život je kako kada

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

22.11.2014., subota

Pismo Djedu Mrazu


Poštovani gospodine Djede Mraz,
Pretpostavljam da me se sjećate, ali za svaki slučaj jer ipak ste Vi bitno stariji od mene, a ja se već mnogih ne uspijem sjetiti, da Vas podsjetim. Ja sam ona mala, iako više nisam, mislim nisam mala, iz Slavonije. Iz onog slavonskog sela koje u mom djetinjstvu nije imalo ni struju ni asfalt, ali imali smo crkvu i Općinski ured. Imali smo knjižnicu koja je osnovana još prije nego se moj djed rodio 1906. Godine. Imali smo puno obrtnika: šnajdera kao što je bio moj djed i moj tata, šustera, dućan kod Joke i dvije pekare, jednu kod Šiptara, a drugu kod Hoka. I znate što imali smo kino. Sigurno mi ne vjerujete, ali stvarno imali smo kino i to četvrtkom, subotom i nedjeljom. No najljepše što smo imali je Vatrogasno društvo i njihova pleh muzika. Svake godine oni su imali zabave za cijelo selo u parku grofa Jankovića, koji je umro prije nego sam se ja rodila pa o njemu malo znam. Onda smo imali špilšul u koji je išla moja mama, ali kada sam se ja rodila više ga nije bilo pa smo mi odrastali na jedan sasvim opušten način. Ne mislim napušten, da ne biste Vi Djede Mraz pogrešno mislili. Imali smo mi naše bake, omame, tete i jedni druge pa nam je stvarno djetinjstvo bilo lijepo. Danas ništa od toga više nema. Nema kina, nema dvorca, nema pleh muzike, nema Joke, ali ima Billa, općinski ured, crkva i groblje, sve punije. I sad se sigurno pitate zašto Vam pišem. Pa poštovani, ne mogu reći dragi jer uopće mi u cijelom životu niste bili dragi. Ako se ne sjećate jako sam Vas, jako molila godinama za tv aparat, ali ništa. Ne znate Vi kako je to kada želiš gledati Gradić Peyton ili Bonanzu, a tv ima susjed koji radije ide spavati nego gledati seriju. Onda kada sam shvatila da mi nećete pokloniti tv, molila sam vas za ruksak lijepe ciklama boje, a Vi ste mi poklonili nekakvu smeđu torbu. I poslije toga više Vas nisam baš ništa molila jer Vam nisam vjerovala, a i danas Vam ne vjerujem. No ako se želite bar malo iskupiti imate šansu, POSLJEDNJU; jako, baš jako mi treba nov namještaj u kuhinji jerbo se ovaj četrdesetgodišnji raspada, a ne usudim se ući niti u jednu banku. Zašto? Pitate zašto? Pa kaj vi nemate Švicarce, Talijane, Austrijance, Nijemce, Ruse i ostale iz EU koji samo uzimaju čim otvoriš vrata banke. Ja ne ulazim, nikada. Dakle ako smo se razumjeli, ovo Vam je stvarno POSLJEDNJA šansa da ponovo povjerujem kako ste dobri i darežljivi, inače šaljem o Vama obavijest u Strabourg pa neka vam ukinu sve donacije, dotacije i ine ….acije.
Do Nove Godine ostanite pozdravljeni.
Mala (bivša) iz Suhopolja (nekad)

P.S. Da Vam skratim potragu za kuhinjom pogledati u Lesnini, Primi, Kiki i pedesetak sličnih koje su jedan dućan do drugoga, sve iz velike nam Europe.

- 18:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #