život je kako kada

< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

30.07.2014., srijeda

pakao i raj

Nekako sam očekivala da će kiša već oko 15h, ali nije. Onda se tamo na istoku i jugu nešto dešavalo. Mrmljalo i približavalo. Ne mogu hvatati munje, ali oblake bilježim. Dolazio je polako kao prijetnja. Nebo se zacrnilo. U blizini je udario grom. Šira se sakrila u kupaonu. Fotić i ja ostali smo uz prozor. A onda devedest minuta kasnije kao da su rajske visine željele pokazati svoju raskoš.
- 22:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Bolje je biti bez one stvari nego bez sreće


Čuli ste, a i rekli ne jednom:" Sreća mu/joj se osmjehnula" ili "Rodio/la se pod sretnom zvijezdom" ili najjednostavnije: "Imao/la je puno sreće". Izgleda je stvarno bolje biti bez one stvari nego bez sreće.
U zadnjih desetak godina gotovo svake pronađem bar jednu djetelinu sa četiri lista. Prošle sam ih što u HR, što u IT pronašla čak deset. Mogla bih reći da su one pronašle mene jer ih nisam specijalno tražila. Na primjer ovu od prije četiri dana za malo sam zgazila jer smo Šira (terapijski pas moje kćerke) i ja bile u šetnji niz vrtove. Prolazeći kroz travu koja je prošarana djetelinom Šira je pokušala uhvatiti neki komad drveta i kada sam se sagnula da joj dohvatim na dvadesetak centimetra od ruke ugledah je. Stavila sam je prešati u papir i napisala datum. Zašto priča o djetelini? Naravno u pitanju je sreća koju se često veže uz djetelinu sa četiri lista. Dakle što je sreća? Wikipwdia kaže da je definicija sreće jedan od najvećih psihologijskih problema. Zanimljivo je pročitati, zato vam ostavljam link. http://hr.wikipedia.org/wiki/Sre%C4%87a
Kada bih ja morala dati odgovor na pitanje što je za mene sreća, nisam sigurna da bih mogla kratko i egzaktno odgovoriti. Pokušala sam već nekoliko puta i zapela na samom početku. Ljudi najčešće govore da je sreća biti zdrav. Dobro, naravno da je to sreća, ali možeš biti zdrav i ništa drugo ne imati. Recimo, nemaš kunu za komadić kruha, nemaš krov nad glavom. Za nekoga je sreća imati djecu, a za neke roditelje čija se djeca drogiraju ili postaju ubojice nisam sigurna kolika je sreća. Netko želi obitelj i misli kako su sretni prijatelji koji su u braku, no neki od njih imaju nepremostive probleme i njima brak baš i nije sreća. Trenutno sam izuzetno sretna jer mi je život dobio novi poticaj. Da li je to odgovor, možda, ali definicija sigurno nije. Volim razmišljati o tim zamršenim pitanjima.

- 07:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

28.07.2014., ponedjeljak

Višekratno polaganje matematike

Po prozivci sjedokosog, ali ne u poetskom izričaju.

Svi su moji frendovi imali svoje male tajne koje su onda povremeno dozirali u društvu da bi bili zanimljivi jedino ja nisam imao ništa za otkriti. Ponekad sam se strašno ljutio na sebe, bio silno frustriran zbog toga što samo slušam bez RIJEČI, a ne mogu ravnopravno sudjelovati. A onda se JEDNOSTAVNO dogodilo. Dogodilo se iznenada i tako ludo neočekivano da mi ponosnik još i sada podivlja kad se sjetim. Izašao sam kroz VRATA faksa prilično frustriran jer po drugi put nisam prošao matematiku, a samo zato što ta jebena kučka, pijana guzica, nije okrenula i drugu stranicu. Znao sam da moram biti tiho jer ako joj pokažem da je zajebala srušit će me sasvim. Razmišljao sam kako da odjebem i nju i matematiku i faks i sve pošaljem u neku dobru… koju ponosnik treba. Svijet je stvarno bio jebeno selo. Kao slijep od razmišljanja gotovo sam se zabio svom snagom u matematičarku. Letjeli smo oboje na pločnik, kuja je pala a ja svom snagom na nju. Nisam znao što da radim nekoliko sam sekundi ležao tako na njoj dok me nije gurnula i uz salvu psovki počela sjedeći još uvijek skupljati papire. Skupljao sam i ja, ispričavao se do bez svijesti, kučka nije uopće ništa čula. Pomogao sam joj da se digne. Zaljuljala se, primila za glavu. Pomislio sam, jebem ti, sad stvarno možeš faks zaboraviti. Onda sam joj ponudio da ju otpratim do auta. Prihvatila se moje ruke ko utopljenik slamke. Nisam znao da li je bila pijana ili zato što je opizdila pločnik. Dah joj nije odavao alkohol. I onda je konačno progovorila da ju boli glava i neka ju odvezem doma. Dakle moja prva vožnja BMW-a. Sportski, što da kažem. Kožna sjedala, mjuza. Koka zna kak se živi. Vozio sam krajnje oprezno da što ne zajebem, ipak mi je bila profa. Pred kućom koja se i nije vidjela od zelenila uključila je automatsko otvaranje vrata i uvezli smo se do garaže. Pomogao sam joj da izađe i spremao se pozdraviti kad me primila za ruku i povela u kuću. Živjela je sama. Rastala sam se prije osam godina, sada sam sama ne moraš brinuti. Odjednom je počela govoriti kao da se ništa nije dogodilo. Ostavila je stvari na stolu u ogromnom boravku i nestala u nekoj od soba. Zapravo samo je otišla po sok i dvije čaše, bila je bosa, cipele je negdje uz put izula. Pratio sam to kretanje njenih bokova koji su me započeli DOZIVATI, kao da ju prvi put vidim. Još nikad na faksu nisam primijeti da tako zanosno hoda. Ponosnik mi se počeo buniti. Što ću ako to ona vidi. A onda sasvim iznenada skinula je bluzu i ostala samo u grudnjaku. Nije nosila potkošulju. Nastradao sam, gotovo, nisam ga više mogao kontrolirati. Tako bih joj ga ugurao među ta dva brežuljka što su se kurčila tu pred mojim nosom dok sam pogled držao u PLAVETNILU njenih očiju. A znala je, kučka jedna, znala je što radi i ja sam znao da zna, a nisam si ništa mogao. Igrala se sasvim svjesno. Pozvala me na trosjed kraj nje da mi objasni zašto sam pao ispit. Za malo sam iskočio iz kože, ona na trosjedu u suknji i grudnjaku, meni ponosnik tako tvrd da mi puca glava od bolova. Došlo mi je da joj ga zabijem u svaku rupu zato što me srušila, zato što me zajebava, zato što mi se digo, zato što mi se kara tog časa. Govorila je kako je nakon prvog rušenja očekivala moj dolazak na konzultacije, a kako nisam došao morala me ponovo srušiti da me primora doći. Ovo što se dogodilo bila je čista sreća. Promatra me od prvog dana i ne može prestati misliti na sve što moje prepone nose. Pa dobro ona zna što nose. Želi me osjetiti u punoj snazi muškarca. Igrala se. Želiš li me mali pitala je sasvim ozbiljno. Kako da joj kažem ne želim te ali sada ću sve napraviti jer želi te moj ponosnik ovako uzdignut do bola. Odgovorio sam samo klimanjem glave. Ostavila je čašu i prihvatila se skidanja mene. Ne cipele, ne majicu, ne hlače, nego gotovo da me je ogulila, srulala je sve u jednom komadu. Stajao sam ispred nje gol kao Adam, bez smokvinog lista. Ruke su joj bile posvuda dok je klečala ispred mene i moga. Drhtao sam ko lud, prasnut ću mislio sam prasnut ću, i jesam. Sperma je kao tane izletjela po njenim prsima, jedan pa još jedan mlaz, šibao sam kao nikad prije. Samo me gledala pogledom koji je odavao zadovoljstvo i nudio nastavak. Primila me za ruku i povela u prostranu kupaonu. Kada je skinula šos vidio sam da nema gaćice. O Bože pa ta kurva ni gaćice ne nosi, mogao sam ju naguziti još na trosjedu. Ostavila je grudnjak, otvorila vodu u širokoj tuš kabini. Ušli smo zajedno. Konačno sam se osjećao bolje ispod tople vode. Oprala je spermu i grudnjak zajedno i onda ga skinula. Imala je dobre sise iako ne tako čvrste. Osim toga tek sam tada pomislio koliko je ona od mene starija, a bila je gotovo 25 godina. Gledao sam ju dok se sapunala, kao da mazi svoje tijelo, nježno je prelazila rukama po sisama, niz bokove, rukom je ušla između nogu, očito si je međunožje jednako mazila kao i sise. Nakon nekoliko minuta počela je brže disati, isprala sapunicu sa sebe i na moje veliko iznenađenja natjerala me da sjednem na dno. Prišla mi je do lica i govorila što da radim. Bio je to moj prvi oralni seks. Imala je neki slatkasti okus. Lizao sam je onako kako je željela, pokazala mi je kako i gdje je taj čarobni gumb zvani klitoris. To me ponovo uzbudilo jer frendovi su stalno spominjali klitoris, a ja ga sada imam na jeziku. Ponosnik mi se ponovo digao kao da prije toga ništa bilo nije. Vidjela je okrenula se tako da sam joj moga odmjeriti pozadinu. I to me napalilo do kraja. Sada sam znao što očekuje, znao sam što ja trebam. Nisam više razmišljao digao sam se i uronio ponosnika bez imalo milosti u tamne dubine. Cičala je od zadovoljstva dok sam jurišao kao bojovnik. Ponovo me spustila na dno tuša, zajahala ponosnika i objašnjavala kako ću sada polagati matematiku. Nije me bilo briga uživao sam, bila je odlična, ponovo nisam izdržao i prasnuo sam u jednom trzaju. A onda me počela ljubiti nježno. nježno. Pa stvarno je verzirana mislio sam da se možda bavi dodatnom zaradom. Obrisali smo se i zamotani u velike ogrtače vratili na trosjed u boravak. Nakon čaše soka njene su ruke ponovo bile na mom ponosniku, moje usne na njenim sisama sve dok se nije okrenula tako da sam joj bio glavom među nogama. Tog je dana kada sam polagao matematiku ponosnik bio stalno uzdignut. Svako toliko sam kasnije išao na instrukcije da bih podigao ocjenu do vrha. Frendovima nisam nikada o njoj pričao a znala se savršeno IGRATI u pravo vrijeme. Naravno da je LJUBAV prema matematici bila na prvom mjestu.

Nije prozivka već sam svakog osobno u komentaru zamolila:
bocacciozg
kriza srednjih godina
Veronika je odlučila
nissnisa

da se pridruže na svoj osobni način koristiti ove riječi:

LUD
SEKS
KNJIGA
NEBODER
KONOBAR

Vjerujem da bi moglo biti zgodno.


- 15:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

27.07.2014., nedjelja

Gemišt kod Žnidaršića



Konj. Konjuzina. Konju jedan obični. Rintam k'o konj. Vučeš se k'o krepani konj. Konju ni jedan. Kobilo blesava. Glupava kobilo. Ima toga u neograničenim količinama u svakodnevnom žargonu ulice, a vrlo često i iza vlastitih vrata. No kada bi zapravo znali bar malo o konjima ne vjerujem da bi ih spominjali u negativnom ili čak pogrdnom kontekstu. Ne želim vam o povijesti konja govoriti jer to možete sami pročitati kao uvijek u mojim tekstovima imate link (http://hr.wikipedia.org/wiki/Konji ), ali kako sam živjela dio života kod djeda koji je bio seljak i imao konje tako o njima možda nešto više znam. Volio je moj otata, djed kako god hoćete te plemenite zvjerke, ali ih je jednako tako i kudio vrlo često, govoreći: „Krepala da Bog da mrcino lijena“. Naravno nije on to ozbiljno mislio jer kada bi uginulo živinće to je bila velika nedaća. Nikada on nije svoje konje kasom tjerao, već onako kako one same hoće. Da, da uvijek je imao kobile jer kao mirnije su, a i ždrebad se u ono vrijeme Talijanima prodavala. To mi nije bilo drago, pogotovo kada sam čula da će ih pretvoriti u salame. Svaki put bih plakala kada bi Talijani došli u selo jer znalo se… No seljaku nije nikada bilo lagano, a to sam tek puno kasnije shvatila. Jučer u Zagrebu, čekajući da Jutropoezije krene sa čitanjem stihova, hvatam mob i fotkam konje i konjanike koji su svratili na gemišt, Pod Starim Krovovima. Ma ne konji, ne, ups...uletio je barmen u kadar, a što mogu, drag je i sve sa osmjehom poslužuje. Dakle ne konji nego dio Kravat-pukovnije koja svake subote i nedjelje točno u podne obavlja smjenu straže na Markovom trgu. Nešto veličanstveno za vidjeti. Znam da mnogi turisti dolaze čekati pa ako se nađete u Zagrebu ili ako živite u gradu, a još niste vidjeli iskoristite ovo ljeto.
- 09:17 - Komentari (23) - Isprintaj - #

24.07.2014., četvrtak

Njegovo veličanstvo Kišobran

Kiša nas prati gotovo svaki dan pa da rečem koju riječ o toj posebno važnoj stvarčici.
Još od malena imam neku posebnu strast prema kišobranima. Prvi sam imala tek nakon prvog razreda srednje škole. Prije toga mama je uvijek bila sklonija kabanicama jer su bile jeftinije i manja je mogućnost bila izgubiti ju. Nakon prvog srednje imala sam petnaest dana prakse u trgovačkom poduzeću i zaradila svojih petnaest tisuća dinara. U svakom slučaju to je bilo dok su dinari još imali vrijednost. Za taj sam iznos kupila zlatni prsten sa ljubičastim kamenom i svjetlo ljubičasti kišobran ma štapu. Oduvijek volim te na štapu, a pogotovo još i ako su automatik. Nisam mogla dočekati da počne padati kiša pa da se kroz selo prošećem sa mojim kišobranom. Čuvala sam ga kao nešto stvarno izuzetno. Danas se sa osmjehom prisjećam tog kišobrana i nastojim prestati ih kupovati jer već njih šest, slovom i brojkom, stoje u košari za kišobrane. Bijeli, žuti, zeleni sa šarama, drap sasvim nešto posebno, plavi i jedan ljubičasti kojem nisam mogla odoljeti. Kupljen u Genovi i odmah sam ga morala poslikati. Istina krasna rođakinja je bila model ispod kišobrana. Zadnji koji je došao u moju kolekciju kišobrana je englez. Tako ga zovem jer mi ga je kćerka donijela iz Londona.
Ako vas zanima povijest kišobrana možete ovdje sve pročitati. Ja ću samo dodati da je zanimljivo jer prva slika kišobrana ili preteča bio je suncobran iz 2400. g. pr. Krista. http://e-kako.geek.hr/drustvo/povijest/kako-je-nastao-kisobran/

24.07.2014.

- 07:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.07.2014., srijeda

Kao trn u peti

Ne iznenađuje mene ništa vezano uz nogomet. Moram odmah na početku reći kako o nogometu malo ili skoro ništa ne znam osim da dvadeset ljudi podijeljenih u dvije skupine pokušava jednu loptu ugurati u suprotni gol. Dva čuvara gola nastoje ne dozvoliti da lopta uleti iako se to dešava. No ono što me svaki put iznenadi kada netko od naših svjetski poznatih nogometaša izjavi kako se nisu dovoljno trudili ili nisu bili na visini zadatka. Upravo sam to jutros čula od Luke Modrića koji se eto u Zadru odmarao od napornog gubitka naših na Svjetskom prvenstvu. Odlazi on u Ameriku na pripreme sa svojim poznatim klubom i treba puno raditi kako bi dao sve od sebe. E to, sve od sebe me je ubolo kao trn u petu. Priznajem ne pratim taj sport i užasavaju me ti milijuni koji se vrte po računima pojedinih nogometnih prvaka koji za neku stranu ekipu daju sve od sebe, a za svoj domaći tim ostaju premalo spremni. Možete me, vi nogometni znalci popljuvati kako god vas volja. Možete mi objašnjavati što god želite, ali ja ću i dalje biti sigurna kako se sasvim drukčije igra kada milijuni eura šušte u novčaniku nego kada se igra iz "ljubavi" prema domovini ovoj našoj maloj Hrvatskoj. I još moram nešto reći. O veslanju, o borilačkim sportovima informacije dolaze na kapaljku i malo tko zna tko su Ana i Lucija Zaninović. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ana_Zaninovi%C4%87) (http://hr.wikipedia.org/wiki/Lucija_Zaninovi%C4%87)
Tko je Martina Zubčić (http://hr.wikipedia.org/wiki/Martina_Zub%C4%8Di%C4%8), ali zato i mala djeca znaju tko je Mandžukić, Modrić, Pašalić i drugi oko kojih se milijuni eura vrte. Da se razumijemo nemam ja ništa protiv njihovih eura. Tko želi svoj novac dati za nogomet neka da, ali voljela bih da ti izuzetni bar jednom budu spremni za svoju zemlju dati sve od sebe, a ne samo za klub iz kojeg se milijuni eura dodaju njihovom računu.

- 08:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

22.07.2014., utorak

Vrijeme



Možda je vrijeme, pomislih jutros, možda je stvarno došlo to vrijeme od kojeg cijeli život bježim. Kako me je uspjelo pronaći? Skrivah se uspješno godinama ne tražeći niti nudeći povlastice. Kao mala prekrila bih se preko glave znajući da me se tada ne može vidjeti i samo bih ponekad virnula osluškujući zvukove koje je vrijeme ostavljalo tražeći me. Igrali smo se, ili sam se ja igrala skrivača, a vrijeme me uvijek tražilo neumorno. Jesam li danas prerasla pokrivač pa se više sakriti ne mogu ili sam odustala od skrivanja? Nisam sigurna u odgovor, ali sam sigurna da se sada ono i ja gledamo oči u oči i teško se prepoznajemo. Kao da smo stranci koji se još ni rukovali nisu. Onako sumnjičavo se mjerkamo očekujući prvi korak onog drugog. Ja sigurno neću biti ta, jer bježanje je moj vječni usud. Kao da mi je rođenjem upisan znak na čelu. Nisam kukavica kada su drugi u pitanju. Uvijek imam i ruku i rame za njih, ali gotovo nikada za sebe. Nisam od onih koji mole, moljakaju. Jednostavno uzimam svaki rizik kao unaprijed zacrtanu vrijednost, unaprijed meni dodijeljenu. Možda takvo ponašanje ulazi u red melankolija, ali ja nisam, ja znam da nisam melankolična, osim kada su dani sivi, kada kiše ne prestaju, kada ljubav moja nije u mojoj blizini, kada nemam kvalitetnu knjigu za bijele noći, kada me misli opsjedaju o svemu o čemu ne želim misliti. Ne ja nisam govorim glasno kako bih potvrdila da ja nisam melankolična. Vrijeme me sluša i osmjehne se nekim meni nepoznatim osmjehom, kao iskrivljena slika u napuknutom zrcalu. Ispružim ruku prekrijem napuklinu, ali tada i osmjeh nestane. Čudno kako je tek ruka u zraku sakrila vrijeme od mog pogleda ili mene od vremena, a mislila sam da mi je potreban pokrivač kao dok sam dijete bila. Očito još me vrijeme nije pronašlo. Krenem u dan mirnija.

- 12:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.07.2014., ponedjeljak

ŠIRA U SLUŽBI DJECE S POSEBNIM POTREBAMA


Hatchi

Neki dan vidjeh na FB strašnu scenu negdje u Srbiji. Ima toga i kod nas, budimo iskreni. Uvijek se nađe netko sa mobitelom pa snima film koji vrlo brzo dobije svoje lajkove. Svaki grad ima šinteri ili ako ćemo nježnije osoblje čiji je posao pokupiti pse i mačke lutalice i druge zvijeri ako se nađu u gradu. Istina one iz divljine obično hvataju ovlašteni iz ZOO-a ili lovačkih udruga, ali čovjekovog najvjernijeg prijatelja ostavljenog negdje u odlasku prema moru, ako zaluta u grad hvataju šinteri. Snimka tih šintera u hvatanju miroljubivog psa je bila toliko stravično brutalna da me nikako ne napušta i zato želim nešto reći o psima iz prve ruke. Prekrasno je imati ljubimca. I ja sam imala i ne samo jednog, jer njihov vijek je uglavnom oko petnaestak godina. Razmišljanje o psima se potpuno promijeni kada shvatite koliko su stvarno veliki prijatelji. Nekoliko tih velikih prijatelja bilo je neko vrijeme u mom domu zajedno sa našom mezimicom Leo. Najprije je bio Val. Mala crna lopta od dva mjeseca. Labrador odabran za budućeg vodiča slijepih. Odrastao je s nama, socijaliziran onako kako je potrebno da bi mogao krenuti na školovanje. Zatim je došao Frodo, iza njega Hatchi, a onda nešto sasvim novo. Kćerka je diplomirala (defektolog - rehabilitator) i željela u svoj posao uvesti i psa. Želja joj se ostvarila pa tako danas svi mi uživamo u ljubavi koju nam pruža Šira. Ipak najvažnije je, a posebno sam sretna, kao majka, kada ih vidim zajedno kako pomažu djeci sa posebnim potrebama. Da vam ne prepričavam, a ako vas zanima ( to je nešto što dirne svako srce) svratite na
https://www.facebook.com/psi.pomagaci?fref=ts
- 08:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.07.2014., nedjelja

Samo za one koji čekaju

Za one koji čekaju vidjeti završetak mog posla:
Spreman je da ga roditelji otpeljaju i stave unuku u sobu.


Koliko puta ste rekli: „samo da mi se dokopati kreveta“? Nešto kratko o krevetu, ako vas zanima?

Prije 10.000 god, u razdoblju neolitika, ljudi već spavaju na primitivnim krevetima.
3400 p.n.e., u starom Egiptu, faraoni su otkrili prednost podignutog ležaja. Tutankamon je tako imao krevet od ebanovine i zlata. Obični ljudi spavali su na palminom lišću prostrtom u kutu kuće
Antički Rim i prvi luxuzni kreveti. Ukrašeni zlatom, srebrom ili bronzom, izrađeni od drva, kreveti prvi put imaju ''madrace'' napunjene vunom, perjem, krznom ili slamom. Rimljani su također otkrili vodeni krevet: osobu bi naime lijepo namjestili i poduprli u toploj vodi dok ne bi postala pospana, a onda bi je podignuli na pripremljeni ležaj s madracem!
Renesansa - madraci u krevetima mahom su napunjeni slamom, ponekad perjem, izrađeni od grubog platna a onda prekriveni finijim tkaninama
- 16. i 17. stoljeće - gotovo svugdje u zapadnom svijetu madraci su napunjeni slamom ili vunom i položeni na ''podnicu'' od isprepletene užadi u drvenom okviru. Kreveti se odmiču od zida, imaju uzglavlje, uznožje i četiri stupa koji često nose baldahin od teških tkanina.
Krajem 18.st. pojavljuju se kovani kreveti kao i madraci od pamuka. I jedno i drugo imaju za posljedicu spavanje s manje nametnika u krevetu!. Do tada su, naime, raznovrsne štetočine bile redovan gost svih, pa i kraljevskih kreveta!
- 1865. god. prvi put je predstavljena konstrukcija za krevet sa feder oprugama
- 1930te - madraci sa oprugama na tapeciranim krevetima postaju glavna vrsta ležaja u zap. Europi i Americi tj. u gradovima razvijenog dijela svijeta
- 40tih god 20.st. sve više je u upotrebi futon, madrac baz opruga, punjen pamukom i dr. prirodnim materijalima, nešto tvrđi za spavanje
- 1950te - na tržištu se pojavljuju prvi madraci i jastuci od pjene na bazi kaučuka.
- 1960te - pojavljuje se moderni vodeni krevet, i to u Americi. Sve su popularniji razni ''prilagodljivi'' kreveti
- 1980te - pojavljuje se moderni krevet ispunjen zrakom

Danas uglavnom znate kako vaši kreveti izgledaju, kakve madrace birate i da li dobro spavate u i na njima.

- 07:44 - Komentari (21) - Isprintaj - #

19.07.2014., subota

Garden rože


Iako se farba na krevetu brzo suši nakon druge ruke se odjednom sjetih ZET-a i kako ga moram posjetiti. Svaki mjesec mi otme stotku i dvadeset zvjerkica. Znam ja da se treba platiti jer svima koji nas vozaju plaćamo. I iz istog razloga, plaćanja, uputih se u grad. Poznato vam je da se na glavnom trgu, glavnog grada uvijek neki sajam dešava. Pa bio je on u ne tako davnoj povjesti plac i parkiralište i imal je dragog Mehu kaj je fučkal na sve kaj bi prek trgaća išli mimo njegove dozvole. Danas je takaj plac, al nema Mehe i uglavnom je neorganizirano pa vam se dogodi da ulovite lovca na dobar kadar ili vas grupa azijata s leđa gurne sasvim slučajno jer, priznajem dok slušaju vodičkicu ne mogu zvjerati, ali moj fotić to ne kuži pa odreže dio krovova.
Ali ima i lijepih stvari na tom nekadašnjem trgaću, tak ga oduvijek zovem od milja. Mi se volimo tajno, nit pod vurom, nit pod repom, mi imamo svoj kutak, ali nećem vam reći gde je. No da, kažem ima lepih stvari po mom trgaću kao sada dok traje Smotra folklora. Prek dana se baš ne tanca, al se zato mora nekaj jesti, nekaj piti. I da, ne kužim, ja umirem od vrućine, a curke niš. Ogrnule marame, žizme na nogicama, rubenine nekoliko slojeva. Stvarno ne kužim. Žurim kući da me komad tam prek vode ne čeka predugo, a onda vidjeh Garden rože iz Gardenovca. Pa da ij predstavim: Rože kaj vas učiju kak se plete sve kaj trebate od, mi u Slavoniji kažemo rogože. To vam je ono u kaj je kuruza obučena. Kad ju svlečete i haljinu posušite morete čudaj sega napraviti. Ondak je Roža kaj dela nekaj posebnega lepo, si pogleđte A kaj to je mi spoveda još jena Garden roža iz Gardenovca Tak veli ona meni; to je jabolka ili krona kaj se stavlja na vrh zastave kada mladenac ide po svoju ženu. Tak nekaj ja još vidla nisam, a vi? Prekrasno! Pa gdje su naše suvenirnice, gdje su turistički djelatniki. Imamo origigi suvenir, a niko niš. I tak dok Garden rože marljivo rade i predstavlaju svoj Gardenovac( ili vec, morala bum proveriti) snažniji dio dečicu čuva da pokažu kak su ravnopravi. O krevetu ću u idućem postu. svratite na Smotru folklora i užiajte.
- 07:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.07.2014., petak

Jutro bez oblaka

Započinjem šalicom čaja i pogledom na Sljeme i RTV toranj, tamo daleko.
- 07:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.07.2014., srijeda

Grad i kava odnesu pola dana


Ne znam da li je i vama tako, ali kada ja sa mog brijega ispraćena ovom slikom odem u grad to onda potraje. Trebala mi je temeljna bijela pa sam krenula, no uz put je bila i jedna kavica od nekih dva sata pa sam doma stigla u poslijepodnevnim satima. Priprema ručka je prva radnja. Volim svaki dan kuhano ručati pa iako sam penzićka sebi svaki dan kuham. Iza ručka se treba odmoriti jer kod nas u Slavoniji se kaže ovako: „Svako jelo svoga gazdu klelo što ne legne da se jelo slegne“. Držim se ja tih starih pametnih običaja. Kako sam već spomenula za mene više nema one zanimljive riječi „mora se“ pa sam lagano nakon odmora krenula sa farbanje. naravno najprije treba pripremiti sve što je potrebno. Farbe, mali valjak sa spužvom za farbe. Obično ih kupim nekoliko komada. rukavice, ja koristim jednokratne, one druge se mog čistiti razređivačem, ali uvijek mi ostane onih od farbanja kose pa imam. što manje farbe na valjku i dobro ravnomjerno razmazati. Uvijek farbam sve dijelove jednu stranu i onda ostavim da se dobro osuši. dok se farba suši spužvu stavim u bočicu sa razređivačem jer je opet koristim za drugu stranu. U međuvremenu malo fotkam oblake koji su se počeli skupljati malo sa istoka, malo sa sjevera, ali još je sunčano na jugu i zapadu pa mogu malo i čitati. I kada se ofarbana strana osušila krećem na drugu stranu, ali sada se već pomalo žurim jerbo tamo na sjeveru grmi, a vidim da i kiša.pada, poneku kapljicu vjetar do mene donese. Stavljam na već polusunčanu stranu da se brže suši. Temeljnu mogu jer to je vrlo tanak sloj. No ipak pospremam jer se ozbiljno narogušilo. Sutra ću završiti to malo što je ostalo i vjerujem staviti prvu ruku završnog sloja. I za kraj dana ponovo fotkam fantastične oblake Sutra je novi dan pa vjerujem da ću staviti završni sloj.
- 19:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

15.07.2014., utorak

Zašto dan ima premalo sati


Vjerujem da i vi imate nešto slično ovome. Pa da se opravdam ili da objasnim čemu služi otpad koji uporno čuvam.
Tamo neke godine prije nego sam se upisala u vojsku penzića razmišljala sam kako ću kada konačno ostanem doma imati vremena za sve hobije, kojih nije mali broj. No kao drugi penzići i meni nedostaje svakog dana bar desetak sati. Shvatila sam zašto, ali jednostavno ništa ne poduzimam da promijenim stanje. Odmah u prvih nekoliko mjeseci prestala sam obavljati sve one poslove pod „moraš“. I danas je jednako. Za mene više nema hitnih ili obaveznih poslova. Svaki, ma baš svaki može pričekati. Jednako je i sa pažnjom prema vlastitom zdravlju. Moji brižni znaju da uglavnom hitna rješava poneko alarmantno, a sve ostalo čeka kao da sam tek na početku života. I sada čekam da prođe ljeto pa ću tamo negdje pri kraju jeseni, a prije prvih snjegova, možda, krenuti riješiti ovaj najnoviji srčani. Do tada pokušavam očistiti kuću od beskrajno previše koječega. Poznata sam po skupljanju svega i svačega kao hrčak. Moram biti okružena velikim otpadom kako bih se osjećala dobro. Od tog otpada ponekad, a zahvaljujući mojim hobijima, nastanu posebno zanimljive i lijepe stvari. Uglavnom pokloni u obliku korisnih predmeta. Ovaj sam stolić napravila prije dvije - tri godine. Na nogarima koji su služili za TV učvrstila sam dasku, na koju sam poljepila male pločice. Malo sam imala problema sa lajsnama, morat ću ih mijenjati jer ih je kiša uništila. Sada sam krenula u novi posel. Osposobiti krevet za mog unuka. Bio je to jedan od katnih kreveta moje djece pa je naravno
bio iscrtan i obljepljen raznim etiketama. koje sam najprije pokušala skinuti, otopiti ljepilo. Onda ide brušenje. Još prije nekoliko godina kada sam uopće krenula obnavljati drvenariju kupila sam neke mašine tako da si olakšam posao. Ali bez ručnog rada ne može ništa proći.
Ponekad sam malo tvrdoglava pa mi se neda vaditi one kružne pa idem u koso koliko mogu. Naravno da u mojim godinama treba i odmor uz šalicu čaja i pogled na Sljeme s kojeg se spuštaju oblaci I s obzirom na vrijeme još pregledavam pojedinosti kako bih bila sigurna da je spreman za farbanje. U mom kreativnom kutku ne nalazim temeljnu bijelu pa ću morati do trgovine, ali prije toga može pravi odmor na dragoj mi ljuljački uz pogled na zelene vrtove. Kada obavim posao vidjet ćete rezultat.
- 12:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

13.07.2014., nedjelja

Rastoke ili Male Plitvice

Krenete li starom cestom od sjevera prema jugu nemojte zaobići Rastoke. Rastoke su se doslovno rasprostrle ponad rijeke Slunjčice. Ako ste dovoljno hrabri i naravno ako imate vremena jer morat ćete se oko pola km spuštati niz brijeg, krenite u obilazak nešto dalje od samog sela. Krenite od izvora te divne rječice. Nekada se Slunjčica zvala Slušnica po selu koje je tamo bilo. No za potrebe JNA sve se izmijenilo pa tako i ime rijeke. Njen izvor je u obliku malog jezerca koje se nalazi 5 km južno od samog mjesta Slunj na 240 m nadmorske visine. Tipično je krška rijeka, a predstavlja završetak podzemnog toka rijeke Jesenice. Gotovo na samom izvoru je bio mlin od kojeg sada još žalosni ostaci stoje.Dakle rijeka Slunjčica stvara brojne sedrene barijere, a najljepše su u naselju Rastoke na ušću Slunjčice u rijeku Koranu. Naravno kako ćete doživjeti Rastoke najviše ovisi o vama, a i godišnjem dobu kada ih posjećujete. Osobno nisam sam bila jedino u zimi pa ću ih i tada morati još obići. Pogled s mosta prije silaska u Rastoke. Prve informacije. Kupite kartu i uđete. odmah na samom ulazu dočeka vas ovakav prizor. I ako ne uspijete dobiti savršenu fotografiju (a meni to malo kad uspije) jednostavno se poigrate i ne razmišljate puno o onima koji će vas kritizirati, vi ste zadovoljni, hoću reći ja jesam, ponekad. Krenete obilaziti Natpis uredno sve govori pa ne treba objašnjavati. No Rastoke su zapravo poznate po vodenicama. Prve se spominju još u 17. stoljeću. I danas možete u Rastokama kupiti brašno mljeveno u vodenici. Legende kažu da su ljudi dolazili kolima punim žita i ponekad čekali duže od dana kako bi ga samljeli. No kada bi noću pozaspali na vrećama dolazile su vile i odvodile konje. Nitko ne zna kuda i nitko to nije vidio, samo u zoru bi konji bili znojni od dalekog puta. Nitko nije ništa mogao vidjeti jer bi vile odlazile podzemnim prolazima kao što su ove špilje na Rastokama. nastale utjecajem vode i taloženjem sedre. Rastoke krasi i nekoliko veličanstvenih slapova Ovo je stvarno Fontana di trevi u Hrvatskoj. Rijeka vas okružuje sa svih strana šumi i hladi. Veliki slapovi pa mali preko kojih su mostići. Do nekih ne možete pa vidite samo dijelove. Onda odete na drugu stranu preko mosta na rijeci Kupi u koju Slunjčica uvire i Vidjet ćete Rastoke malo drukčije. Naravno da ćete se još vratiti zbog ovog i ovog ili ovog a možda ćete se zaigrati pa ćete neki slap vidjeti ovako. Kako god Rastoke nemojte zaobići ako prolazite tim putem jer uvijek su prekrasne za nahraniti dušu, no ni tijelu neće ništa nedostajati jer poznati su po izvanrednoj pastrvi. Znam iz prve ruke.
- 16:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

10.07.2014., četvrtak

Bijeg od preživljavanja u život

Nekada, a ima tome rekla bih previše godina, moje su djevojčice svako prijepodne pratile emisiju Preživljavanje ili kako se to i tada zvalo survival iako klinceze i klinci tada nisu znale engleski. Danas je sasvim druga priča. Klinčadija su sada mlade majke, očevi, supruge, supruzi, diplomirani mladi ljudi bez posla. Svi govore makar jedan strani jezik, uglavnom engleski, a mnogi i dva. No ipak ovo su moderna vremena sa znanjem jezika u kojima penzići trebaju što dulje živjeti kako bi djeca,, naši intelektualci, naša nada u bolje sutra, imala krov nad glavom. Istina u zadnje vrijeme nešto se pomaknulo. Pomicanje je prema zapadu, a i preko mora dalekih, sve samo sa jednom željom; imati svoj kruh, a ako Fortuna zasvijetli možda i kakav krović ponad glave. Danas više nema onih emisija o preživljavanju jer nisu nam niti potrebne, sve imamo u živo u režiji koju nismo mogli niti sanjati. Svi sa posebnom pažnjom pratimo svjetske igre držeći koricu kruha u ruci jer znali su Rimljani što puku treba, a očito ovi naši političari imaju neke korijene od onih Rimljana. Pa bilo je tih Rimljana po našim krajevima posvuda. U zadnje vrijeme ne slušam radio mi - Sljeme – najdraži, ne pratim TV pa nisam znala da su Brazilci onako opako izgubili, niti da su Argentinci dobili jer nogomet,… ma nije važno što ja mislim o tom, recimo, sportu, uglavnom ne spada u popis sportova koje pratim. Jutros odlučih čuti vijesti i s obzirom da pretplatu plaćam otvaram prvi program TV-a da bar dio pretplate koristim. Kad na moje iznenađenje nema sporta već sjajna emisija o spektru svijetla. Nije da se ja razumijem u te dužine, valove, ultra duge, kratke, zrake ovakve i onakve i što se sve ne mjeri, ali tako je savršeno napravljen dokumentarac da sam ga cijelog odgledala i sjetila se klinaca koji su onda davno imali priliku puno toga naučiti, ali na žalost nikakvo znanje im u ovoj nam današnjoj lijepoj našoj ne može pomoći pa mnogi kreću na put zvan bijeg od preživljavanja u život. Samo me još zanima tko će sve starce koji će na kraju ostati pokopati ili ni to neće biti u budućnosti važno. Možda ovo moje razmišljanje jutros izgleda pesimistično, no rekla bih prije tužno, pretužno jer svemir je tako lijep i traje milijardama godina, a mnogi (i ne samo u lijepoj našoj) u svom kratkom životu ništa lijepog neće niti vidjeti niti doživjeti.

10. 07. 2014.

- 12:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.07.2014., utorak

Apartmani na naš način

APARTMAN

U rječniku stranih riječi apartman (appartement) 1. Stan, niz soba koje sačinjavaju poseban stan; 2. Raskošan stan.

Svaki dan dobijem na mail ponudu dana sa desecima ponuda najma apartmana diljem Jadrana. Uglavnom cijene su za cca 7-10 dana od 1000 kn za tri dana pa do oko 3000 kn za deset dana i to je uglavnom pedeset posto pune cijene. Rekli bi bez razmišljanja stvarno povoljno. Ono što vas zapravo iznenadi je što se kod nas računa pod apartman. Zadnji u kojem smo prespavali jednu noć koštao je 450 kn (naravno u pola cijene preko ponude dana, malo sam zbrulala stvari na trosjedu). Istina mogli smo za tu cijene prespavati dvije noći, ali ponudu sam vidjela dan prekasno. Razmišljala sam da li da odustanem jer zanimljivo kada sam pitala da li im je svejedno ostane li tu noć prazno ili mi spuste cijenu na 300 kn, odgovor je bio da je bolje neka stoji prazno. I sada da još malo pojasnim kako se kod nas računa što je apartman za 30 do 50 eura po danu, ovisno u kojem je dijelu jadranske obale ili otoka. U jednu sobu cca 5x4 kvadratna metra (a to je veći apartman) smjesti se dva kreveta plus jedan na razvlačenje. Minijaturni ormar. Noćne lampice se stavljaju iznad kreveta kako ne bi trebali ormarići ili se dodaju štokrli reda radi. Od jednog dijela sobe odvoji se knaufom tzv. kupaona u koju jedva stane jedan čovjek, a na istom zidu od kojeg je odvojen prostor za kupaonu stavlja se minijaturna kuhinja (sudoper, jedan element dolje, jedan na zid, peć, eventualno još jedan element ako je peć na plinsku bocu, ispred kreveta stol i tri stolca). Ti i takvi apartmani imaju, a ponekad i ne ako su u prizemlju, balkon ili terasu koja je kad-i-kad velika kao i apartman. Tko god je na našem moru mogao bilo što od svoje kuće, stana pretvoriti u takav apartman pretvorio je i pokušava u dva ljetna mjeseca zaraditi toliko da može preživjeti do drugog ljeta. Osobno me to ljuti. Znamo da stranci nisu idioti (osim poneki koji se daju prevariti preko internetske ponude) i da žele imati možda ne onakav komfor kao doma, nego pristojan. Pristojan bi bio da je soba za spavanje odvojena od kuhinje i da si čovjek može fino frigat ribu, a da mu poslije neće sve imati miris frigane ribe. Pristojan bi bio da se bar možeš okrenut oko sebe u kupaoni i pristojan bi bio da ima realnu cijenu za ono što nudi. Moja obitelj koja ne živi u Lijepoj Našoj i ove godine odlazi u Francusku jer će za iste novce biti duže u boljem smještaju nego ovdje. Dovoljno je vidjeti koliko se apartmana, sa tim Bože pomozi sniženjima, nudi uzduž Jadrana na internetu pa da vam je odmah jasno kako ni ova sezona neće biti onako sjajna kako vrli ministar prognozira.

- 14:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.07.2014., petak

Svuda je lijepo ali doma je

DOMA.

I prije novog putovanja prema Atlantiku još poneka fotka iz našeg, meni izuzetno dragog grada Sada već sigurno znate koji je, a za one koji nisu u njemu bili to je Rovinj Stvarno volim taj grad i kad god mi se ukaže prilika dođem ga posjetiti. ljetovala sam u njemu pa sada nemam problema sa švrljanjem kroz Rovinj
sa uvijek zanimljivim događanjima ili osoboma koje izgledaju kao kipovi sve dok im ne ubacite koji euro kada u trenu ožive. Uvijek su zanimljivi klincima. Rovinj je lijep i kada ga gledate hodajući njegovim ulicama punim turista ili praznim koje mene uvijek privuku. Jednako je, ako ne i ljepši kada ga gledate s mora odlazeći ili se vračajući sa Crvenog otoka. I tu mi je sve znano pa biram lokaciju za odmor uz pogled na jedrilice koje tiho prolaze i svjetionik i galebe koji su u stalnom poslu hvatajući ribe za svoje potomstvo koje još nerođene ostavljaju na kratko kako bi i sebe nahranili. Prolazeći uz manji otok sv. Katarina hvatam crkvu sv. Eufemije u Rovinju. Zanimljivost te crkve, osim povijesti je i kip sv. Eufemije na vrhu tornja koji se okreće ovisno od kuda vjetar puše. Pa tako točno znate koji je vjetar. No za one koji ne poznaju Ružu vjetrova mogu sve saznati čekajući brod za neki izlet. Ili promatrati prekobrodske razgovore. Za kraj, a do ponovnog povratka sa zelenog otoka veliki pozdrav svima uz najljepše želje za odlične provode ovog ljeta.
- 11:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #

03.07.2014., četvrtak

Prije dvije tisuće godina Pompeji

: Blogerica je putovala; piše moderator, dopalo mi se; kada sam bila zaposlena sanjarila sam o mjestima koja ću posjetiti uživajući u mirovini. Mirovina ipak nije bila dovoljna da bi mi omogućila vidjeti sve što srce poželi. No onda su se dogodile neke promjene u mom životu pa ipak uspijem nešto od željenog posjetiti. Vjerujem da su oni koji vole i mogu putovati posjetili Pompeje. Mene su Pompeji iznenadili, zarobili i voljela bih još jednom zaviriti u tu preko dvije tisuće godina staru povijest. Kao i do sada više ću ih opisati fotografijom jer povijest Pompeja možete čitati i na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pompeji ili u Sveučilišnoj knjižnici, ako vam je pri ruci. No dovoljno će biti i wikipedia. Pa da krenemo:Podno Vezuva nisam išla, možda idući put. pogled na Pompeje izvan zidina. Fascinantno. Ja sam ostala zadivljena snagom tog mrtvog grada koji još uvijek svoju povijest nije ispričao do kraja.> pogled na Forum. Mi bismo rekli trg, a što je istina. Glavni trg Pompeja na kojem se kao i danas u gradskoj vječnici donosile odluke o gradskom životu. Zanimljivo je kako je ulazak u grad vrlo uzak. Pompeji su bili opasani zidinama, nisu imali unutar grada polja i sve što je grad trebao dovozili su trgovci na svojim kolima ali samo do zidina. Tada su trgovci iz grada sa malim kolima silazili i kupovali i prevozili u grad. Na taj su način štitili svoje građane-trgovce od nelojalne konkurencije. Možda bi našu vladu trebalo tamo poslati da nešto nauči. sve se prevozilo u sudovima koji su ostali očuvani zajedno sa namirnicama slika koja naježi svaku kožu, zato brzo odlazim dalje ne mogu se oteti dojmu veličine grada. Pretpostavka je da je prije erupcije Vezuva u gradu živjelo oko dvadeset tisuća ljudi. jedna od ulica. Zanimljivo je da su u ono vrijeme imali pješačke prijelaze. To su ovi obli ili četvrtasti kameni blokovi po sredini. Naime kao prijevozno sredstvo u gradu koristile su se konjske ili magareće zaprege. često samo sa dva kotača koji su imali razmak točno od utora ulice s jedne do utora s druge strane. Taj dio ulice je bio za tridesetak cm niže od dijela, recimo tako, pločnika koji je bio uz rub kuća. Da bi ljudi mogli prijeći na drugu stranu ulice, a da ne moraju gaziti po blatnjavom i koječim onečišćenom dijelu ulice imali su pješačke prijelaze i ja prelazim na drugu stranu. Freske na zidovima pojedinih kuća, javne kupke prije dvije tisuće godina znali su kako držati hranu na toplom. Ispod ovih udubljenja se ložilo, u udubljenju je bila voda, a u vodi posuda. Da li vas to danas na nešto podsjeća. jedna od bogatijih kuća. Grad je imao sve što je stanovništvu trebalo: Ovi stupovi dolje su ostatak ribnjaka u kojem su čuvali živu ribu, a okolo je bila tržnica javnu kuću sa zanimljivim freskama kafić kazalište veliko i malo. više kao današnje pozornice. Za sve vidjeti premalo je bilo vremena, možda jednom opet. Opraštam se još pogledom izvan zidina na Vezuv.
- 10:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #

02.07.2014., srijeda

Ferrara

rano jutro kamp još spava. Polazim uhvatiti još poneku fotku prije polaska dalje. ima budnih koji ne propuštaju ranojutarnje hodanje niti dolazak biciklom na pecanje. Mislim da sam vidjela ribu zvanu igla ili tako neku sličnu jer ja se baš i ne razumijem u morske ribe. Slavonka, što se tu može. More je mirno kao ulje, dan za užitak Vidjela sam ovih dana kako ukopavaju te držaće, a dana je cijelo novo polje prekriveno suncobranima. Tako se tamo pripremaju za sezonu. Doručak i odlazak iz kampa u kojem lastavice imaju svoja gnijezda. Vožnja, vožnja, parking i pokret u razgledavanje grada. Ferrara. Kao uvijek predlažem vam da o tom prekrasnom gradu pročitate nešto na http://hr.wikipedia.org/wiki/Ferrara grad iz sedmog stoljeća zaslužije da pročitate malo o povijesti, a ja ću sada samo nizati fotke kojih je na stotine pa mi je teško izdvojiti posebne. Ipak neke su zanimljivije kao ova
katedrala. Prekrasna iz nutra kao i iz vana. Zabranjeno fotkanje u nutra. Ja se uvijek držim reda iako sam vidjela dosta stranaca kako klikaju čak i sa flešem. Dan je doslovno bio užaren pa smo odmor potražili u jednom od parkova A onda još malo obilaska po gradu i povratak na parking, u auto pa pravac Milano.
- 09:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #