< | travanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
O da, odmah ste pogodili. Četiri noge jedan rep i vječno zaljubljen pogled u dvonožnog ljubimca. To su oni, slatki mali raznobojni, jednobojni, dugodlaki, kratkodlaki, bez dlaka. To su oni koje mi njihovi uvjetno rečeno vlasnici držimo na dugoj ili one druge na kratkoj lajni ili uzici, lancima, remenima. Psi. E sad i ja volim te dlakavce i ne smeta mi što po kući rasipaju dlaku koja im je višak i ne smeta me što ponekad zalaju baš u onaj čas kada sam uspjela zaspati. Ništa mene kod njih i na njima ne smeta, ali me generalno smetaju svi neodgojeni vlasnici. I zato o ljubimcima sve najbolje, ali o onima koji su na drugom kraju uzice trebalo bi puno toga reći. Primjer prvi. Gledam jutros kroz prozor kako gospodin nacifran, sa kožnim rukavicama boje meda na dugoj lajni vodi svog ljubimca. Znate kam ga vodi. Na javni wc. Sve zelene površine, za puno njih i pločnici, haustori, stepenice (naravno tuđe ne vlastite) su po shvaćanju mnogih vlasnika pasa javni pasji wc-i. E pa, gledam tog ušminkanog frajera i njegovog miljenika kako su baš odlučili da će komadić zemlje između dva drveta, a točno ispred mog prozora biti wc ovog jutra. Oko pedeset metara dalje ja ograđen park za ljubimce, mezimce ili kako god, ali uglavnom prostor u kojem im je slobodno obaviti sve što trebaju, ali pedeset metara, tko će do tamo hodati. Vjerujem da bi pesek bez lajanja prošetao kada bi mu gazda dozvolio. Uglavnom pas je obavljao svoje, a gazda se okrenuo na drugu stranu kao; ne vidim, ne čujem, ne govorim. Pas je veselo iskakutao na pločnik, a šminker se trgne kao iz sna i krene kući. Dakle izmet njegova ljubimca ostao je krasiti vidik ispred mog prozora. Primjer drugi od prije dva dana; u parku gdje je sve predviđeno za dječicu postoji ograđen travnati prostor za peseke i poluotvoren betoniran prostor za djecu na rolama i biciklima. Mlada dama sa dva maltezera šeće preko dječjeg parka. Peseki njuškaju, ostavljaju trag urina jer znamo da obilježiti teritorij je jako bitno uz fiziološke funkcije. Jednog psa stavlja u ograđeni prostor, a drugog pušta na betonirani dio. Oba njuškaju i tragaju za mjestom gdje će obaviti i ostale potrebe. Ona potpuno na isti način kao i gospodin jutros okrenuta leđima nema pojma što se iza njenih leđa dešava. Nakon što su sve obavili veselo se oglase lajanjem, probude trnoružicu iz sanjarenja i u troje krenu sretni doma. Pomislila sam tada kako će neko dijete na rolama napraviti sranje po toj pisti. Ovo je generalno ponašanje većine vlasnika koji kada uzimaju ljubimce ne razmišljaju da psi ne sjede na wc-u, da si ne znaju sami obrisati guzicu. Osobno bih svakog tko želi psa najprije po zakonu stavila u neki od azila za pse da se nauče ponašanju jer psi su divna stvorenja, ali mnogi ljudi ih nisu dostojni. |
Istambul. Dvadeset i tri sata i petnaest minuta. Noć, a na aerodromu kao u pol dana na Jelačić placu. Možda i življe. Dva lista papira otipkana pomno čuvam za svaki slučaj jer treba se snaći u tom labirintu od dolaznih i odlaznih perona ili gatova. Odvajaju me već na izlasku iz aviona jer ja ostajem na skrbi turske aviokompanije do sutrašnjeg nastavka letenja. Kakofonija glasova i jezika je tolika da svoje misli ne mogu razabrati, kao da su se nekamo skrile. Pojma nemam od straha pred nepoznanicom ove noći ili straha općenito. Potraga za tranzitnim deskom uspješno je u nekoliko koraka odrađena. Turkinja me blijedo gleda kao da ne razumije ni slova engleskog. Istinaibog ni moj engleski nije nešto za hvaliti se, ali pitati, gdje se trebam prijaviti za hotel, znam. Mahne rukom kao da tjera muhe, ili mene zamišlja kao dosadnu muhu. Učinilo mi se da je to mahanje bila smjernica prema nekom od izlaza. Da, ali ne možeš samo tako izaći. Nisi Turkinja pa lijepo stani u kilometarski red za strance. Bože koliko je tih stranaca u jednom, jedinom redu, a za malo će ponoć. Pobožno stojim jer tko zna ako se počnem vrpoljiti mogli bi misliti da nešto švercam, a što bi tada bilo bolje ni sada ne spominjati. Onda Turci koji usmjeravaju iz kolone u pojedine redove za kontrolu putovnica opet samo mašu rukama kao prometnici, a mi poslušni kao prvašići pred školom. I dok tako čekam i čekam snimam pogledom neke posebno zanimljive što ispred mene u redu čekaju. Mlađi muškarac, drži djevojčicu za ruku, a žena iza njih. Pretpostavljam da je žena s obzirom da ima crni čadrij koji ju potpuno skriva. Tek za oči ima neku crnu mrežicu. Vitka je, očito mlada, ali Bože dragi ne razumijem kako je moguće da se ljudsko stvorenje mora tako odijevati. Mogu mi govoriti što ih je volja, ali zašto se onda i muškarci ne oblače na sličan način. Zašto se oni šepure kao paunovi sa svim tim turbanima, šalovima i nakitom. U tom razmišljanju dolazim konačno do kontrole putovnice. Izlazim u potrazi za hotel deskom. Rečeno mi je još u Zagrebu da ću se nahodati. I bi tako. S jednog kraja zgrade na drugi, a zgrada aerodroma je veličine omanjeg grada, trebalo je sav umor tegliti. Bilo je iza ponoći kada sam konačno predala dokumente za hotel i nastavila čekati autobus za prijevoz do hotela. Već dovoljno iscrpljena više se nisam ničega bojala, strah je nestao i jedino mi je bilo važno spustiti tijelo u bilo kakav krevet. U jedan sat 16.03.2014. krevet. Zahvalna sam onom koji je izumio krevet. Stvarno ima li išta bolje od kreveta nakon dana koji mijenja život iz temelja |
Netko će se možda sjetiti, ali nevažno je ako i ne, da sam početkom ožujka spominjala strah od letenja. Pa da za malo će biti dva mjeseca, a ja sam letjela, vratila se i ponovo otputovala. No da se vratim na avion. Nekoliko dana prije mog leta nestao je onaj famozni iz Malezije. Zapravo ne znam jesu li ga pronašli jer doma sam bila puna tri dana pa nisam istraživala. Dakle u sate prije odlaska na aerodrom bijah sasvim mirna, rekla bih gotovo hladna. Možda sam se zamrznula kako bih savladala ulazak u avion. Destinacija Dublin, ali da ne bi bilo previše komplicirano najprije sam letjela za Istambul. Dvadeset sati i petnaest minuta, ja u avionu turske kompanije. Sjedalo do prozora, kraj mene Kinez i žena mu. Možda i nisu bili Kinezi, ali znate mi smo njima svi isti pa i oni nama. Noć je i strah se u meni pojačava. Avion je krenuo, a ja bih najradije izašla van, samo već smo prilično iznad Zagreba. Gledam grad rasvijetljen kao Betlehem, no ništa mi ne pomaže. Stišćem strah u dno trbuha, ali on se miče, okreće, stenje i sasvim malo fali da ne vrisne. Svjesna sam da bi bilo ludo vrištati na glas pa zatvaram usta čvrsto i držim sva ta komešanja iza stisnutih zubi. Avion podrhtava, naginje se, ja se vidim u dijelovima rasuta ponad grada. Onda se sve smiruje. Pokušavam otpustiti kočnice ispod stopala, ruku maknuti sa rukohvata, ali tijelo moje protestira i ostajem tako još sat vremena. Kinezica se izula, digla noge na sjedalo, nekako se sklupčala i spava. Kinez čita neki časopis, ja pokušavam vidjeti kroz prozor što tamno nebo skriva. Avion nešto povremeno protrese pa se malo spusti, onda opet digne, a ja svaki put očekujem sudbinu malezijskog. Nakon dva sata izlazim iz aviona sretna što se tlo pod mojim nogama ne miče. Istambul, aerodrom. No o njemu idući put. I da, nisam napisala oporuku iako sam možda trebala. |