život je kako kada

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

28.06.2014., subota

Po domaji povratkom

NOVO JUTRO

Opojni miris
I pjesma tišine
U rano svitanje.
Rosa na oknu
I ples u bedrima
Žeđ što njedra napinje,
Ruke koje te traže.
Sve znaš, ništa ti
Nepoznato nije
Dok šuteći punimo
Obećano,
Ono jučerašnje kada
Nas noć prerano
Zatekla osmjehom mjeseca
Posred zvjezdanog svoda
I sram golotinje
Ostao je čekati
Jutrenje.

Kako sve što započne mora i završiti, tako smo se i mi nakon još jednog obilnog doručka i razgovora sa više nego sjajnim domaćinima spakirali pozdravili. Poželjeli jedni drugima još puno ovakvih dana i obećanje za novi susret. Naravno da je Luna ( a ja se poigrala) sve to promatrala najbliže što je mogla, a kao pozdrav isprosila je malo maženja. Mahnemo Sklepićima i krećemo prema Kneževim Vinogradima kako bismo uživali u još ponekom pogledu na baranjsku ravnicu. Na kraju sela ostavljamo križ i njive kojima će uskoro kombajni zabrundati pa asfaltnim putem kroz vinograde Tu sa vidikovca ostajem bez daha od miline, od ljepote. Čudim se kako se gotovo svi divimo Irskoj i njenoj zelenoj boji, a ova naša ljepota prolazi gotovo ne zapaženo. Zato punim karticu na fotiću s razlogom:
Slušam traktore i čekam, hvatam kadar kako je danas sve puno lakše. Mašine oru, kose, uvlače mlade veje između žica, režu višak veja. Ipak u mladim nasadima još su potrebne ruke, a ovdje kuda se god pogleda vinogradi. Valjalo se maknuti iz tog raja jer put do doma je još dug. Naravno da sam ponovo zastajala zbog ili đerma, može biti zapuštenog jer na livadi nikog nema. ili zbog ovakve divote. Sve kilometar po kilometar preko Belog Manastira (http://hr.wikipedia.org/wiki/Beli_Manastir) ravno u
Valpovo. Potrebna nam je kava, a to znači da ću ja klikati, i jesam:
Još jedan dvorac (http://hr.wikipedia.org/wiki/Valpovo). Ako vam napomenem da su prvi pisani podaci o Valpovu iz 1332. tada je sigurno zanimljivo svratiti u taj grad, a i pročitati štogod o njemu. Ako su crkve otvorene, a ova je bila, ja uvijek svratim s obzirom da nam one najčešće govore o vremenu kada su nastajale. Tu u centru smo popili kavicu i krenuli dalje do još jednog grada, jednog poznatog dvorca i perivoja. Našice. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Na%C5%A1ice) Spominju se već 1229. godine. 13. lipanj, dan kada se slavi sv. Antun padovanski. U i oko crkve gužva, kirbaj je. Crkva sva blješti Oko dvorca moderno doba pa ga ne mogu lijepo fotkati već nekako sa strane dio prema perivoju čeka obnovu još snimka iz centra i nestajemo iz te gužve. U Feričancima kliknem crkvu, pojedemo sendvić i podravskom magistralom put Zagreba. Još nismo ni stigli doma, a već smo isplanirali put prema Istri. O tom putu kasnije.



- 19:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Po domaji do Dunava

1745 MILENA

Trnovit smo put gazili,
Kaljuže i blato na stopalima nosili,
Noći bez mjeseca,
Tami zahvaljivali,
Čuvala nas plaštem svojim,
Boga za tišinu molili,
Mir sanjali,
Duša na izdahu
Strepnju dijelila svoju,
Morali smo,
Mi smo morali više,
Dalje, još dalje
Udaljeni od ljubavi toplog doma,
Bosi,
Ranjenog srca,
Praznog pogleda,
Bez pitanja,
Dalje, još dalje,
Kuda,
Nismo znali,
Ni pitali nismo,
Tko bi nam odgovor mogao dati,
Svi jednako, svi isto,
Hodaj,
Tišina,
Hodaj,
Ne plači milena
Životom te čuvam,
Ne plači.

11.01.2010.

Kao da nije bilo dosta komaraca iz Kopačkog Rita uputili smo se još malo u stoljetne šume. Tikveš. Zapravo opet ne u selo već do dvorca koji je iz devetnaestog stoljeća (http://hr.wikipedia.org/wiki/Dvorac_Tikve%C5%A1), a koji je Josipu Brozu zvanom Tito služio kao ljetnikovac. Oko dvorca su i popratni objekti jednako lijepi, u kojima je boravila Titova posluga. Stoljetni hrastovi, pjev ptica, duboki hlad. Sve je to lijepo, ali komarci su bili previše gladni pa smo relativno brzo krenuli dalje prema Dunavu. Na samoj granici sa Vojvodinom. Mjesto kao i svako drugo u Baranji ili zapravo u cijeloj lijepoj našoj. Neka letargija. Ljude ne vidiš. Svi se negdje povukli sa svojim mukama i čekaju bolje dane. Pogled prema
spomeniku do kojeg se vozimo starom rimskom cestom do samog spomenika. Sa tog brda puca krasan pogled na granični prijelaz Dunav i vikendice naših susjeda na samo mjesto Batinu. Dok slušam zujanje na tisuća pčela u tek procvalim lipama (ta lipanj je) odjednom se pojavi ovaj bijeli ljepotan na kojem piše Ukrajina (naravno na čirilici). Nekako se rastužim pomislivši na stanje u toj zemlji, na ljude koji će svoje živote dati zbog gluposti i politike. Brod ode u Vojvodinu, a ja pospremim još nekoliko fotkica Dunava i krenemo nazad. Silazeći ugledah i ova dva gatora. Gatori su kao neki podrumi u laporu u kojima se od davnina čuvalo vino, krumpir, repa, luk i sve što je zapravo trebalo hladan prostor. Danas su gotovo atrakcija za sve posjetitelje Baranje. Naravno da nakon cijelodnevnog lutanja na red dolazi večere. U Baranjskoj kući glazba i veselje. Pun autobus turista upravo završava večeru uz Romske glazbenike. Dok čekamo da naša večera bude gotova fotkam ih u pauzi nasmijane, uvijek spremne za šalu. Do našeg stola simpatičan trojac oblači nošnju i spremno mi pozira Pogledajte ovog mladića lijevo što ima na nogama. Tradicijske kaže mi, ali zaboravih pitati da li samo za u kući ili su ljeti i vani nosili jer za kišu i snijeg sigurno nisu. Nakon večere lagano, ispod punog mjeseca, kroz selo do broja 58.
- 07:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.06.2014., petak

Po domaji između Drave i Dunava

JOŠ U MENI SLAVONIJA DIŠE

Zemlja mi kruhom zamiriše
i ja tragam njuhom psa tragaća
izvor tražeći davno nestalih
peći krušnih, slavonskih.
Povjetarac, južnjak popuhuje
na mah razabirem koricu kruha
zlatnu, hrskavu, mirisnu
pa poželim ono jutro rano
kada je omama loparom
iz grotla užarena kruh vadeći
miris dvorištem širila,
a selo, a selo moje ušoreno
tek se budi dok zora ciknu
i prve pijetle oda sna diže.
Crnico moja zlatna
koliko te puta spomenuh
kroz riječi ove
što đerdan slažu od želja,
od sjećanja, od muke
jer sve su dalje i sve tanje
te pupčane vrpce koje
ne prerezah nikada,
da ne zaboravim,
da ne izgubim miris kruha
iz peći krušne omame moje,
sela moga malog slavonskog.
A, jutros mi zemlja
miris kruha donese
i osmjehnem se sretno
jer još u meni
Slavonija diše
18.04.2013.

Nije lako nakon onako obilatog prebogatog doručka dići se od stola, ali valjalo je nama put pod kotače pa u Kopački Rit. Utemeljen je 1976. G. kao Park prirode. Kopački Rit je poplavno područje između Drave i Dunava. Sve o tom području možete pročitati na http://hr.wikipedia.org/wiki/Park_prirode_Kopa%C4%8Dki_rit da vam ja ne prenosim. Ja sam obnovila znanje prije polaska u Baranju. Danas je stvarno zanimljivo kako o svemu možeš naći informacije na internetu pa čak i o meni. Stvarno sam ostala začuđena kada sam vidjela moje uradke sa youtube na nekoj mađarskoj stranici. No da, realan svijet je postao maleno selo u virtualnom svijetu. Kako rekoh Kopački Rit. Sporedna cesta ili bolje reći put jer je uska, taman za jedan auto, a mimoilaženje je bilo onako malo ja, malo oni pa smo uspjeli. Volan sam prepustila gostu tako da sam mogla svako toliko kao i u Irskoj vikati:"Stani, stani, gledaj"
labud. O Bože labud, nije guska, a očekivali bi jato gusaka. Bila su to dva ljepotana u rukavcu između dva zlatna mora. Tamo sa desne strane
još jedan kombajn već u jutro skuplja zlatno zrnje. ja ludujem sa fotićem. Čas sam na nepreglednoj zlatnoj ravnici, čas tražim ponajbolji pogled na lopoče što se polako otvaraju i mom oko i mom srcu. Nekoliko metara dalje od labudova opet stani, stani, jer evo vidikovac za sve one koji još ne znaju da kravice nisu ljubičaste , a i informacije koje nadopunjuju znanje ili neznanje. Još dio puta na kojem smo kratko uživali u pogledima lijevo, desno i uz nasip evo nas u Kopačkom Ritu. Zapravo ne u samom selu već u turističkom naselju u izgradnji Divota je vidjeti da je sve od drveta, a krov krovovi su od šaša koji raste u vodama Kopačkog Rita. Karte za brod smo kupili i naravno sjeli na kavicu meni, njemu sladoled. Pozdravljamo susjede s kojima smo čavrljali čekajući u redu za karte. I onda smo zaplovili određenom rutom koja ovisi o vodostaju. S obzirom na zvizdan nismo uspjeli vidjeti druge životinje osim nebrojeno jato kormorana ili vranaca. Oni nisu autohtone ptice. Naselile su se u taj mirni raj i razmnožile u ogromnom broju pa sada stvaraju probleme. Naime, stabla na kojima se gnijezde, borave ugibaju zbog njihovog izmeta. On je tako jak da lišće drveća jednostavno spali i stablo ugiba. Zato su tako sablasno bijela Uhvatih malo jato crnih kormorana u letu ispod plavog, plavog neba Susrećemo još jedan brod koji je na struju, a naš je na naftu, no kaže voditelj izleta da će i taj za koji dan biti zamijenjen novim na struju zbog tišine i što manjeg zagađenja. Na našoj ladji pola učenika iz Gruda maše onima na drugom brodu. I mi se pri dnu ovog velikog jezera okrećemo povratku. I da tko god poželi u Kopački Rit obavezno neka ponese nešto protiv komaraca. Mom gostu na žalost ni sprej nije previše pomogao. Čudno. Još jedna snimka i nastavljamo put prema......
- 07:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.06.2014., četvrtak

Po domaji uz pravi doručak

Pod prozorom Luna doziva u prvo svitanje. Pijevci se raspjevali s kraja na kraj sela. Poneka svinjska poruka zarokće vjerojatno tražeći još malo mira. Baranjsko jutro prepuno glasova. Ostajem mirna osluškujući buđenje koje sam već odavno zaboravila. Selo diše drugim dahom, drugim osjećajima, drugim srcem od grada zabetoniranog u tramvajske pruge. Kosovi već prvim svjetlom kreću u potragu za hranom i dogovor između partnera je kao najljepša glazba. Nakon što smo oboje postali svjesni sve te ljepote dogovorismo plan, ali prije polaska bilo kuda dan započinjemo doručkom pogled na kulen, kulenovu seku, špek, šunku domaći kruh sa svinjskom masti i crvenom paprikom. Goce priprema najbolje languše, fantastične pekmeze od sveg domaćeg voća. U tom prekrasnom abijentu stoljetne baranjske kuće ne možete ne uživati u tako sjajnoj hrani. Ali kako bi bar nešto vidjeli nakon što smo dobro nahranjeni polazimo prema Kopačkom Ritu sporednom cestom između zlatnog mora s jedne strane uz kanal što se plavi upijajući nebo i zelenog pogleda bez kraja. Usnula polja zlatnog zrnja i zelene pozdrave sa kukuruzišta na dijelu puta dijeli veliko stado. Tišinu remeti poneki kombajn nemilice skidajući klasje. Gledam i prisjećam se kako su naši stari nekada otkos za otkosom slagali. Sva sjećanja ja zapišem ovako:

NJIVE ZELENE

Kad se zazelene njive slavonske ravne, ravnice nepregledne, moje srce zapjeva pjesme iskona, pjesme mladosti, nade i hvale zemlji crnici, kad se prošara crnica u redove zeleno-crne mladim vlatima kukuruza, suncokreta i kad okom dosegnuti plašt pšenice mlade ne možeš, moja duša ispuni se kao čaša dobrim vinom, moje srce treperi od dragosti, od ljepote slavonske, a daleko mi jutros, daleko već godinama, samo slike iz sjećanja vadim i ispod glasa prebirem stihove pjesama starih, za dušu, za mir, za tugu kojom bježim kroz ta polja zelena, cvjetna, rodna, zlatna, sjećanjima hvatam zadnje slike zapisane pomno u tkanici što na stolu ljepotu i mar ruku trudnih upisane jesu, kad zazelene njive slavonske ravne i kad makovi glave cvjetne, crvene podignu uzdah u grudima stisnem, bol zatomim suzom što prevari me i niz obraz klizi polako kao da će crnicu moju slavonsku, njive zelene, orositi.

26.04.2010.

- 06:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.06.2014., srijeda

Po domaji nastavljamo

DVORIŠTE

Vratim se ponekad u
dvorište moga doma, skromnog.
Vratim se ubrati još
poneku sjenku mladosti
upisanu u crnicu zemlju.
Smjestim se ispod starca oraha
u hladovinu i prebirem prošlost.
Vrata dvorišna trošna.
Oronulu kapiju bez reze,
bez klina gledam,
a tko bi ju uopće pokušao otvoriti.
Više nitko ne diše
po dvorištu moje mladosti,
a ni dvorišta onog danas više nema.
Ja se mislima vratim.
Ponekad u tišini lebdim
ponad uspomena prvih ljubavi.
Osluškujem reski zvuk lanca
kojeg vučjak, nemilice
s kraja na kraj dvorišta,
po žici sivoj vuče čekajući noć
i slobodu lutanja.
Huk sove sa lipe
preleti ponad krovova
i znam pitat će se oni
što snova nemaju,
tko će umrijeti.
Znat će se već jutrom.
Vratim se ponekad u dvorište
gdje ostalo je pola duše moje
i sjetno poželim ponovo biti dijete.

18.02.2010.

Otvorena vrata na zelenoj kapiji. Luna kao pravi domaćin maše repom i kao da zna kako smo taj pasji rod i ja usko povezani odmah mi prilazi. Pozdravljamo se onako po pasju. Ona me onjuši, poliže mi ruku, a ja tada podragam tu dragu glavicu ispod, po vratu. Nikada se ne polaže ruka odmah na glavu. Poznanstva se po pasju treba naučiti. Mnogi, posebno djeca podižu ruku na glavu psa, no njima, pesekima to je ponekad znak da će biti napadnuti. Kako sam imala na socijalizaciji peseke vodiče za slijepe puno sam toga naučila. Dakle Luna prva, a onda nas mladi domaćin sa širokim slavonskim osmjehom pozdravlja i uvodi u pravo dvorište iz mog djetinjstva. Dah zastaje i sjećanja vrisnu duša se ispuni, suza oko orosi ogromnom srećom. A onda tamo na kraju dvorišta ljepotan bijeli me upitno gleda. Prilazi, a ja odustajem jer priznajem bojim se konja iako sam odrasla kod djeda koji je uvijek imao dva i jedno ili dva ždrebeta. Razlog straha ne znam. Kada je taj ljepotan vidio da brzo odlazim okrenuo mi pozadinu kao da se ruga. Neka, odmah nakon smještaja u sobu krenula sam fotićem u razgledavanje. Etno selo. Na prvi se pogled vidi da su kuće iako preko sto godina stare lijepo obnovljene. Nekako mi se duša proširila i upija
, a noć se spušta i krevet privlači. Taj dio ostaje vam za maštanje.
- 09:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.06.2014., utorak

Po domaji

SLAVONSKE USPOMENE


Slavonijo moja, čuješ li
kako ti ime bolom izgovaram.
Znam, znam, ja sam tebe, napustila.
Znam.
Nije mi danas lako,
jer svaka me misao tebi vraća,
a ti i dalje moj povratak čekaš.
Ponosita, zlatna, crnico moja rodna,
ljepoto ravna, moje more izgubljeno.
Danas te mislima ljubim
i stope mog djetinjstva tražim.
Onu prašinu zlatnu i rosna jutra,
tražim poznate pjesme
i zvuk kose u mladoj djetelini.
Tvoga sijena mirisi kao da
oko mene lelujaju.
Kako sam te željna
Slavonijo ponosita,
a korak mi težak,
samo suza lako klizne
kada uspomene krenu.

03.09.2010.

Tako je krenulo. Od te i još dosta sličnih pjesama njegovo pitanje: „Hoćeš li mi pokazati tu tvoju Slavoniju“? Hoću naravno rekoh još rano zimus i pričekasmo lipanj kada je Slavonija kao bajka. U tu smo bajku uronili kao ronioci u plavo more, samo moje Panonsko more odavno nestalo je, ali ostavilo je bogatstvo kojem se duša klanja ushićeno. Pa krenimo:
Od Zagreba preko Kutine i Moslavine krasne u moje rodno selo do mlina koji još stoji
ispred zadnjih ostataka stare kuće u kojoj sam bolji život sanjala.
Kroz poznate mi ulice i sjećanja do kuće i dvorišta od kuda sam u svijet otišla. Pivo nam je trebalo pa smo krenuli, a gdje drugdje nego u park grofa Jankovića gdje na žalost moju, a vjerujem i mnogih koji ovo vide kako nestaje još jedan sjajan dvorac kojem tek ulaz još govori o nekadašnjoj ljepoti, ali upozorenje na zidu koje mislim da je pogrešno napisano opominje od mogućnosti urušavanja, a ne obrušavanja. Kako god nisam ulazila, a i tuga me stisnula pa sam iz parka, nekadašnjih najljepših priča, snova, ljubavi, a i suza krenula prema centru i opet razočarano sjetih se ogromnih stabala oko crkve, a sada će će trebati godine i godine da ponovo oko crkve sa plavim tornjevima (spada u jedinstvene crkve) ozeleni. Nekada, u moje vrijeme ovdje je bilo kino, na katu knjižnica osnovana 1906. godine. Da dobro vidite godinu. Danas je tu poglavarstvo općine. Sjećanje me povuće na apotekara koga smo svi zvali "susjed" iako je imao samo lijevo i desno prave susjede. Danas je u staroj apoteci galerija. Nakon uzdaha, prisjećanja i puno prevođenja put pod kotače i ravno u Osijek.
Vrućina nas je ubila pa je ulazak u katedralu bio kratkotrajni spas. Novo pivo u Tvrđi i šetnja po zvizdanu kroz kroz Tvrđu. Bi mi malo lakše kada sam vidjela da i ovdje propada povijest iako je ona duboka tuga i dalje ostala pa sam možda baš zbog toga usred podneva uporno fotkala po Tvrđi razmišljajući o ovim drvima na plus30 i ljudima koji su kao i mi bauljali Osjekom. Nakon sladoleda, jer dosta je bilo piva put preko Bilja, Kneževih Vinograda ravno u etno selo Karanac pred kuću na broju 58
- 10:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.06.2014., subota

Comacchio

Još jedan biser talijanske pokrajine Veneto. Povijest grada možete vidjeti na http://en.wikipedia.org/wiki/Comacchio
Kao i svi gradovi tako se i Comacchio proširio izvan prvotnih okvira. Laguna je zapravo močvarno područje, a sam grad se smjestio na nekoliko malih otoka koji su s vremenom spojeni mostovima u jednu cjelinu. Tu smo u blizini ostavili auto, prešli preko ceste ili novog centra u stari dio grada. odmah pogled na najvažniji most u gradu malo sam ga fotkala sa svih strana kada sam pregledavala fotke malo sam se poigrala sa istom fotkom. Dalje je sve preko mosta, ispod mosta ili iz čamca. Zanimljivo je kako nekoliko gondolijera u mirovini i dalje uz dobrovoljni prilog vozeći vas čamcima kroz grad prepričava povijest. I šetnjom kroz centar grada, a prije povratka još pogled na građevine. Svaki grad ima scoje palače Isto tako zanimljiv je muzej koji je
nekada bio zatvor, a sada je pomorski muzej. I na povratku još pogled na mica macu na prozoru iza Talijanke koja mi je uletjela u kadar. Ostavili smo Comacchio kroz ovaj prolaz , a u jednom dvorištu sam ugledala ovog originalnog ljepotana i nisam odoljela mladost mi se prikrala iznenada.
http://en.wikipedia.org/wiki/Comacchio
koga zanima povijest
- 18:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.06.2014., petak

Chioggia

Najbolje je da vam ne govorim puno o ovom gradu kojeg spominje Plinije iako nema dokaza da je postojao u antici.( na dnu je link koga zanima). Ovaj put vam na uvid ostavljam fotografije kako bi vidjeli zašto se ovaj dio zove mala Venecija. Ima još gradova koji su jednako zanimljivi, ali o njima kada se vratim ili nekad jednom kasnije. Dakle Chioggia (čita se Kjođa). Cijeli dan smo lunjali zanimljivim dijelovima tog grada smještenog na jednom otoku u laguni. Sve su te lagune povezane mostovima i zato je toliko čarobno. Nadam se da će te uživati i poželjeti i osobno otići. U svakom slučaju jeftinije je nego Venecija. Krenuli smo odmah iza doručka iz

Camping Oasi

preko mosta u grad koji je podijeljen

kanalima i spojen

mostovima. Na jednom sam i ja dobila
trenutak slave prije daljnjeg obilaska
druga strana glavnog kanala. Kako je bio državni praznik dosta turista švrlja po gradu

ali smetlari čiste kanal

što je veliko u gradovima? tornjevi, palače, crkve

pogled na spomenik nekim ratnicima

i povratak drugom ulicom preko još jednog mosta
i niza barki u svim bojama

i ribarskog pribora.
I to bi bilo to. teško mi je bilo smanjiti broj fotografija jer grad je stvarno vrijedno posjetiti. O povijesti http://hr.wikipedia.org/wiki/Chioggia
- 23:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Montagnana

Ponekad me naljute neki napisi pa ne izdržim šutjeti. Viknem, kriknem, zapišem, posvađam se sa familijom i ohladim se nakon što ispušem ljutnju. I tako sasvim smirena vraćam se na putovanje kroz talijansku pokrajinu Veneto. Nakon Mantove jer nam je bilo zacrtano u itineraru dolazimo vidjeti grad koji je još uvijek cijel opasan savršeno uščuvanim zidinama. Tek kada ih vidite shvatite koliko je to morao biti velik grad u srednjem vijeku. Montagnana. Očito nije previše u popisu turističkih organizacija jer je osim nas jedva koga od turista bilo. Uglavnom zastane vam dah od pogleda na te zidine iz petnaestog-šesnaestog stoljeća. Ostavljamo auto izvan gradskih zidina jer se grad s vremenom proširio i danas cijeli izgleda kao grad u gradu iako je izvan zidina sve u zelenilu. Impozantna veličina zidova poziva da se uz njih slikate ili da jedan od ulaza u grad pokušate cijeli uhvatiti bez ljudi, no iako tog dana nije bilo ne znam koliko turista nisam uspjela. Izvan zidina je bio poznati opkop koji je danas zarastao travom, a ni naznaka mosta nema, tek pošljunčan dio gdje je nekada bio most. Kao i svuda glavnim trgom dominira gotička katedrala iz 15-16 stoljeća nije zabranjeno fotkanje, ali ne koristiti fleš piše upozorenje pa su fotke slabije kvalitete
Trg je gotovo prazan, nešto malo ljudi kupuje povrće i voće, lagano je nešto škrapalo pa smo i mi požurili kupiti jagode dok ja hvatam još zanimljiv dvorac nisam sigurna koji je od dva poznata San Zeno ili Rocca degli Alberi. Ponestaje mi vremena za saznati. Hvatam drugu stranu trga
Spuštamo se ulicom prema izlazu. Ispred nas gradski redari i još jedan pogled na zidine izvana i nastavljamo put prema Camping Oasi.
- 07:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.06.2014., srijeda

Bolje da ljulja nego da žulja

Ne sjećam se kada sma zadnji put napisala dva posta u istom danu, ali evo me jer ne mogu prešutjeti, a to mi je često minus u životu.
Čitam danas na portalu kako je Angelina smršavila 14 kg u mjesec dana, kako su liječnici zabrinuti i sve tako o tome koliko je koja poznata faca sa estrade smanjila obujam struka. Bože dobri, pomislim da bi sve koji žele izgledati kao kosturi, a uz put nameću svoje viđenje ljepote ostalim ženama, trebalo definitivno izolirati na neki otok i to ZAUVIJEK. Da pišem velikim slovima jer jedino tako mogu zavikati u ovom virtualnom svijetu. I nije čudo da se kada je žena u pitanju uopće ne pita koliko je pametna, koliko sposobna, koliko vrijedna već samo koliko kila ima viška. Kojeg viška? Vjerojatno ti hodajući kosturi koji diktiraju izgled žena misle da se muškarci okreću samo za njima. Ne razumijem i nikada neću shvatiti to i takvo razmišljanje. Od postanka svijeta putenost je bila razlog koji je muškarce osvajao. Ništa se ni danas nije promijenilo. Ne želim hvaliti pretilost koju je izazvala brza prehrana pa gotovo cijela populacija tamo preko bare slijepo slijedi Anegilnu i njoj slične. Čudi me što se kod nas na portalima, u časopisima reklamiraju isti proizvodi kao što je Nidora s kojom je Enđi u mjesec dana maknula sa ionako nikakvog tijela još 14 kg. Pa pobogu ženski svijete hoće li ikada biti kraj mučnom životu koji se uporno vrti oko vage, celulita, bora i potrebe stalno biti utegnutog tijela kao da vrijeme stoji. Stvarno sam se razljutila jer ako malo bolje pogledamo muški svijet uočit ćemo slijedeće: mnogi već sa trideset ostaju skoro sasvim ćelavi i to je O.K. U istim godinama, a kod nekih i ranije tzv pivski trbuščić lagano pokazuje tendenciju oblikovanja. Kako će godine prolaziti sve će biti izraženiji. Hlače će se odjednom nositi niže od struka jer tako manje smetaju. Istina neki će pokušati dnevno sate i sate provoditi u teretanama kako bi zadržali pločice, oblikovane bi(i ostale)cepse, ali onog dana kada im teretana postane teret sve će se srušiti kao kula od karata i objesiti kao prazna vreća ako se ne popuni salom. No žene uredno prihvaćaju svoje muškarce takve kakvi jesu, pa zašto nas onda tvornice svega i svačega uvjeravaju da mi svojim muškarcima nismo dovoljno privlačne ako imamo koju kilu viška, ako nam se na trbuhu nakupilo nešto sala, ako su nam bokovi nešto širi, zašto? Oko svega se vrti profit i zbog toga ja ostajem ovakva kakva jesam bez dijeta i bez potrebe biti hodajući kostur pa makar se više nitko za mnom ne okrene. Iako znate što, vidim ja kako se dosta njih okrene za ženom koja ima sjajne obline i koja ih zna nositi samosvjesno. Ona prastara istina: „Bolje da ljulja nego da žulja“ živjet će sve dok bude svijeta, sigurna sam.

04.06.2014.

- 16:42 - Komentari (33) - Isprintaj - #

Mantova

Od Milana do Venecije i nazadkoga zanima (http://it.wikipedia.org/wiki/Rotonda_di_San_Lorenzo). Još pogled na vrt u kojem su uživali kao i na jednu od mnogih prekrasno oslikanu fasadu Obići tako veliki grad nije jednostavno za jedan dan. O umjetnim jezerima koja okružuju Mantovu neću govoriti, o famoznom kazalištu, ostalim sjajnim građevinama isto neću jer sve to možete vidjeti na (http://hr.wikipedia.org/wiki/Mantova) službenim stranicama. Bilo bi sjajno vratiti se još koji put.
- 08:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.06.2014., nedjelja

Žulja me opako

U zadnje vrijeme nekako nisam primijetila da nas podsjećaju kako bi trebalo kupovati hrvatske proizvode ili sam prestala obraćati pozornost. Uglavnom povrće kupujem ako ikako mogu kod meni znanih kumica, ali i to je već upitno. Najradije ne bih razmišljala o tome što se u našim mega dućanima prodaje. Mislim na kvalitetu prvenstveno, a onda na ono zadnjih godina stalno pitanje, što je GMO, a što nije, jer bolje mi je ne znati. Na stolu uporno držim jednu jabuku još iz vremena prije nego sam išla u Irsku i ta je jabuka krasna crvena i kao da ste ju koju minutu prije ubrali. Istinaibog neke druge koje sam ovih dana kupovala su u frižideru omekšala za dva dana. Pa sad čemu ili kome vjerovati. No ne želim govoriti o tome već o, pretpostavit ću legalnom, varanju nas kupaca. Već sam napisala kako ne jedem čokolade, ali kada idem u goste uglavnom kupim neku jer moji znanci vole taj užitak. Nastojim kupiti naše, kraševe. Ovaj put sam vidjela zanimljiv napis na čokoladi (Za ljubav stvorena) i prijateljici sam stvarno sa veseljem uzela tu veliku. Kako me opako nevrijeme tog dana spriječilo svratiti k prijateljici čokolada je došla sa mnom doma. Odlučih vidjeti od kuda je i koliko kakaa sadrži. Okrećem, prevrćem, tražim, ali od proizvođača ni slova. Čitam sastav , nije loše. Hajde vjerovat ćemo tome što piše, tim više jer piše da je hrvatski proizvod, no o tome gdje ili tko ju je proizveo ništa. Lagano se naljutih i pošaljem Društvu za zaštitu potrošača pitanje u smislu što sve treba na proizvodu biti napisano. Promptno mi odgovoriše uz priloženi članak Zakona vezano za distribuciju prehrambenih proizvoda. "POSLOVANJE TRGOVACA S POTROŠAČIMA
HRVATSKI SABOR
723
Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O ZAŠTITI POTROŠAČA
Proglašavam Zakon o zaštiti potrošača, koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 21. ožujka 2014. godine.
Klasa: 011-01/14-01/62
Urbroj: 71-05-03/1-14-2
Zagreb, 25. ožujka 2014.
Predsjednik

Republike Hrvatske

Ivo Josipović, v. r.
ZAKON
O ZAŠTITI POTROŠAČA




Glava I.

OPĆE ODREDBE
Označavanje
Članak 6.
(1) Proizvodi koji se na području Republike Hrvatske nude potrošačima moraju na ambalaži, privjesnici, naljepnici ili na samom proizvodu sadržavati najmanje:
1. osnovna obilježja proizvoda u mjeri koja je potrebna da bi potrošač donio odluku o kupnji kao što su naziv proizvoda, tip i model proizvoda, naziv pod kojim se proizvod prodaje, sastav proizvoda, svojstva i tehnička obilježja proizvoda
2. naziv i sjedište proizvođača ili uvoznika koji ima sjedište na području Europske unije.
(2) Podaci iz stavka 1. ovoga članka moraju biti jasni, vidljivi i čitljivi te napisani hrvatskim jezikom i latiničnim pismom, što ne isključuje mogućnost istodobne uporabe drugih jezika, a mogu uključivati znakove i piktograme lako razumljive potrošaču.
(3) Ako su napisani na više jezika, podaci iz stavka 1. ovoga članka moraju biti napisani na isti način.
(4) Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na proizvode čije je označavanje uređeno posebnim propisom. " (zadnje izmjene NN 41/14)
U članku 6. Uredno piše da na proizvodu treba biti navedeno tko ga proizvodi ILI (namjerno stavljam velika slova) tko ga daje na tržište. Eto legalnog varanja potrošača. Pogledajte idući put po trgovini u kojoj kupujete koliko proizvoda ima navedeno samo dotični lanac koji taj proizvod ima na svojim policama. Naravno da sam poslala dopis u Ministarstvo i dobila odgovor da se obratim određenom resoru (BUDEM još danas) jer je to područje regulirano posebnim pravilnikom. Halooooo, gdje je taj pravilnik? Da li ga svi imamo na uvid? Kako možemo znati od kuda je čokolada. Koliko proizvoda uđe tko zna od kuda pa se prepakira kao hrvatski? Moje sumnje su sve veće i u buduće ne kupujem ništa na čemu neće biti navedeno uz zemlju porijekla i tvornica u kojoj je što napravljeno. Pogledajte dio Zakona pa razmislite. Namjerno ne navodim gdje sam kupila s obzirom da ne želim reklamirati trgovački lanac, a i zato da ne bi kome palo na pamet tužakati me.
- 09:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #