život je kako kada

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

26.02.2014., srijeda

Vrijeme

Možda je vrijeme, pomislih jutros, možda je stvarno došlo to vrijeme od kojeg cijeli život bježim. Kako me je uspjelo pronaći? Skrivah se uspješno godinama ne tražeći niti nudeći povlastice. Kao mala prekrila bih se preko glave znajući da me se tada ne može vidjeti i samo bih ponekad virnula osluškujući zvukove koje je vrijeme ostavljalo tražeći me. Igrali smo se, ili sam se ja igrala skrivača, a vrijeme me uvijek tražilo neumorno. Jesam li danas prerasla pokrivač pa se više sakriti ne mogu ili sam odustala od skrivanja? Nisam sigurna u odgovor, ali sam sigurna da se sada ono i ja gledamo oči u oči i teško se prepoznajemo. Kao da smo stranci koji se još ni rukovali nisu. Onako sumnjičavo se mjerkamo očekujući prvi korak onog drugog. Ja sigurno neću biti ta, jer bježanje je moj vječni usud. Kao da mi je rođenjem upisan znak na čelu. Nisam kukavica kada su drugi u pitanju. Uvijek imam i ruku i rame za njih, ali gotovo nikada za sebe. Nisam od onih koji mole, moljakaju. Jednostavno uzimam svaki rizik kao unaprijed zacrtanu vrijednost, unaprijed meni dodijeljenu. Možda takvo ponašanje ulazi u red melankolija, ali ja nisam, ja znam da nisam melankolična, osim kada su dani sivi, kada kiše ne prestaju, kada ljubav moja nije u mojoj blizini, kada nemam kvalitetnu knjigu za bijele noći, kada me misli opsjedaju o svemu o čemu ne želim misliti. Ne ja nisam govorim glasno kako bih potvrdila da ja nisam melankolična. Vrijeme me sluša i osmjehne se nekim meni nepoznatim osmjehom, kao iskrivljena slika u napuknutom zrcalu. Ispružim ruku prekrijem napuklinu, ali tada i osmjeh nestane. Čudno kako je tek ruka u zraku sakrila vrijeme od mog pogleda ili mene od vremena, a mislila sam da mi je potreban pokrivač kao dok sam dijete bila. Očito još me vrijeme nije pronašlo. Krenem u dan.

26.02.2014.

- 08:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.02.2014., utorak

Autocenzura ljubavi

Ostati mlad u srcu. Nije li to san baš svake osobe. Možemo se braniti u smislu da starost dolazi željeli mi to ili ne pa čemu onda razmišljati o mladosti u srcu? Iste sam ili gotovo iste misli vrtjela do prije nekoliko mjeseci, a onda se sve okrenulo naglavce i sve su moje brane, ograde godinama stvarane srušene samo jednim pozdravom. Kako se rađa ljubav? Pojma nemam. Toliko se jednostavno dogodilo u ovim mojim godinama kako nikada prije. Da li zrelost koju s godinama skupljamo stvara izuzetno smiren pristup događajima za koje u startu ne mislimo da bi mogli biti nešto više? Možda iako ni oko toga ne mogu dati ikakav odgovor pa čak ni sebi. Bio je to uobičajen pozdrav pristojnog čovjeka. Saznanje idućeg trenutka da je stranac možda je izazvalo znatiželju od kuda to da me pozdravlja mojim jezikom. Pola sata razgovora otvorilo je nepregledne mogućnosti na obje strane. Poznavanje njegovog jezika pomoglo mi je upoznati ga kroz mnoge razgovore putem interneta. Skype je stvarno poveznica koja premošćuje daljine. Svi mjeseci kroz koje smo produbljivali naše poznanstvo stvarali su puno više od pukog razgovora o sasvim običnim dnevnim događajima u našim životima. Danas tek mogu odrediti dan kada je misao bila svjesna prisutnosti njegove na sasvim drugi način. Naravno da se u mojim godinama svaka promjena malo detaljnije preispituje nego kada sa sedamnaest samo čekaš novi dan. Ipak ni to razmišljanje o osjećajima koje je polako budio u uspavanom i jednostavno prihvaćenom načinu života, ne osamljene, ali same žene nije bilo mrsko. Dapače uživala sam nježne trenutke razgovora. Pisanje pisama, poruka vraćalo me u vrijeme koje željeli ili ne zaboravimo kako dio života ostavljamo iza sebe. Stvarno se sada često pitam kako uspijevamo nametnuti autocenzuru na ljubav, na voljenje misleći kako je namijenjena samo do nekih godina. Teško da bih sada nakon što smo oboje otkrili svu ljepotu šetnje rukom u ruci, svih nježnosti koje su izvirale kao vrutci stvarajući rijeku ogromne sreće mogla znati odgovore koje sam sebi stalno postavljala. I da, ništa nije kao prije. Ništa poput zaljubljenosti u nekim mladenačkim godinama. Smirena, opuštena ljubav ispunjena radosnim trenucima zajedničkog doručka toliko je lijepa da mi riječi ponestaju za opisati ju. Želim svima poručiti; ja sada znam za ljubav nikada nije kasno. Ljubav ne bira godine. Ona strpljivo čeka da otvorimo dlanove i prigrlimo ju iskreno, onako kako samo ljubav zaslužuje.
- 16:20 - Komentari (21) - Isprintaj - #