život je kako kada

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

25.06.2014., srijeda

Po domaji nastavljamo

DVORIŠTE

Vratim se ponekad u
dvorište moga doma, skromnog.
Vratim se ubrati još
poneku sjenku mladosti
upisanu u crnicu zemlju.
Smjestim se ispod starca oraha
u hladovinu i prebirem prošlost.
Vrata dvorišna trošna.
Oronulu kapiju bez reze,
bez klina gledam,
a tko bi ju uopće pokušao otvoriti.
Više nitko ne diše
po dvorištu moje mladosti,
a ni dvorišta onog danas više nema.
Ja se mislima vratim.
Ponekad u tišini lebdim
ponad uspomena prvih ljubavi.
Osluškujem reski zvuk lanca
kojeg vučjak, nemilice
s kraja na kraj dvorišta,
po žici sivoj vuče čekajući noć
i slobodu lutanja.
Huk sove sa lipe
preleti ponad krovova
i znam pitat će se oni
što snova nemaju,
tko će umrijeti.
Znat će se već jutrom.
Vratim se ponekad u dvorište
gdje ostalo je pola duše moje
i sjetno poželim ponovo biti dijete.

18.02.2010.

Otvorena vrata na zelenoj kapiji. Luna kao pravi domaćin maše repom i kao da zna kako smo taj pasji rod i ja usko povezani odmah mi prilazi. Pozdravljamo se onako po pasju. Ona me onjuši, poliže mi ruku, a ja tada podragam tu dragu glavicu ispod, po vratu. Nikada se ne polaže ruka odmah na glavu. Poznanstva se po pasju treba naučiti. Mnogi, posebno djeca podižu ruku na glavu psa, no njima, pesekima to je ponekad znak da će biti napadnuti. Kako sam imala na socijalizaciji peseke vodiče za slijepe puno sam toga naučila. Dakle Luna prva, a onda nas mladi domaćin sa širokim slavonskim osmjehom pozdravlja i uvodi u pravo dvorište iz mog djetinjstva. Dah zastaje i sjećanja vrisnu duša se ispuni, suza oko orosi ogromnom srećom. A onda tamo na kraju dvorišta ljepotan bijeli me upitno gleda. Prilazi, a ja odustajem jer priznajem bojim se konja iako sam odrasla kod djeda koji je uvijek imao dva i jedno ili dva ždrebeta. Razlog straha ne znam. Kada je taj ljepotan vidio da brzo odlazim okrenuo mi pozadinu kao da se ruga. Neka, odmah nakon smještaja u sobu krenula sam fotićem u razgledavanje. Etno selo. Na prvi se pogled vidi da su kuće iako preko sto godina stare lijepo obnovljene. Nekako mi se duša proširila i upija
, a noć se spušta i krevet privlači. Taj dio ostaje vam za maštanje.
- 09:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #