život je kako kada

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

29.09.2014., ponedjeljak

Parkiranje

Pa si ti misli kako ćeš van.

- 19:52 - Komentari (25) - Isprintaj - #

16.09.2014., utorak

Odlazak


- 16:44 - Komentari (22) - Isprintaj - #

14.09.2014., nedjelja

Lijep je i kad kiša pada

VRBNIK
Nije nas kiša natjerala ostati doma. Bilo nas je tek trinaest, ali smo hrabro krenuli ostavljajući grad iza nasKao što je to uvijek na svakom putovanju, tek što krenete, a već se na prvom odmorištu staje jer neki trebaju toalet, nekima u jutro nedostaje još koja kavica. Meni ništa od toga pa klikam okolo Opet ukrcavanje. Naravno jednako kao uvijek ima bar jedna osoba koja će kasniti pa makar pet minuta. Autobus je udoban. Ja koristim dva sjedala jer nisu svi upisani došli pa zato kroz prozor bilježim
oblake koji se spuštaju jako, jako nisko, sunce koje se pokušava probiti, ali ne usppjeva i ulazimo u tunel. Silazimo sa autoputa prema Delnicama ravno do restorana Lovački Dom.
I dok ostali žure u nutra ja fotkam okolo
sve što trebate znati o ovom dijelu i pogled na same Delnice sa terase restorana A onda ponovo bus i autoput prema moru. Dremam kratko i već smo na krčkom mostu Kiša lijeva. Uglavnom razmišljam samo o tenisicama. Hoće li izdržati. Došli smo vidjeti dva grada, prvi je Vrbnik. Prije nego se spuštamo u grad skrećemo na degustaciju vina u vinariju Katunar. Lijepo uređeno
Jedan od vlasnika je jedno vrijeme radio zajedno sa mnom. Nije doma pa ga nisam mogla pozdraviti. Kroz staklenu stijenu pogled puca na vinograde. Na dovratku piše "slikanje vinom", a tim se bavi gospodin Kiš kojeg mi je zadovoljstvo poznavati. Sama tehnika slikanja vinom je vrlo stara, a tko želi vidjeti od lani. http://blog.dnevnik.hr/vinorelli/
Nakon vinarije spustili smo se u sam Vrbnik. Kažem spustili, a ispalo je da smo se pentrali gor pa dol pa gor. Da ne opisujem o Vrbniku čitajte:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Vrbnik

ja ću samo nizati fotke: apsolutno me impresionirao stari dio grada Kiša nije prestajala, no ja sam morala fotkati nazive ulica neke mi baš nisu objašnjavale što bi značile Onda one koje razumijemo I iznenađenje Vrbnik ima Dverca, a Zagreb Dverce.
Tragali smo za kuginom kućom, ali je nismo otkrili ili nema natpisa ili je preuređena, no tu negdje je u blizini ove.Pogled dolje na more na zanimljiv kafić sa lijepim kamenim lavandinom Na dio zidina koje su čuvale dvorce A onda najužom ulicom pa ponovo do Glavnog trga pa polako prema busu ulicom. Tko zna koliko je siromašnih, a punih nade iz tog krasnog Vrbnika tim putem do mora otišlo u svijet ostavljajući rodni prag, crkvice i svoj voljeni Vrbnik.
- 21:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

11.09.2014., četvrtak

Troškovi nasilja

"Novi ciljevi mogli bi biti ukidanje premlaćivanja kao prihvaćene metode discipliniranja djece ili smanjenje nasilja nad ženama, sugerira Lomborg.
Troškovi svog nasilja u svijetu, od obiteljskog do ratova, za svjetsko gospodarstvo su teret od 9,5 bilijuna dolara na godinu. Izračun je napravljen na temelju gubitka u gospodarskom proizvodu i jednak je 11,2 posto svjetskog bruto domaćeg proizvoda."

Čitam ovo prije dva dana kao vijest, kao pozitivnu vijest nakon istraživanja na američkim i engleskim institutima koji se bave problemom nasilja. Nasilja u obitelji kao i izvan. Važno je znati koliko se novca potroši zbog nasilja, a samo nasilje je u tom istraživanju manje bitno. Znam da se o tome koliko je žena premlaćeno svake godine kod nas uglavnom šuti. Tek tu i tamo iskrsne neki članak i to samo ako je žena jedva ostala živa. One koje sa plavo-žutim flekama ispod oka ili na nevidljivim mjestima za javnost, nikada ne progovore, jer sramota je nitko ne broji. Uglavnom se, pa čak i neke žene, pitaju nije li to i zaslužila. No i o tome se puno piše, puno diskutira, udruge pokušavaju pomoći koliko mogu, ali sredstva koja trebaju uglavnom dolaze na kapaljku. Mene je osobno iz te studije (a izdvojila sam dio) zaprepastila prva rečenica u drugom dijelu gdje kaže ….ili smanjenje nasilja nad ženama…. Pa molim lijepo što bi to trebalo značiti? Na koji nivo smanjiti? Do koliko udaraca bi bilo prihvatljivo? Ili je sve skupa pogrešno prevedeno ili sam ja sa nekog drugog planeta s obzirom da ne očekujem niti premlaćivanje djece, niti žena, niti muškaraca, životinja. Ja jednostavno ne razumijem koje zadovoljstvo itko (a posebno muškarci) ima u premlaćivanju, u batinanju druge osobe. Posebno ne razumijem istraživanja koja imaju za svrhu vidjeti koliki je trošak takvog nasilja. Normalan čovjek ne može razumjeti ubijanje drugog čovjeka pa ni onda kada mora u ratu svoj život braniti. Jer da razumije ne bi nakon rata bilo toliko traumatiziranih učesnika u ratu. Cifru u bilijunima sebi ne mogu predočiti, no sigurno bi upotrijebljena u pravu svrhu od užasa posvuda oko nas stvorila život dostojan čovjeka.

- 12:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #

09.09.2014., utorak

Utrina ranog jutra

HuzOpet jedna promjena vlasnika i slavlje za penzionere. Nisam ih željela fotkati jer mi je bilo strašno gledati kako se guraju kroz prostor pregledavajući što je sve na sniženju, a bilo je skoro sve. Stisnula me penzionerska tuga pa sam uzela kroasan po kojeg sam došla ne znajući o čemu se radi i hitno napustila taj kaos, žalost, beznađe u kojem sve više Hrvata živi. Na križanju vidjeh ovog mladića kako balansira taj veliki znak pa sam zabilježila mobitelom.
- 19:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

08.09.2014., ponedjeljak

Jutro poezije kaj počinje u podne

Jutro poezije počinje tam pod Starim krovovima nakon što top sa Lotrščaka preseče dan na pola. Gotovo navek je pjesnika več od pjesnikinja. Verujem zarad tega kaj je saka žena najprej žena svom pjesniku, majka svojoj djeci, kuharica svojoj familiji pa je valjda red da se reda drži, a ne da tam na tem Jutru kaj počinje u podne, čita svoje pjesmuljke. Ruku na srce najveći su u tem svijetu pjesnika ipak pjesnici muškarci, a da ih ne bi gdo prozival kojekakšnim imenima dozvole ponekoj pjesnikinji da se pojavi. Na priliku meni. Ja ne kuham, djeca su skužila da im je bolje svratiti pred večeru, a ljubljeni je skoro k'o saki mornar samo kaj ni mornar. No kak je to Jutro, u podne; one, ostale pjesnikinje su u svojim kuhinjama, naravno poslen kaj su obletele plac i doteglile vu cekerima se za objed te subote i nedelje, a njihovi slavni pjesnici si spiju žesticu k'o aperitiv ili pivicu, pravi sok, gemištek ili samo kavicu da se razbude kak bi na tom Jutru u podne u najboljšem svjetlu recitirali svoje najnovije poetsko dostignuće. E sad, najte misliti da ja imam kaj protivu toga Jutra u podne, a ne. Ja sem član već nemam pojma koliko ljeta i onak u fazama dolazim i ne dolazim. Se ovisi koje je doba vu godini. Prek zime ne bi me prisililo ni da mi obećaju štampati novu zbirku, a koju ja nebum jerbo nemam više ni za elektriku pa bum i kompjutora zgasila i nebu već pjesmica. Prek ljeta i vu jesen ak sem doma dojdem. Fino si spijem pivicu, sa nekima se pospominjem, sa nekima nigdar. Neki su preveč veliki pjesnici da bi me čak i pozdravili pa se naprave da me ne poznaju nakon svih ljeta kaj se na Jutru, u podne susrečemo. I tak sem ove subote malo s pametnim mobitelom uslikala pjesnike i pjesnikinje na Jutru poezije kaj počinje nakon kaj su konjanici spili svoj gemišt ispred Žnidaršića. Pročitali smo si nekaj pjesmuljkov od tega si pol nismo razumeli jerbo tak tiho neki govore, no zarad tega ni bilo škode. Pročitali smo si cajtunge i okoli pol druge vure išli doma. Neke je dočekal ručak, a ja sem kak uvek nakon Jutra kaj počinje u podne otišla u Providencu na pastu sa več vrsta sira.
- 09:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.09.2014., nedjelja

Šibenik grad ljepote i sklada

Grad koji se nikako ne bi smjelo zaobići. Nekoliko prekrasnih godina svako sam ljeto uživala u njegovoj ljepoti i zato s veseljem stavljam ovaj post.
Šibenik je grad poznatih po cijeloj nam domaji, a i šire, a to su Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Arsen Dedić, klapa Šibenik, Mišo Kovač, annaboni, Vice Vukov, Maksim Mrvica ima ih još i još.....pogledajte sami.
Dakle Šibenik se prvi put spominje 1066. godine, a vi lijepo pročitajte. Povijest Šibenika je značajna. Nije grijeh ne znati, ali je ne željeti saznati. Moje mišljenje, zato bacite pogled na:
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0ibenik
A sada mala šetnja i na Šibenik sa tvrđave sv. Ana ili Mihovila nisam sigurna jer šibenčani kažu sv. Ana

Kada se spustite u grad umjetnost je svuda oko vas

Crkve, koliko god se poneko ljuti na crkvu kao instituciju, one čuvaju povijest i ja uvijek ako mogu, ako je dozvoljeno snimim koju sliku. Ovo je crkva sv. Franje ili kako se u Dalmaciji kaže sv. Frane
Odmah u blizini je
Šibensko kazalište pa gradska vijećnica i najznačajnija
Šibenska katedrala sv. Jakova. Gotovo uvijek ti netko utrči u kadar. Mislim da su naši domaćini pomalo ljuti na turiste i njihove aparate pa nekad i namjerno ne žele vidjeti da su u kadru. Doduše toga sam se nagledala baš po svim gradovima i u drugim državama gdje sam do sada bila. No dobro, ali o ovom kipu
ne znam ništa jer nigdje niš ne piše.
više ne zvoni, ali svi stranci odnose njegovu sliku sa sobom kao i ja.
Portal, bočno na katedrali


a onda u hlad na pivo s pogledom na ljepotu kamena


O rivi ovaj put neću jer sve vam je to isto u koji god povijesni grad uz more da svratite. Kafić do kafića s jedne strane i skupocjene jahte sa druge strane. Umjesto rive nešto od klape Šibenik
Maslina je neobrana

- 10:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.09.2014., subota

Kratki posjet Braču

Nakon šest-sedam godina ponovo Brač. Jedan od otoka na kojem sam stvarno osjetila zagrljaj mora. Otok sa kojeg sam prvi put letjela avionom i doživjela istinski strah. Aerodrom je na najvišem vrhu Brača, na Vidovoj gori. Nakon što smo se ukrcali avion je polako klizio prema kraju piste, a ja sam bila sigurna da će se srušiti u brački kanal, no na kraju piste se okrenuo i zarulao tako da samo polijetanje uopće nisam osjetila i kada su sam kroz prozor vidjela svjetla Supetra znala sam da letimo. To je tak mali štiklec o mom iskustvu letenja, ali da se vratim na Brač. Treći najveći na jadranu, najveći u Dalmaciji, a sve ostalo kao uvijek na
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bra%C4%8D

Trajekt je krcat. Zanimljivo, preko 80% je mlađarija iz svijeta. Ruksaci, japanke i deseci različitih jezika i jedan svima zajednički; engleski. Mi se isto držimo engleskog jer od hrvatskog tek petnaestak riječi razumije. Sat vremena od Splita do Supetra. Nevjerojatno, a otok na dohvat ruke---reklo bi se. U Supetru gužva svi trebaju autobus za Bol. Ukrcavamo se i sat vremena vožnje na južnu stranu otoka. Bol:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bol_%28Splitsko-dalmatinska_%C5%BEupanija%29
sve što vas zanima, a nema puno jer je mlađe naselje, možete pročitati. Nakon tih godina kako nisam bila na Bolu želim malo prošetati:

pogled sa istoka prema gradu
prolazim ispred lože

iza nas ostaje crkvica sv. Nikole.

Na otoku su tek dva mjesta svjetski poznata. Turistima možda važniji Zlatni rat
Mene je svaki put privlačila pustinja Blaca
http://hr.wikipedia.org/wiki/Pustinja_Blaca
pročitajte, taj dio povjesti je ne samo zanimljiv već i važan u istraživanju svemira.
Ovo sam ja tamo pofotkala kada sam prvi put posjetila Blaca:
Povratak u Bol i još malo kroz šetnicu prema Zlatnom ratu

A dok čekamo autobus za povratak

A onda malo dužim putem preko nekih ostalih mjesta na otoku

ponovo u Supetar na trajekt za Split

Fotić sam u žurbi zaboravila u apartmanu, tako da su fotografije stare i loše kvalitete, ali vas mogu potaknuti da posjetite Brač, a posebno pustinju Blaca.
- 08:53 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.09.2014., petak

Za da i za ne meso

Odmah na startu da jasno i glasno rečem kak'; ovo nije post ni za ni protiv mesojeda. Ovo je post kak ja razmišlam, moj stav prema semu živome kaj me okružuje; jerbo stvarno mislim kak' je baš se živo, čak i kamen. Može biti nisam u pravu kadar je kamen vu pitanju, al kak' sam od onih kaj skuplaju kamenje celog živlenja i kuću pretvarjam u odu kamenu tak nježno razmišlam o živlenju kamena. Potaknul me je na ovaj post nisan EL DIABLO. Ne direktno već prek fotki. Zakaja? Tak, gledam te srne, te bambije i fakat ih je krasno tak iz blizu fotkati. Onda zagledam komentar sjedokosog kaj veli da buju neke hitro v loncu skončale. Je istina je, buju. Nekim će biti to strašno za čut, al' istina je takva kakva je. Na priliku, gospodarstvo kaj ima restorane za turiste nemre furt hraniti živine samo da bi se gosti naslikavljali z njimi. Nekaj od tega treba i za objed spraviti. To bu tak hudo zgledalo da oni kaj ne jeju meso mam dobiju ospice i protestiraju protiv ubijanja živina. Na drugi strani oni kaj fest voliju meso misle da ti kaj ne voliju nisu normalni. I tom se krugu ne more stat na konec. Ja sam sasvim drugač. Si mislim tak; si nek živiju kak im najbol paše. Volim dobar gulaž od srnetine i divjega vepra. Volim racu iz rola z mladim krumpirijma. Rada imam janjetinu z mladim lukom, a more i brez luka. Kaj hoćem reći, volim meso, al' ne mora ga biti sak dan, ne mora ga bit puno, ne mora baš biti ni srnetina, ni pajcek, ni picek, more i stara kokoš kaj više ne nosi jaja pa zakaj ju onda kljukati. Tak je moja babica navek govorila. U semu moraš imati mjeru. Jednako ja volim kupusa i graha, žutu repu i krumpirje. Salate se fele. I kaj kad se otfikari glavica zelja takaj ju se, bumo rekli vubije. Ja z ničim nemam problema, ali me silno zanima kak bi bilo da se ni jena živina ne pojede? Zamislim si onak sliku; hodaš v jutro na posel, a kraj tebe projuri krdo divljih pajceka kaj sa Sljemena idu na Savu na kupanje. Ili na priliku stado koza krene brstiti se vrtove jerbo im je ukusnije neg tam na Dotrščini. Dobro, dobro, karikiram, znam, ali nas su na selu vučili kak su neke živine jednako kak i se kaj u vrtu zraste naša hrana. Na drugom kraju sveta jeju kaj tam raste il kaj vloviju. Najte mi zameriti si vi kaj mislite drukče od mene. Lepo se pozdravlam!
- 08:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #

02.09.2014., utorak

SKROMNOST vrlina ili mana

Lažno bi bilo reći da ne želimo ni u čemu biti bolji od nekog drugog, ali to ne znači da zato nismo skromni. Pojam skroman po definiciji u Rječniku hrvatskih riječi kaže: koji se ne hvali, ne pravi važan, koji se ne razmeće, koji je bez pretjeranih zahtjeva, koji je bez pretenzija na veličinu i raskoš, jednostavan, običan. Zašto se osvrćem na taj pojam. Nikada u cijelom mom životu, počevši od škole nisam bila među onom elitom oko koje se skupljao ostatak. Istina nisam baš ni voljela to visoko društvo jer su obično imali ružno mišljenje recimo o ciganima (morala bih pisati romima, ali u mom selu su i dalje cigani i ne ljute se na sumještane ako ih tako zovu), a u mojoj ih je ulici bilo desetak familija. Dvoje je s nama išlo u razred. Jednom od njih, Levakoviću, pomagala sam njemački i uopće me nije smetalo. Na fakultetu su se Dalmatinke odvajale od nas jer su uglavnom bile bogatije (starci su rentali vlastite stanove, a kćerke su kupovale vešte u Trstu), samo tada još nisam znala kako su mogle biti. Kada sam počela raditi i dobro zarađivati priuštila bih i sebi i sestri lijepe stvari, ali i dalje me nije zanimalo društvo ispraznih blebetanja po plesnjacima. Voljela sam plesati i uglavnom bih doma odlazila preumornih nogu. Onda se nešto dogodilo, a da ni danas ne znam što. Počeli su me primjećivati. Odjednom su kolegice željele sa mnom sjesti na gablec, sa mnom ići u šoping (iako ga nisam voljela, kao što ni danas, napravim popis i gledam što prije zbrisati iz dućana van), pitati me za savjet oko odjeće (meni je mama šnajderica sve šivala pa nisam imala pojma kako se kupuje u trgovinama, ali sam na neki neobjašnjiv način gotovo uvijek imala nešto moderno što je tek došlo u modu). Ponekad bi me pozvale u neku kancelariju na kavu i pitali što ja mislim o ovom ili onom. Nakon dugih godina rada jedna kolegica mi je odlazeći u mirovinu rekla kako je sretna što smo radile zajedno jer sve što je ona meni povjerila nikada nitko drugi nije čuo, moja skromnost i povjerenje su joj puno značili. O skromnosti mojoj nisam znala što bih rekla jer o sebi nikada nisam tako razmišljala, kao što niti danas ne, ali povjerila se meni ne cijelom uredu. I danas jednako živim tako. Kada je moj post postao blog dana ostala sam silno iznenađena, a tek blog tjedna, jednostavno nisam mogla vjerovati. To sam morala i mojim kćerkama reći nimalo skromno. A onda ovih dana me jedna rečenica upućena meni potaknula napisati sve ovo, a glasi: „Pokazalo se da skromnost u današnjem svijetu nije vrlina.“ I tako ja sada razmišljam i o komentaru na moj post o Splitu u kojem me neregistrirani čitatelj podrugljivo pita da li se ja to hvališem gdje sam sve bila. Nisam nikada tražila biti prva, ni u čemu biti posebna iako u jednom jesam, majka sam četiriju prekrasnih kćerki. Ako je to mana, priznajem je?

03.09.2014.


La violetera
- 20:41 - Komentari (45) - Isprintaj - #

Teške misli




NE RAZUMIJEM SNOVE MAMA

Za saku dobru reč
kaj reči si nam znala…
Dobro jutro mama!
Mislima govorim sebi
Ne tebi majko.
Tebe već godinama nema,
Ali stižeš mi noćima u snove.
Razmišljam jutros po stoti put,
Što svemir poručuje?
Može li duša majke
Donositi poruke
I zašto ništa ne razumijem?
Putujem li k tebi brže nego li osjećam?
Nemam odgovore ili ih ne želim znati?
Tmuran je dan, jutro mokro i sivo,
A misli teške jer što ako….,
A toliko me svega još čeka
U planovima, mama.
Sačuvaj mi još neko vrijeme
Od putovanja tamo gdje duše odlaze.
Sačuvaj mi vrijeme za ljubav
Koja se stvori u poznosti dana mojih.
Sačuvaj mi vrijeme da ispišem
Sebe i život koji si mi darovala
Mama.

02.09.2014.
Pavaroti,
mama



- 07:38 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se