dobro, možda za kratko,
Ali što ako nestanem zauvijek, a
Još mi treba poneki dan, možda mjesec
Možda godina još koja
Baš sada kada se sve posložilo ili ipak još nije?
Nemam pojma što se opet dešava, od kuda ta navala
Hrupi kroz svaku poru moga tijela.
Prsti lete preko slova, dok se misli vrte u krug, kao ringišpil.
Tko još nije bio na ringišpilu?
Ludo je letjeti zrakom i umirati od straha, jer što
Ako se otkvače lanci i poletiš prema nebu?
Gdje je zaustavljanje od svega?
Gdje je slijetanje pa makar i od ovog letenja
Bez ringišpila?
Ništa mi znano nije, osim jutra koje se ponovo desi
Kao onog dana kada se ringišpil pokrenuo.

15. 11. 2014.

- 19:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

12.11.2014., srijeda

Gledati, a ne vidjeti

Zanimljivo je kako možemo prolaziti nekim dijelom grada, a da ne primijetimo okoliš. Godinama dolazim u knjižnicu u predjelu Zagreba koji se zove Ravnice. Knjižnica se nalazi na platou između dvije zgrade. Obično krenem stepenicama sa zapadne strane ravno u knjižnicu i isto tako se vratim prema tramvaju. Što se dogodilo ovaj put nemam pojma, ali odjednom sam vidjela ovog lava na sjevernom zidu platoa.

malo sam se ogledala lijevo, desno i ponovo na obje strane lijepa ulična umjetnost

Zavirila sam iza ugla, desno od stepenica na sjevernoj strani i evo:

Na dužoj strani zida, nostalgija, iako se sve više raznih letjelica može vidjeti. Još malo dalje desno i nastavak

a onda lijevo od ovoga netko nije izdržao gledati nešto lijepo pa je ostavio svoj pojam umjetnosti

Okrenem se prema jugu, a na toj strani gleda me

Tesla. Lijepo, zar ne? Nisam željela da se na fotki vidi nešto očito ružno uz Teslu iako je netko prefarbao to što je bilo, zato je fotografija tako skučena prostorno. Zatim sam odlučila vidjeti ima li još nešto na drugoj strani platoa. Nisam požalila jer evo na istočnoj strani ponovo lijep umjetnički rad

Ali da sve ne ostane lijepo ponovo se netko potrudio

Na suprot ovome još jedan zid gdje je dječji vrtić.

na zapadnoj strani platoa opet nešto drukčije

Netko voli ovaj grad

U produžetku zida je i ova krasna životinja koje u našem ZOO-u već odavno nema.

Istina netko ga je probušio, ali ovaj je preživio.
Na platou ima onih okruglih metalnih sjedala i ventilacijskih prozora. Dva su otvora čak oslikana ovako

i ovako

Zanimljivo kako to prije nisam primijetila. Možda premalo pažnje posvećujemo ovoj vrsti umjetnosti. Vjerujem da autori ovih slika ne bi dozvolili razne grafite i škrabotine po zidovima kada bismo njih više cijenili. Isto tako vjerujem da čak možda znaju te koji uneređuju ovaj lijepi grad. Sve je samo možda u mojim mislima, ali tko zna? Upravo je na TV riječ o slikanju koje će ti naši ulični umjetnici na Pešći djeci pokazati kako se to radi. Pa sretno im bilo.


- 08:58 - Komentari (29) - Isprintaj - #

09.11.2014., nedjelja

Kak trn vu peti

Nedjelja mi je stvarno za nikaj delati. Ponekad mi se ni ručka neda pripremati, ali denes sem se morala prijeti posla. Jen od onih poslova kaj me navek i odveka užasava. Peglanje. Prav za prav navek gdaj se krenem psihički spravlati za takšni posel razmišlam kak su negdar živeli. Mislim onda negda dok još nisu znali da se rubenina treba speglati brez i jene crtice, pa složiti kak da je u dućanu na policama. Istina malčice sem spametnejša kak sem ljeta zbrala, ali i daljše rada imam speglane plahte, rubaču na crtu, majicu bez nabora, a peglanje mi je, kak trn vu peti. Znate kada se trn zapikne pa ga treba spuknuti. Onda se furtam okoliša, polahko, polahko, pa ne denes, z jutra bu lakše, pak se onda šepesa par dni, a kad trn nešće sam vun ga ipak z iglom spuknete. Tak i ja. Tri, četiri dana se spravlam sim pa tam i sam gledim tu planinu na stolcu. Na zadnje si mislim pa kaj nihče ga nebu speglal, ak ga ja ne. I tak sem se prijela posla. Zapraf puno mi je lakše od kadar imam tu neku svemirsku peglu kaj samo hukta.
Fala mom detetu kaj se na mamicu spomene. Drugač ne znam da bi već peglala z onun kaj je prek dvajest leta verno delala, al i ruke potrla. Sigurna sem da ste nedelju lepo sproveli, fest dost komentara na blog ostavili i zdaj ste pripravleni za balone vu Berlinu. I ja mam jen ficlek tega zida, tek tolko da se pofalim.

- 18:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.11.2014., utorak

Zašto mi u tramvaju raste tlak

Iako sam mislila kako neću više o tome pisati jer nikakve koristi nema, ipak ne mogu šutjeti. Svi smo mi bili nekada mladi i puni neke mladenačke pameti, ali sasvim sam i sve više sigurna da smo bili drukčiji. Znam da će se mlađa generacija, a da ne rečem oni sasvim mladi odmah usprotiviti mom razmišljanju, ali znam sasvim sigurno da će doći u moje godine, a i u godine starije nego sam ja sada. Vjerujem da će tek tada razmišljati o vremenu kada su bili mladi i kao i ja govoriti da je njihovo vrijeme bilo bolje. Zašto to kažem? Sasvim jednostavno je pretpostaviti da će njima u starosti biti daleko teže iz više razloga. Ne želim govoriti o materijalnim razlozima, niti o zdravlju, već o onome što stručno zovemo empatija. ( Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i načina kako reagirati na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi te razumjeti kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji).Nisu svi oprani od tog osjećaja, ali što više razmišljam u svim kategorijama životnog vijeka sve ih je više. Što me je danas ponukalo da ponovo pišem? U mom kvartu nema niti veće trgovine, a pogotovo ne one koje imaju recimo žarulje, a meni je danas trebala nova. Svaka takva sitnica traži silazak u grad sa mog brijega. Najprije autobus. Ponekad se u vrijeme kada ja odlazim u grad, oko deset sati, nađe prazno sjedalo. Od kada sam u penziji nastojim u grad ići oko tog vremena kako me ne bi mlađahne generacije gledale kao suludu penzićku koja baš za inat njima u prometalima smeta. Za ostale koji vole u jutro izaći na plac jer tada još imaju snage i hodati i nositi, a bogibogme i stajati sa svim stvarima u rukama dok tramvaj kreće, koči i nahitava vas s lijeva na desno. Kasnije sve je to teže pa sjedalo postaje dragocjenost u tramvaju. No te dragocjenosti danas u 99% slučajeva koriste mlađahni koji su beskrajno zaposleni tipkanjem po mobitelima. Naravno društvenu se mrežu mora pratiti i promptno reagirati jer ako se ne lajka moglo bi se loše proći. Pa danas tako gledam. Jedna gospođa možda više od osamdeset godina pokušava se držati slabašnom rukom za naslon sjedala na kojem je curetak od nekih šesnaest-sedamnaest godina. Sluške su joj u ušima, prebire po mobitelu i staricu uopće ne doživljava. Pogledala je ona bakutanera nekoliko puta i ništa. Do nje na sjedalu nešto malo starija ženskica, ista slika, mobitel, tipkanje, osvrtanje da vidi na kojoj je sada stanici da ne bi fulala silazak. Staricu kao da ne primjećuje. Još jedan curetak, sluša glazbu i ja čujem kaj ona sluša, gleda kroz prozor kao da je krajolik nešto nezaboravno. Na suprotnoj strani dva mlađahna muškarca. Jedan stavlja slušalice jer je ušao ispred starice i brzinom munje zauzeo poziciju na praznom sjedalu. Prebire po mobitelu, valjda tražeći glazbu. Drugi nema mobitel, samo tupo bulji po tramvaju. Dođe mi da vrištim, da psujem, da galamim, da im svima kažem neka si nabiju mobitel tamo, o ne, ne, nisam ja prostakuša. Šutim i grizem se iznutra. Stojim kao i ta starica. Nisam ni ja baš nešto daleko od tih godina, ali još mogu stajati iako bi i meni sada već pasalo sjesti, samo ja više nisam tako brza za uletjeti u tramvaj. Pazim na svaki korak jer kosti se u mojim godinama lako lome. Vraćam se kući, zatvaram vrata i sjedam uz čašu vode da rashladim grlo i misli, dovedem tlak u normalu i poželim da više nikada ne moram sići u grad sa mog brijega.



nakon svega ovo mi paše
- 19:48 - Komentari (33) - Isprintaj - #

03.11.2014., ponedjeljak

Tamo na jugu ili otišlo je ljeto

I da završim sa još ponekom fotkicom Dubrovnika i Lokrumom kojeg obavezno obiđem barem jednom. Nisam sigurna za iduću godinu jer karta je vrtoglavo porasla zadnje dvije godine (70 kn). Nebum o kunama nego krenimo listati fotke:
LOKRUM


OKO I U DUBROVNIKU


Mapa grada na kojoj možete vidjeti gdje je sve grad bio pogođen:
direktnim pogotkom, gdje je pogođen krov, gdje ulica, gdje su se geleri zabijali. Videći to stvarno se zapitaš kako je moguće?

Mala česma. Onofrijeva je u prošlom postu.

Ovu na pjaci ne znam kako zovu

KNEŽEVA PALAČA

Držić je ostao ranjen

Sponza

Pogled sa raznih strana

I kao podsjetnik na vrijeme u kojem su bili pod stalnim napadima, a ipak su svaki dan uspjeli dobiti štrucu kruha

I prvo ratno plovilo nakon što su izgorjeli brodovi u luci.

Dan i noć, gotovo uvijek netko gradom hoda

Meni je draži dan



I za kraj prekrasna vladarica jedne vile





- 08:03 - Komentari (15) - Isprintaj - #

01.11.2014., subota

Mama


Ne morem ti reći mama
Kak denes sem žalobna
Pri hiži je kmično tegobno preveč tiho
Otišla si mamek moja med angeluše
Brez krila otprhnula si golubica moja
Ne morem ti reći kulko sem spustila suza
U sva ljeta proseč rožu naj procveta
Tam na humku tvojeg doma
Kaj ga zima belim kiti
Kaj s protuletja zelen raste
Kaj mu jesen pojuć šuška
Listje žuto kad ga krasi
Ne morem ti reći mama
Kak sem tužna kak sem sama
A i svetlos se u mom oku
Već potihem i za mene gasi.



- 09:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se