život je kako kada

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

31.05.2014., subota

Rođendani

Sigurna sam da svi imamo prekrasnih rođendanskih dana za pamćenje. Jedan rođendanski kojega jasno vidim, kao sliku, bio je davno, još dok je moja najstarija kćerka bila školarka. Ne mogu se sjetiti, ali mislim zadnji razred osnovne. Radni je bio dan, moj rođendan i dogovor s njom da se nađemo u gradu kako bih joj nakon posla kupila sandale ili tenisice. Tako nešto. Ja sam, priznajem gotovo bolesna na točnost. Uvijek izlazim najmanje pola sata ranije iz kuće jer nikad se sa prijevozom ne zna. Neki zastoj može biti, ali i tada još mogu stići na vrijeme. Mojoj djeci, a i nekim prijateljima kašnjenje nije nekakav problem. Začudit će se ako spomenem koliko kasne. I tada taj dan ja čekam moju kćerku i čekam i čekam i već polako paru na uši ispuštam. Prolaznici me sumnjičavo gledaju, kao znate one fine dame kaj zarađuju šetkajući. Naravno pripremam govor, pozamašan, edukacijski, za pamćenje kad' li se kroz gomilu ljudi probija moje dijete sa ogromnim transparentom u ruci. Veliko srce na štapu i velikim crvenim slovima SRETAN TI ROĐENDAN MAMA. Okreću se ljudi, smješkaju, gledaju, odobravaju, a moja najstarija ponosno kroči prema meni, ozarena i sretna. Grlimo se, ljubim ju, suze ronim kao da sam izvor Save. U trenutku nestaje ljutnje, razmišljanja o kašnjenju, zaboravljam govor i odlazimo u trgovinu kupovati. Idući put kada me na poseban način opet to moje najstarije dijete dirnulo je bilo na njen rođendan. Odrasla žena, majka, odselila k suprugu u Italiju i na dan njenog rođendana šalje mi čestitku zahvaljujući i čestitajući meni dan njenog rođenja. Dirnulo me do suza. Prošle godine, a nema se više ne znam kaj slaviti, dolazi treća kćerka sa suprugom i već na stepenicama gitara i pjesma pa neka cijela ulica čuje. I uvijek nešto iako u svemu tome nema pretjerivanja onih materijalnih. Sve četiri, a ja sam na njih ponosna znaju kako će me dirnuti, raznježiti, razveseliti pa im onda opraštam sva kašnjenja. Odabrala sam ovu temu jer moj dragi prijatelj danas ima rođendan i na moju čestitku zahvalio se riječima „Mila i draga moja prijateljice, Hvala ti na uvijek izuzetnoj čestitci!“. Nije li lijepo vidjeti te riječi?
31.05.2014.

- 11:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

29.05.2014., četvrtak

Život bez čokolade

Nismo sveci, a zapravo i oni su poneki porok imali samo znali su ga se osloboditi. Ja ne mogu ni na kakvu dijetu jer moj je porok tako dobar da mu rijetko tko može odoljeti.
Ne pijem crnu kavu, ne pušim i ne jedem čokolade. Sigurno se pitate kakva sam to ja osoba. Ove najslađe poroke ne koristim za uljepšati život. Kavu sam konzumirala kratko za vrijeme studija. Radila sam i studirala pa je sve bilo izuzetno naporno. Pripremajući političku ekonomiju cijelu sam noć umjesto vode koristila kavu da bih ostala budna, a u jutro umjesto na ispit otišla u bolnicu otrovana kofeinom. Od tada kavu ne pijem. Pušila sam kao što je red u mladosti, jer nema razgovora gdje se uspijete vidjeti između dima. Najbolji su oni gdje se ne vidite i nije važno što ste pomiješali dim od više vrsta cigareta jer udišete kao da je najsvježiji zrak s planine. Kada sam jednog dana izračunala koliko novaca utrošim za taj zrak ostavila sam se pušenja doslovno jedno jutro (bilo je mučno, ali sve se može ako se stvarno želi). Kažu mi pa gdje su ti onda ti novci. Ako se malo bolje pogleda može se vidjeti, za post nije bitno. Danas sve što mogu potrošim na putovanja. Onda Čokolada. Da, velikim slovom jer kraljica je u svijetu slatkog. E to je dio koji gotovo sve bez iznimke šokira. Čitam ja čokolada podiže nivo endorfina, čokolada je lijek, daje energiju. Sve nešto savršeno, a ja čokoladu i dalje ne jedem, pa čak vrlo rijetko i na kolačima. Nemam pravi odgovor. Još od djetinjstva je isto. Kada bi sestra i ja, a ona je mlađa, dobile svaka po čokoladu ja bih moju spremila u ladicu. Ona je vrlo rano shvatila kako može imati obadvije pa bi brzinski smazala svoju, a onda je mama moju dijelila na pola, pa opet moju polovicu na pola i tako sve dok je nije sestra dobila cijelu. Mislim da sam uvijek čuvala čokolade zbog omota. Znate onaj sjajni omot pogotovo ako je bio u boji, a zvali smo ga „zlato“. Meni je to zlato sa čokolada i „salon bombona“ bio veći poklon od same čokolade. Vjerujem da će se poneko od moje generacije ili nešto mlađe sjetiti kako su bili prekrasni salon bomboni i kako smo ih čekali dobiti nakon što se božićni bor micao iz sobe. Sjećam se točno okusa tog duguljastog komadića šećera koji se odmah u ustima topio. Osim salon bombona i svilenih koje je moj djed u kilama konzumirao, rijetko sam kada bombone jela. Nema više ni salon bombona, ni svilenih nema, a ni mog djeda već odavno pa mi bomboni ne padnu ni na pamet. Kada se zamislim stvarno sam neko čudno biće, ali zato ako stavite ispred mene protvanj toplih štrudla od sira nemojte očekivati da će vama što ostati. Ma, neki porok čovjek ipak mora imati zar ne?

29.05.2014.
- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.05.2014., srijeda

Slavonska duša odmetnuta

Još od ranog djetinjstva željela sam živjeti u Zagrebu. Svake godine sa mamom sam hodočastila na Mariju Bistricu i na povratku bismo svratili teti u Zagreb. Ona je imala stan u Dugoj ulici kako su tu ulicu zvali. Danas se zove Radićeva. Živjela je moja tante Jul blizu Krvavog mosta i naravno da sam od nje slušala prve priče o Zagrebu i sav moj interes kada sam dobro savladala čitanje postala je Zagorka i svi njeni romani. Nerijetko sam bila neki od likova u tom Zagorkinom Zagrebu. Ta ljubav za Zagreb se godinama samo povećavala i kada je trebalo odlučiti krenuti iz Slavonije jedino mjesto bilo je znano. Od tada je prošlo već četrdeset i pet godina i ja slavonska duša odmetnuta i dalje sam nevidljivim sponama čvrsto privezana uz voljeni grad. No kako je istina da ga nikada neću napustiti sasvim jer i pepeo će moj ostati u njemu, tako je istina da su moje misli, od kada propisah, sve češće tamo u tom selu ušorenom slavonskom. Nije moje selo ni uz Dravu, ni uz Savu pa su sve te vodene muke dalje, izvan ruke, izvan oka kako bi rekli, ali ne znači da ljudi ne pomažu. Obični mali ljudi su uvijek spremni. Oni ne pitaju niti kako, niti od kuda, jednostavno krenu i kao da se sve samo od sebe dešava, a znamo da nije tako. Neka inercija u tim uvjetno rečeno malim ljudima, jer svi su oni veći od bilo kojeg velikog što se riječima razbacuje, a djela su nikakva, neka silnica uvijek je prisutna kada je potrebno. Sjećam se događaja kada sam još bila dijete u mojoj Slavoniji. Još prije nego se oglasila sirena za požar niz ulicu su trčali ljudi sa kantama u rukama. Na kraju ulice gorjela ja kuća. U kući je bilo dijete. Hrabri ljudi su ga uspjeli spasiti i preživjelo je sa dosta teškim opekotinama. Sjećam se danas one tuge kojom su govorili kako nisu mogli učiniti više, a onda nakon nekoliko dana opet je cijelo selo pomagalo obnoviti ljudima kuću. I nitko nije pitao ni za kakvu plaću. Davali su što su imali i mogli da ta obitelj dobije krov nad glavom. Isto to možemo vidjeti i danas. Obični ljudi koji su pomogli ne žele promovirati svoju dobrotu, svoju pomoć, a oni veliki govore sa ponosom koliko su odvojili od svojih ionako pretjerano velikih primanja. Tuga me neka stisne iako će se kuće obnoviti, ljudi ponovo njive sijati, djeca će se rađati, ali hoće li ikada svima biti jednako dobro?

ZAUSTAVLJAM VRANCE

Zaustavljam kočije
i vrance vatrene
sa puteva nepoznatih vraćam
sigurnom stazom zelenih njiva.
Ja slavonska duša odmetnuta
vapim mirise stare, sjenokoša
i djetelina rosnih u praskozorje.
Plava jutra tražim dok noć još
povampireno prozore obilazi.
Sve mi je znano i sve ostavljeno
tamo negdje u mladost pospremljeno,
a ljeta me sustigoše sijedim vlasima.
Zaustavljam razigranu dušu
još mladoliku dok na licu od bora
ona njive uzorane gleda
i konje vrane i rzanje nestrpljivo
da krenu, da polete kao Pegaz
mislima mojim.
Zaustavljam sebe, u riječi pospremam.
Još je dan, još me ima iako
noć sve mi je bliža.

18.04.2014.

- 09:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

24.05.2014., subota

O Oporuci još razmišljam

Moj irski domaćin prati povremeno moje zapise o Irskoj pa je jučer protestirao, a vezano za doručak u gradu Killarny. Ja sam uredno napisala da smo imali engleski doručak, ali jok bio je to irski, molim lijepo sa velikim I. dakle razlika. U engleskom možete birati jaja sa šunkom a uz to još i kobasice, grašak i gljive ili kako vam drago. U irskom nema graška, nema gljiva, ali ima paradajza i još dva okrugla komadića koja oni zovu, vjerovali ili ne, puding. Jedan komadić tog pudinga je tamniji, kao kada nešto dobro zagori, a drugi svjetliji jer kuhari valjda paze. Zezam se. O receptima ima na wikipediji puno toga. Meni se nije dopalo pa je domaćin uživao i u onom tamnom i sa mog tanjura. A sada da nastavim u novom danu novi događaji. Jutro je bilo lijepo sunčano sa ove strane brda, ali se dolje prema moru nešto oblaka naziralo. Dolazili su i preko brda sa Atlantika. U jednom trenutku sam pojurila po fotić jer se ispred mene pojavila prekrasna duga. Na čas sam imala osjećaj da je mogu rukom dotaknuti. Od dvadesetak fotkica evo stavljam i ovu. Zatim pospremanje stvari i polazak natrag u Limerick. Vožnja uz obalu je stvarno lijepa kao uostalom i uz našu. Što smo išli dalje od mora vrijeme je bilo lošije i nisam gotovo ništa zabilježila, a i dan ranije smo veliki dio istog puta već prošli. Dan nakon dolaska u Limerick odlučili smo se vratiti u Adare kako bih poslikala one čarobne kućice slamnatog krova. U crkvi nisam fotkala jer se pripremalo vjenčanje pa su se ljudi muvali. No kako je udaljeno samo šesnaest kilometara o Limericka bit će prilike idućih godina. Povratak u Dublin i kroz vjetrobransko staklo hvatam tvornicu guinness piva. Svratili smo još malo u Malahide da poberem koji kamenčić i na aerodromu uz još jednu pintu guinnessa čekali ukrcavanje u avion. Kroz oblačno nebo uzletjeli smo i vrućina je tražila zatvaranje prozora. Uostalom ispod su oblaci i ništa se ne vidi. Istambul, aerodrom i čekanje. Svatko svojim zrakoplovom odlazi. Tuga. On je kretao prije mene pa sam u jednoj od čekaonica pronašla dovoljno mjesta za ispružiti se. U jutro je bio krasan dan i kada smo i mi poletjeli klikala sam desetak puta za redom pogled na Istambul. Konačno Zagreb, moj voljeni grad, ali samo kroz tri dana jer četvrti sam već ponovo bila na putu, ali autobusom prema Italiji.

24.05.2014.

- 19:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

23.05.2014., petak

Rukama u Atlantiku

Hollyhill. lijevo od Hungry Hilla. Hungry Hill je po wikipediji najviši vrh u Irskoj, a ja sam ga samo promatrala, onako u susjedstvu. Kao svaka planina izgleda impozantno. No naravno da mi je pogled ipak bio češće usmjeren prema moru. Dok je domaćin obavljao razne poslove na imanju ja sam se samo bavila fotićem i hranom. Mislim pripremala, kuhala i sve one sitne detalje koje mi žene radimo, a muški niti ne primijete da smo što napravili. Istina moram priznati da mi je pasala svaka pohvala (a bilo ih je puno i često) iako sam kada je kuhanje u pitanje prilično narcisoidna jer mi Slavonke znamo i dobro kuhati i dobre kolače ispeći. Molim da mi ostali dio ženskog svijeta ne uzme za zlo samohvalu. Za muške ne brinem. Dakle mislila sam da ću skončati ovu moju trakavicu od upoznavanja zelenog otoka, ali vidim da ne uspijevam sve zgurati pa ću ipak još jedan dodati. Slijedi ono što sam odabrala kao možda zanimljivo. krasan čovjek Kornelius drži B&B u jednoj od većih ribarskih luka na poluotoku Beara u gradiću Castletownbere. Uglavnom jezik sam polomila, a još uvijek se patim sa tim imenima. Jednog krasnog jutra nakon doručka taman smo krenuli autom kada se ko grom iz istina oblačnog neba sručilo meni nešto sasvim nepoznato ulica je za doslovno pet minuta bila bijela, a Hungry Hill je dobio bijelu kapu.

Dan kasnije smo krenuli još malo u skitnju. Kao prvo pogled na ribarsku luku iz bližeg, a onda zatim prema Atlantiku pogled na zeleno, zeleno i još svako je imanje ograđeno bez obzira koliko veliko bilo. Na putu susrećemo a što drugo. I onda konačno divlji, prekrasan Atlantik e tu sam uronila obje ruke do lakta pa smo mogli krenuti dalje do otok koji je jedinom žičarom u Irskoj povezan sa kopnom tj sa ostatkom Irske. Da bi vidjeli kojim putem dalje u svijet eto putokaz. No mi smo otišli na pintu guinnessa u lokalni pub i vratili se doma.
- 22:56 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Ovce posvuda ili to je Irska

S obzirom da su nas kiša i vjetar pratili od dolaska u Irsku već sam se privikla fotkati držeći kišobran iznad glave, ali razveseli me ona pauza između kada se sunce pojavi kao da oblaka nije niti bilo. Uglavnom put smo nastavili lagano prema zapadu. Nije da sam se baš mogla orijentirati, ali domaćin je strpljivo i s puno ljubavi objašnjavao. Naša iduća destinacija je bila njegova vikendica. Mogli bismo tako reći jer iznenađenje je bilo preveliko. No najprije opet nekoliko fotkica pogledima koji su za mene bili fantastični. kraj je postajao brdovitiji. Između suhe trave izranjale su crne stijene. i odjednom su nahrupili crni oblaci, ali zanimljivo osim pljuska koji se izlio i oblaci se rasipali, ništa se ozbiljnije nije desilo. Mi smo putovali lagano dalje i čim bi kiša stala ja ponovo hvatam fotić. jer ovce, ovce, govorim tako glasno kao da prvi put vidim te zvjerkice, a vraga moj je djed dok sam bila dijete imao ovce i često sam se družila sa janjcima, plakala kada bi ih djed prodavao, ali janjetina onako topla i meka kao da nije bila od tih slatkih zvjerkica. Tek sada sam svjesna koliko se to čudnih emocija prožima u isto vrijeme. Osim toga pogled na jezera ili dio puta koji je ostao iza nas ,morala sam bilježiti. A onda smo nastavili zmijolikom cestom, no prije silaska u tu dolinu još pogled na distanciranu ovcu i crne stijene i križ kao znak patnje, ali i vjere da možemo sve što želimo ako hrabrosti imamo. A onda put stvarno kao tunel od mahovina, trava, grmlja prema odredištu tamo gore. O užitku koji pruža pogled ispred kuće u idućem zadnjem dijelu mog putovanja koje je započelo postom "Oporuka ili strah od letenja"
- 07:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.05.2014., četvrtak

I dalje prema jugozapadu

Killarney. Dobro ispuhani ili bolje reći ispuhana i pothlađena jer gospodin je ostajao u automobilu s obzirom da je to njegov rodni kraj i sve mu je znano, nastavili smo vožnju prema Killarney (Kilaniju). Kada sam googlala o Irskim gradovima na fotkama su bile uglavnom crkve, dvorci, utvrde, hoteli, more itd., ali ništa me nije pripremilo na to da su zgrade uglavnom sa jednim katom, tek novije i hoteli su sa više katova. Recimo banke se razmeću visinom. Vjerojatno su samo crkve i dvorci nekada išli u visinu. Zapravo objasnio mi je kako oni nemaju potrebu graditi visoke zgrade jer imaju sasvim dovoljno prostora za broj stanovnika. Mislim, imamo i mi prostora koji tužno prazan ostaje stoljećima, a opet neboderi su sve viši i viši. Očito se želi sa malo novaca zaraditi puno. No dobro u Killarney smo došli stvarno pred večer, ali nas je dočekalo sunce pa sam odmah fotkala hotel (na jedan kat). Ugodno toplo, vrlo lijepo uređen i naravno u sobi sav pribor za čaj. Odmah sam stavila vodu u grijač i sa užitkom dočekala šalicu čaja. Tuš. Jeste li kada osjetili beskrajno zadovoljstvo kada vas voda miluje. Kada vam se blago slijeva po tijelu koje jedva čeka horizontalno se opružiti. Nemam pojma koliko sam se dugo tuširala, ali da, užitak prije užitka. U jutro krasan engleski doručak i pokret dalje. Nekoliko fotkica grada. Killarney national park. O parku možete sve vidjeti na wikipediji, a ja ću vam ostaviti neke fotkice. tu me vjetar pomeo, kiša je lijevala i brzinom munje sam se vratila u auto. obavezno je svratiti jer to je njihov najveći vodopad. Pa vam postane jasno zašto se dive Plitvičkim jezerima. moj fotić je malo ograničen kada je tekuća voda u pitanju, a i moje znanje također. Dakle vodopad. Oznake govore i to je to. Stvarno zadivljujući pogled. da točno znate gdje ste i što gledate
Kako je domaćin imao još nekog posla u gradiću Kenmare iako je kišilo malo smo pod kišobranom prošetali i naravno ručali u sjajnom pubu. Prvi sam put ručala nešto kao krem juha od rakova. Bilo je odlično, a dvije nogice raka sam ponijela kao suvenir i za sjećanje. mislim da je jasno zašto mi se ruka potresla Nastavili smo dalje prema jugozapadu. Ja bih svako toliko vikala:“Stani, stani, ovce, vidi ovce ili neku ruševinu“. koja te odmah podsjeti na domovinu
Izlazila van iz automobila i pokušavala što bolji kadar uhvatiti. Što slijedi pišem u idućem postu.
- 08:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.05.2014., srijeda

Pogledi sa litica uz Atlantik

Ballybunion, gradić u kojem se rodio, gdje je odrastao. Moram napomenuti da su nam se taj dan smjenjivala godišnja doba: kiša, olujni vjetar, sunčani trenuci, jedino nije padao snijeg.
Kao i svi manji gradići čini se bez puno posebnih znamenitosti. Ipak. Nekoliko ostataka utvrda ili dvoraca. Pogled sa litica i na njih ili uz njih na more je fantastičan. Do nekih dijelova kao što je The 9 Daughters Hole nisam uspjela doći jer me je vjetar naprosto nosio i gurao pa nije bilo šanse za fotkanje. Kao posvuda ima i posebnih naziva za neke dijelove uz litice, kao što su The Virgin Rock,
duboka uvala na Cliff Walk (ili litica za šetnju) . Ipak gradić je najpoznatiji po golf terenima. Na jednom koji spada u posebnu klasu u vrlo luksuzno uređenom objektu smo popili pivo, naravno kako se meni guinness dopao izbor je bio lagan. Vani je vjetar povijao pampas trave uz samo tlo pa nismo izlazili već sam fotkala kroz velike prozore.. U samom mjestu je postavljen spomenik
Billu Clintonu koji je tu kao ljubitelj golfa bio gost. Ono što je možda manje poznato jer nekako nije uočljivo je ovaj spomenik ili podsjetnik na Marconia i prvo slanje glasa putem radio valova iz Ballybuniona 1919. godine. Isto tako je zanimljiva crkvica koja je iz 1877 godine, ali poznata po tome što je kamen po kamen u izvornom obliku (svaki je kamen bio označen točno kamo pripada) premještena iz (ne znam mjesto) u Ballybunion. I u poslijepodnevnim satima smo po jakom vjetru sa povremenim kapima kiše napustili Ballybunion i nastavili put prema Killarney
- 08:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

20.05.2014., utorak

Staviti prst u Atlantik

Znate kako se kaže stavi prst u more i povezan si sa cijelim svijetom.Iduće odredište Limerick. S obzirom da smo samo svratili odahnuti, prespavati i idućeg dana kratko prošvrljati gradom.
Irska je puna utvrda i dvoraca. Ni Limerick nije iznimka.
Ovakve se zanimljivosti ne mogu baš svugdje vidjeti. north munster masonic centre u Limericku
Kroz grad teče rijeka Shannon
pa ni ribića ne manjka, ovo je bio vrlo kratak postupak uspavljivanja
Nekoliko fotkica Limericka koji je ozbiljnija destinacija za u buduće. Da nisam vam još spomenula kako me svako toliko kada ja izlazim iz auta nešto fotkati, a on odlazi naći prikladan parking, opominje kako trebam gledati lijevo kada idem preko ceste. Zato što se kao i u Engleskoj vozi lijevom stranom, a nama je pogled uvijek najprije desno. Tako sam se sirota stalno osvrtala u svim smjerovima. Malo je reći da je to bio očit znak stranca na ulici. Domaćin je imao nekih obaveza oko kuće i kada je sve bilo obavljeno krenuli smo dalje na jugozapad. Dakle iz Limericka smo krenuli prema gradiću Ballybunion. Tu sam se prvi put susrela sa otvorenim Atlantikom.
ali vrijeme mi nije bilo sklono i taj put nisam uspjela staviti prst u Atlantik.
- 08:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #

19.05.2014., ponedjeljak

Maraton kroz Dublin

Tako bih mogla nazvati poslijepodne u Dublinu. Poštovana blogerica valcer mi je ostavila komentar u smislu kako ovaj tjedan trebam biti ažurnija. Moje pisanje je zapravo vezano za pjesničke sfere pa mi putopisi slabije leže. Eto potrudit ću se. Dublin smo prolazili kao da smo bjegunci i kao da nam je netko stalno za petama. Iako ću ga gledati još tko zna koliko puta, prvi se put nikada ne zaboravlja (jel tako) i ja sam željela što više vidjeti. Neću vas opterećivati prometom, autobusima na kat kojih je stvarno puno, gužvom u centru grada jer svaki grad kamo god da dođete ima iste muke. Za ovaj put ostavljam još samo nekoliko fotkica. sve piše
zgrada četiri suda, a što je prije bila nisam saznala
i katedrala, idući put ću imati vremena ući
još jedna crkva, lijepa izvana, ostaje vidjeti ju iznutra

The Garden of Remembrance (Irish: An Gairdín Cuimhneacháin) ili memorijalni vrt

sa zida memorijalnog vrta

mozaik u vodi memorijalnog vrta

kao da će se srušiti
pogled prema odlasku

odlazimo potražiti mirnije mjesto za večeru

fantastična janjetina, odličan guinness prije, a bogme i poslije, ostalo nije za blog.
- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.05.2014., nedjelja

Dublin ili kako sam se smrzla

Ne malo iznenađenje me pogodilo vidjevši jutros da mi je put u Irsku priskrbio blog tjedna. Hvala uredništvu, hvala svima koji svrate u ovaj moj kutak riječi i fotkica. Hvala na svakom komentaru i sugestiji.
Da nastavim sa razgledavanjem Dublina. Kako se sunce igralo skrivača među oblacima tako su neke fotke bolje neke slabije jer u jednom mi je trenutku bio pun kufer stalnog mijenjanja parametara na fotiću. Dakle Trinity College, gužva na ulazu, ali već u dvorištu sve se razblaži jer studenti brzaju svatko prema svom rasporedu. Stvarno sam zadivljeno gledala te stare zgrade tako uređene. Unutrašnjost dvorišta prekrasno čista, održavani travnjaci, ogromna stabla i magnolije u cvatu. Najvažnije književno ili povijesno blago smatra se Book of Kells koja se nalazi tu u biblioteci Trinity collegea.
Biblija koja je iz osamstote godine po navodima u povijesti Irske. Ovaj put je nismo išli pogledati jer nam je vrijeme bilo ograničeno. Naravno da sam se zapiknula u svaku fasadu, a o satovima da ne govorim. Nema šanse da u Dublinu zakasnite bilo kuda. Gotovo na svakoj zgradi vidjet ćete sat. A boja, stvarno vole tu zelenu. Neke zgrade su posebno zanimljive jer me podsjećaju na Rim. Naravno da smo prošetali gradskim parkom koji je doslovno u samom srcu Dublina. nekima ne smeta ni mokra trava. za nas turiste. Sva sreća kiša nije jako padala i rijetko je tko otvarao kišobran, a i kao da ih vjetar uopće nije smetao. Bila sam među rijetkima sa pokrivalom na glavi. Na glavnom trgu sam pokušala ovu Iglu, tako zovu taj u nebo uperen šiljasti predmet, uhvatiti cijelu, ali eto nedostaje sam vrh. A onda ponovo spomenik zanimljiv po tome što je sav crn. I naravno najvažniji spomenik čovjeku koji je izuzetno značajan za Irsku Charles Stewart Parnel. Naravno da sve što vas zanima o Irskoj možete saznati u Wikipediji pa nema smisla da vam ovdje prenosim. Naravno da sam iako smrznuta do kostiju klikala, klikala desetke i desetke fotkica, a to ćete vidjeti ne baš u tom obimu, u još jednom nastavku.

- 08:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.05.2014., subota

Povratak u Dublin ili prvi dio fotkica

S obzirom da riječi bolje znam nego elementarnu matematiku vraćam se mom upoznavanju Irske. Dan iza Saint Patrick's Day čaj u krevetu, pakiranje i povratak u Dublin. Vjetar je i dalje jednako nemilosrdan i zapravo sam sretna što ne izlazimo nigdje do garaže ispod šoping centra. Zanimljivo zdanje. Četiri zasebna objekta spojena zajedničkim nadsvođem. Vrlo ugodan ambijent sa trgovinama, karakterističnim kafićima u kojima se uglavnom uz kavu naručuje čaj, zanimljiv doručak složen od standardnih jaja špek i ili kobasice. Da može oboje, uz dvije cherry rajčice i neki pripravak od krumpira. I da spomenem iako u meniju piše špek nećete dobiti špek kojeg mi znamo. Ispržit će dva lista šunke u hrskave listove. To se zove engleski doručak. Ja sam ipak odabrala moj svakodnevni preprženi kruh sa putrom i čaj. Dok se doručak pripremao malo sam fotkala.

Čaj služe onako kako bi svaki kafić trebao, a ne kao kod nas neki, naglašavam neki, stave vrećicu u šalicu vruće vode i to zovu čaj.

tu sa desne strane sam uživala moj prvi doručak u Dublinu. Dakle nakon što sam u tom lijepom ambijentu završila sa drugom šalicom čaja sa mlijekom, presvukla odjeću u topliju i naravno stavila moju novu kapu na glavu krenuli smo u razgledavanje. Neke fotke neću opisivati jer ja sam bila oduševljena fasadama, posebno starih zgrada. Kako će mi Dublin u idućim godinama biti prolazna destinacija vjerujem da ću moći i nešto više reći. nije potreban komentar. Muzej u koji nismo imali ovaj put vremena ući. na ogradi muzeja informacija za turiste odlična. ovdje se ulazi samo sa posebnom propusnicom. Državno poglavarstvo kao svugdje. Parlament sveučilišna knjižnica jedan od prozora u atriju knjižnice, na ovom je Shakespeare dio atrija knjižnice. Tu smo u njihovom restoranu imali ponovo neku vrstu doručka. Kako ne spadam u gurmane hrana me ne privlači i rijetko kada hranu fotkam. Još da spomenem kako su se tokom dana promijenila sva četiri godišnja doba, naravno ona koja Irska inače ima. Njihove zime su zapravo bez snijega kojeg ima kod nas. Nakon sveučilišne knjižnice krenuli smo dalje i ja svako toliko stanem zbog neke zgrade ili ovog mjesta u koji smo ušli Trinity College
Mislim da je za ovaj post dosta, drugi dio Dublna slijedi.
- 07:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.05.2014., srijeda

Moje muke po plinari

Razmišljam danas, šokirana kao rijetko kada, što mi je činiti. Trebam li angažirati nekoga sa PMF-a, mislim profesora znanosti koji bi mi možda mogao objasniti ovo što su mi iz Gradske plinare Zagreb poslali doma kako bih mogla pratiti obračun plina koji koristim. Istina je da nisam nikada imala više od 3+ iz matematike pa već zbog toga ove jednadžbe meni su doslovno babaroge, a k tome su dodali i tabele koje me trebaju uvjeriti da su oni Gradska plinara Zagreb meni u cijevi dostavili baš te i te vrijednosti, tu i tu snagu koja se vidi kada ja kresnem šibicu i plamenik na peći odjednom gori narančastom bojom kao naranča, iako bi trebao biti plave boje. Nemam pojma kako da ja to iz tabela saznam kam spada moja potrošnja. Nekada smo lijepo znali kubik plina košta toliko i moja plinska ura i dalje mjeri koliko kubika plina kroz nju prođe, no na neki zanimljiv način se ti kubici podijele po svim tabelama i raznim donjim ogrjevnim vrijednostima (te ja jako dobro osjetim, a vjerojatno i svi drugi kada umjesto plave boje plamti narančasta) pa u energije i tko zna kaj još. Više se ne spominju kubici nego volumen, faktori korekcije koji bi mogli biti vezani uz gubitke koje plinara ima pa onda korekciju malo razraditi po potrošačima. Jedino što bih stvarno voljela je znati koliko stvarno košta jedan kubik plina kojeg moja vura broji, a da ne moram sveučilišne profesore tražiti da mi objašnjavaju ovo što su mi poslali.




- 20:40 - Komentari (34) - Isprintaj - #

12.05.2014., ponedjeljak

Guinness ili kako otkrivam ljepote Irske

Odluka je da se lagano uz obalu odvezemo u Howth. I bi tako. U Dublin nećemo jer je taj dan kao i u Rijeci, karneval, alegorijska kola, hrpa naroda, a nama je više trebalo biti onako, svoji. Naravno da sam opet na tih nekoliko kilometara svako toliko vikala: „Stani, stani, odavde je fantastičan pogled“. On je kao pravi muškarac šutke i s osmjehom pronalazio mjesto za stati, uredno čekao dok sam ja, kao dijete koje je dobilo dugo očekivanu igračku, škljocala kamenje, more, ptice, pa opet kamenje. Ipak smo stigli u Howth fino parkali i krenuli prema lukobranu još malo fotkati. Vjetar je taj dan odnosio sve na svom putu pa sam bila malo u strahu da ne odnese i mene iako imam stabilan trup. Ovo stabilan čitaj kao nešto više nego dovoljno kg. Nakon nekoliko fotkica smrznuto sam konstatirala da je vrijeme za guinness iako se mnoštvo ljudi šetalo. Uglavnom izgledalo je da se jedino ja smrzavam. Kako se od mog prvog koraka na ovom zelenom otoku želje ispunjavaju gotovo odmah, a bar nam je bio preko puta šetnice izbor je bio jednoglasan. Unutra toplo, ljudi razdragani za stolovima, guinness se toči, pinte kruže od bara u ruke i atmosfera za novi poljubac. Krenuli smo svaki sa jednom, mi kažemo kriglom. Sjajno. Inače baš i nisam za pivo, više volim fina vina, ali klizilo mi je savršeno. Naravno na ogromnom ekranu, a sjedili smo za barom u svom kutu gdje nam nitko nije smetao, hoću reći nismo mi nikome smetali, mogli smo pratiti sva događanja u Dublinu. Uz drugu kriglu odlučili smo i ručati tu za barom. Kod njih se sve može, glavno da plaćate. Ja sam, kao naturalizirana Irkinja od dva dana, odabrala finu janjetinu, a on kao da je čistokrvni Slavonac odabrao je pajceka. Istinaibog mislim da mi je objašnjavao kako se u njegovoj obitelji taj dan pripremao pajcek. Kako god od ulaska u bar, a nekad se normalo zvao pub, ovo bar im je kao modernije, kaj god, dakle od ulaska pa do izlaska proveli smo sjajna četiri sata. Onda ponovo van, a vjetar ne jenjava, sve mi se smrzava i na sreću moju na jednom štandu vidjeh fantastičnu vunenu kapu od neke azijske zvijeri i to me spasilo. Kupili smo ju. E tada sam mogla šetati uz more, fotkati na sve strane sve dok nisam ugledala na tisuće školjki. Gotovo pomamna sve je stalo, a ja zaronila u skupljanje i da nije padao mrak vjerojatno bih satima skupljala, ali vratit ću se ponovo, ako ne na guinness onda po školjke. Ono što je bilo kasnije po mraku ne treba opisivati jer mašta uvijek daje zanimljivije rezultate. Iza slijedi Dublin.
- 10:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.05.2014., subota

Irska ili preživjela sam

Neću vam govoriti o povijesti tog otoka jer ako ste zaboravili uvijek možete googlati naravno ako vas zanima. Radije ću vam govoriti o tome kako sam ja doživjela taj kutak raja. Za one koji nisu vidjeli moje pripreme samo dvije tri riječi. Poznanstvo i nježnost koja je krenula prošle godine dovela me je u Irsku i unatoč svim strahovima od aviona ipak sam letjela. Učinilo mi se da je aerodrom u Dublinu manji od našeg, ali nisam provjeravala. Važno da je ta ptica sigurno prizemljena i mi smo mogli krenuti dalje. To dalje je bilo unajmiti renta-car i odvesti se oko šesnaest kilometara od Dublina u mjesto Malahide koji je jednako tako na moru. Svako toliko bismo stali da ja popunim mojih 16 giga na fotiću recimo ovom najvećom elektranom na otoku. Ili zanimljivim sasvim drukčijim kravicama nego su naše slavonske. Zašto tamo u Malahide? Jednostavno. Idućeg je dana bio državni praznik Dan sv. Patricka kojeg smo željeli provesti negdje na obali Irskog mora sa manje ljudi. Zanimljiv doživljaj je već krenuo u hotelu. Kako u Irskoj nećete osim u većim gradovima vidjeti kuće sa više od jednog kata tako nemaju potrebu ugrađivanja lifta. U hotelu u kojem smo bili ipak je bio lift jer koferi su ponekad veliki i teški za stepenice. Dakle lift. Stavili smo stvari u lift, ušli, a onda nam je sobarica objasnila da ona ide na prvi kat kako bi nas povukla gore. Ista je priča i kada smo odlazili, kofere u lift, a sa recepcije netko povuče lift dolje. U sobi ponovo iznenađenje. Lijepo vas dočeka uza sve kao u svakoj hotelskoj sobi, ali još i kuhalo za vodu, zatim dvije šalice, vrećice čaja, vrećice kave, šećer i naravno mlijeko. Svatko si u sobi može pripremiti po volji i želji čaj ili kavu u svako doba dana ili noći. Običaj koji je stvarno odličan, a ne kao kod nas da se u ormar među garderobu skrivaju razna kuhala jer zabranjeno je. O televizorima sa satelitskim programima ne treba govoriti. Naravno da smo ostavili kofere i odmah krenuli na šetnju uz more. Kako sam uglavnom luda za raznim kamenčićima (oni koji me bolje poznaju znaju sve to oko kamenja), ali uglavnom za onima koje sama mogu pokupiti. Neke druge još čekam. Skupljala sam to crno, roza i zelenkasto kamenje kao nešto posebno, a za mene i je. Vjetar je bio tako jak i hladan i nebo narogušeno da šetnja nije baš bila posebno ugodna. Odmor od putovanja je tražio rano spavanje koliko se to rano uspjelo s obzirom na, jelte.
(s obzirom da radije pišem etapu po etapu, kako post ne bi zamarao, nastavak slijedi)

09.05.2014.

- 13:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

09.05.2014., petak

Ograde ograde

Gotovo svakog dana istim smjerom odlazim pred školu dočekati moje unuke. Prvi i četvrti razred. Škola je ovdje u Italiji (Milano) malo drukčije organizirana nego kod nas. U jutro morate djecu predati učiteljima, a kada im nastava završi morate doći po njih i tako sve do šestog razreda kada im je dozvoljeno da sami dolaze i odlaze. Naravno ima razloga zašto je tako, ali ne bih o tome. Da se vratim na misao koja me jučer naprosto dohvatila kao kobac svoj plijen. Dakle istim smjerom hodam već godinama kada sam ovdje, ali još nikada nisam razmišljala o ogradama. Ograde naše svagdašnje. One oko nas, one u nama, one vidljive i one koje nas zarobe, a da nismo niti svjesni. Kvart u kojem živi moja familija je miran, lijep, pun zelenila, parkova i naravno ograda. Kao i kod nas svaka kuća ima ovakvu ili onakvu ogradu što je sasvim razumljivo. Ono što me jučer potaknulo razmišljati je da li ograde biramo po ljepoti, po potrebi biti siguran, po tome što se želimo distancirati od ostalih ili možda i zbog straha od drugih. Neke su ograde od kovanog željeza, neke od posebne žice, nema drvenih ograda. Lijepe onako šupljikave pa fino možete vidjeti kako kuća izgleda, kakvo je dvorište, koje cvijeće cvjeta, kakva su drveća posađena. Jednostavno lijepo vam je zaviriti i diviti se tim ukusno uređenim dvorištima, zanimljivim kućama. (jedna lijepa vila u susjedstvu)
Onda dođete do kuće koja je gotovo cijela, a neke i jesu cijele, sakrivena iza visokog zida iznad kojeg se još izdiže živica od lovor-višnje. Ulaz je jednako visok, uglavnom elektronskog otvaranja, vrata od punog materijala i nema šanse da išta osim tog zida vidite. Dobro neki ljudi žele biti potpuno izolirani od ostatka svijeta, mislim ili što ja imam zavirivati u njihovo dvorište. Zapravo ni sama ne znam kako da razriješim to razmišljanje o ogradama i ljudima koji iza ograda žive. Naša je kuća vidljiva sa svih strana, i naša djeca kroz ogradu gledaju prolaznike, ptice i pse koji odlaze na redovnu šetnju. Automobile prate i takmiče se tko će prije pogoditi marku automobila. To mi je nekako normalno, kao da te otvorene ograde govore o povjerenju vlasnika, o životu kojem nije svrha sakriti već otvoreno živjeti svoj život. Da li smo uvjetovani i nekim ogradama u nama samima? Ne znam, stvarno ne znam o čemu ovisi kakvu ogradu ćete staviti, naravno ako imate kuću, a ako nemate tada je jedan izazov manje.

- 08:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.05.2014., utorak

Prema Dublinu

U pola jedan ulazimo u avion za Dublin. Vrijeme sivo oblačno. Malo sam mirnija jer On je tu kraj mene. Malezijski avion još nisu pronašli, a ja nisam oporuku ostavila. Valjda će se uspjeti dogovoriti jer nakon socijalizma sve što sam uspjela pospremiti za crne dane pojeo je kapitalizam u lijepoj našoj ili bolje reći njihovoj. Da ne elaboriram misao svi znate tko su. Polijećemo. Njega držim za ruku. Smješka mi se, govori kako će sve biti uredu i neka ne brinem. Kroz oblake smo se izdigli suncu na ogled. Pokušavam snimiti poneku fotoku, ali visoko smo, a ja nemam aparat za te daljine. Svejedno neke sam kliknula za uspomenu. Tako je vruće da zatvaram prozor onom roletom i pokušavam se opustiti i drijemati. Negdje iznad Hrvatske On me potiče da opet fotkam. Lijepo je svoju zemlji ovako iz zraka vidjeti iako nemam pojma gdje je to bilo. Opuštam se sve dok se nisu pojavile planine pod snijegom, Francuska. I još bliže prekrasno za gledati, šteta da nemam bolji fotić, a nekako smo dosta blizu letjeli po mom mišljenu naravno. Let je trajao oko četiri i pol sata. Između Engleske i Irske oblaci su bili crni. Tek tu i tamo neka je rupa u oblacima dozvolila pogled dolje na more. Ponovo sam mislila na malezijski avion i moju djecu. Ipak bih više voljela da me lijepo isprate na krematoriju. On se smije mojim razmišljanjima, ali ne zločesto jer osjeća koliki je moj strah. I onda nakon svih tih sati iznad oblaka prolazimo kroz tu sivo-crnu barijeru i tlo je tu. Stvarno sam odahnula, duboko i zadovoljno. Kroz kontrolu putovnica prolazim kao prava Europljanka na poseban prolaz za razliku stranaca i nekako sam ponosna. Odlazim čekati moj kofer i s njim ipak na zeleni prolaz. Nitko me ništa ne pita, ne gleda, ne pretražuje pa izlazim van. I eto mene u Irskoj. Uzimamo renta-car auto i krećemo put Dublina.
- 09:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.05.2014., ponedjeljak

Grad u gradu ili aerodrom

Povratak na aerodrom s pogledom kroz prozor minibusa na predgrađe Istambula. Gužva na ulazu. Deseci ljudi najrazličitijeg izgleda ulaze i ulaze i izgleda kao da neću uspjeti i ja ući. Zapravo stajala sam zatečena tim mnoštvom svijeta. Onda odmah iza ulaza redovi, dugi redovi za kontrolu prtljage i osoba. Za divno čudo red u koji sam stala kretao se vrlo brzo i učas sam bila na redu. Dakle sve što sam imala bila je torba sa nekoliko stvarčica za hotel i presvući se u jutro. Kofer je još u Zagrebu poslan za Dublin. Dakle stavljam tu malu torbu u kutiju, vadim tablet posebno, dodajem fotić, mobitel, sat, vestu koju sam skinula. Muškarci moraju i remen iz hlača staviti posebno. Moje stvari klize kroz tunel gdje onaj koji sjedi ispred ekrane promatra sve moje gaćice, spavaćicu, četkicu za zube, moj parfem i ja se osjećam nekako ogoljeno. Onda ona famozna vrata koja vas skeniraju, zapravo senzori traže metal i tko zna što još. Ulazim, prolazim i vrata zvone k'o luda. Vraćaju me natrag pa ponovo. Ja ponavljam i opet zvonim. Muškarac me zaustavlja, dolazi žena i svu me tamo pred cijelim redom prepipava. Doslovno posvuda. Bilo bi mi draže da je to taj muški napravio sigurno bi bio nježniji. No dobro intimne dijelove je ipak zaobišla, on možda ne bi. Odoše mi misli. E da, nemam ja baš ništa zbog čega bih zvonila, osim možda ove pedestogodišnje amalgamske plombe. Nisam ih mijenjala jer su dobro napravljene i kutnjaci su sasvim u redu. Puštaju me. Pokupim svoje stvari i uz čudne poglede onih koji su odmah iza mene bili u redu pokušavam dostojanstveno nastaviti dalje. Kasnije sam vidjela da i mnogi drugi zvone. Očito te naprave imaju čudan smisao za kontrolu. I nakon tog iskustva odlazim ponovo u red. Red za kontrolu putovnica i karte za let. Ponovo stojimo svi mi pobožno se pomičući japanskim koracima prema šalteru. Službenik me nije ni pogledao. Zavirio je u putovnicu i kartu i mahnuo. Pomislih O.K. sada sam ušla. No ne, nisam. Novi me redovi dočekali, još jedna kontrola stvari i osoba. Dakle u novom sam redu. Sve ponavljam kao i na ulazu, ali još svi izuvamo i cipele pa lijepo bosi kroz vrata što naravno zvone. Onda ljude vrate ponovo kao što su i mene, a mi se lijepo bosi šetkamo po betonu kroz vrata sim pa tam. Onda me pregledavaju ručnim čitačem, a on šuti, dosta mu je rada. I tako prolazim i tu kontrolu. Pogađate sada sam u zoni za koju kažu da je šoping centar. Imam dovoljno vremena do leta, a i On dolazi iz drugog smjera pa ćemo dalje zajedno. Najprije pogled na one famozne table koje vas točno obavještavaju gdje morate biti da biste se ukrcali u pravi avion u pravo vrijeme. Ako kažem da gotovo svakih pet do deset minuta dan i noć neki avion polijeće nisam slagala. Nakon što sam se informirala krenula sam u razgledavanje tog grada u gradu. Zapravo izvan grada jer svi su aerodromi prilično udaljeni od gradova što je normalno i razumljivo.
- 15:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.05.2014., petak

Na putu savladavanja straha od letenja

Kratak san, a činilo mi se da sam ne znam koliko dugo spavala. Još je jutro plavom bojom nebo prekrivalo. Za nekoliko minuta će biti šest sati. Ustajem. Za mene nastavak svega od jučer kao da predaha i nije bilo. Pogled kroz prozor hotela na stare mjestimično razrušene zidine, jednu kulu četvrtastu koja još stoji i naravno džamiju. Vidim ih nekoliko u okolici, ali ova jedna mi je sasvim blizu. Prvi sam put u svijetu gdje Boga mole u džamijama. Pomislim kako li je muslimanima čudno kada prvi put dođu u neki katolički grad kao što je recimo Rim, a ono crkva do crkve, nigdje džamije na vidiku. Eto baš tako iako sam znala dosta o Istambulu, jer mi smo mali narod i kod nas se u predmetu povijesti uči daleko više o svima ostalima nego što recimo Talijani, naši susjedi znaju o nama. Osobno sam doživjela da me Talijanka pita da li mi živimo na njihovom moru. Halo, kakvo njihovo more, pa gdje to oni žive. No da tako je sa velikim narodima. Da se vratim Istambulu, zapravo mom osvajanju straha od letenja. Kako uvijek imam neki fotić pri ruci uhvatila sam nekoliko fotkica i predala se blagotvornom djelovanju vode. Od svih mjesta u kući najljepša su: krevet i tuš. Vjerujem da ćete priznati kako su višestruko korisni. Doručak. Bože mili, nema što nema. Kada bih nabrajala post bi bio kao roman. Desetak konobara za nas desetak gostiju tako rano na doručku. Malo mi je bilo neugodno jer stalno pilje u vas pa paziš kako žvačeš, kako usta otvaraš jer što ako ti ugledaju one amalgamske plombe iz socijalizma ili ti ne daj Bože niz bradu klizne koja kapljica čaja, kave bilo čega. Mislim da bi odmah dotrčali sa ubrusom i brisali tu sramotu. Uglavnom čaj mi je bio dobar, ali sve moraš posebno tražiti; čaj, limun, šećer, med iako više vrsta meda nude na švedskom stolu ( u drugoj rundi obilaska švedskog stola sam vidjela), ja sam očekivala one male vrećice meda na stolu zajedno sa šećerom. A ne, što se hrane tiče stvarno se mnogi naši švedski stolovi mogu posramiti. Odličan doručak. Na recepciji je bila smjena. One noćašnje namrgođene muškarce zamijenile su dvije krasne žene. Dobro govore engleski, istina naglasak turski, ali i moj je naglasak hrvatski pa smo se fino razumjele. Moj je bus trebao biti u deset sati, no ipak sam odlučila ići sat vremena ranije kako bih po danu vidjela to čudo od aerodroma. I bi tako.
- 08:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.05.2014., četvrtak

Prvi Maj ili bilo nekad

Crveni karanfil u zapučku revera
rascvjetane lijehe zelena polja.
Prvi svibanj u svijetu rata i nevera
ponovo se od moćnih traži dobra volja.

Olako zaboravljamo patnje i boli
samo da preživimo još jedan dan.
Makar tek na vodi i kruhu bez soli
riješiti kredit ne dosanjan je san.

Crveni karanfil, parade bez kraja
pognute glave i zdjelica graha.
U mnoštvu na licima bez sjaja
pitanja se množe i pogledi od straha.

Kako do sutra preživjeti Bože nam daj
molitve su nijeme, pogledi tuge.
Podobni su znali pokupiti bogatstva sjaj
Prvi Maj je i dalje ostao za one druge.

Crveni karanfil u zapučku revera
rascvjetane lijehe zelena polja i sunca sjaj.
Prvi svibanj u svijetu rata i nevera
siromasima i dalje ostaje Prvi Maj.

01.05.2014.

- 19:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #