život je kako kada

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

26.01.2014., nedjelja

Buhtli i svinjska mast

Ili su ovo stvarno čudna vremena ili ja više ništa ne razumijem. Bit će ovo drugo jer uvijek je bilo čudno onima koji su živjeli prije mene kao što je sada meni. Slušam na radiju emisiju o pretilosti, tj. o tome kako smo puno previše papali onih loših masnoća, previše šećera, soli, mesa, ugljikohidrata (krumpira, tijesta), kruha, ma zapravo svega jedemo previše kažu u toj emisiji uvaženi nutricionisti. Objašnjavaju kako će se ili već donosi zakon o smanjenju šećera, soli i masti u gotovim proizvodima, a sve samo sa jednim ciljem, zdravijim životom nacija. Slušam i odjednom vidim sliku mog djeda koji je cijeli život cuclao bombone, jeo kolače, istina ne svaki dan, a ni ja ih ne jedem često, već samo nedjeljom kada bi baka ispekla buhtle. Baš bih i ja mogla ispeći buhtle jer nisam ih pekla već trideset godina, a sve zbog previše tijesta. Onda se sjetim, a sve slušajući dalje o svim tim masnoćama, kako prekrasno miriše kruh moje bake pečen u krušnoj peći i kako se svinjska ili gusja mast lijepo topi na vrućem kruhu. Više se ne sjećam kada smo prestali koristiti mast jer uvjeravali su nas da je ulje kvalitetnije. Danas više to ne govore, osim za maslinovo i bućino. Slavonija je oduvijek živjela na svinjskoj masti, a li i na bućinom ulju. Ono suncokretovo smo zvali „fino ulje“ pa ako je bilo moguće miješali smo ga uz mast za pohanje. Tada nismo znali za kolesterol, ni zločeste masnoće, ali nismo svaki dan imali meso u bilo kojem obliku za doručak, ručak, večeru, nismo imali kioske sa tzv brzom hranom, a začini su bili iz naših slavonskih bašća. Oni egzotični, cimet, papar su se kupovali u malim količinama. Onda u mojoj mladosti kada je moj djed mogao tokom dana pojesti kilogram bombona, nismo imali sve vrste voća i povrća kroz cijelu godinu. Nismo znali ni za vegetarijance, ni za makrobiotiku ili bilo koji drugi iz dalekog svijeta način prehrane. Kuhalo se svaki dan ono što je u određenom godišnjem dobu bilo dostupno. Zimi je svaka kuća imala miris na kiseli kupus i dimljeno meso, a u sjevernom dijelu Slavonije su bile duge i vrlo hladne zime. Rijetko smo bili bolesni, a ako jesmo baka je liječila svojim hajlan čajem. Reći ćete da je tada prirodna selekcija bila na djelu. Sigurno da je, ali vjerujem ne zbog masnoća, šećera, kruha. Ljudi su cijele godine naporno radili pa je možda i to bio razlog što im ništa nije smetalo. Ja danas ponovo koristim svinjsku mast, pečem domaći kruh, kuhinja mi zimi često miriše na kiseli kupus, istina manje na dimljeno meso, jer teško je naći onako domaće dimljeno. Danas ću ispeći buhtle i posipati ih štaub šećerom kako ih je i baka i mama moja i definitivno prestati misliti o kolesterolu, visokom tlaku, dijabetesu i ostalim mogućim posljedicama. Bit će to jedna lijepa nedjelja sa mirisom buhtla i mojih sjećanja.

26.01.2014.

- 08:30 - Komentari (29) - Isprintaj - #

24.01.2014., petak

Božanstvo zvano Mobitel

Sveprisutno božanstvo zvano Mobitel mi uporno zvoni, a ja razmišljam što se to dogodilo pa nam ta mala spravica dirigira način življenja. Jučer mi prijateljica govori kako me je zvala nekoliko puta. Odgovaram joj da sam bila u gradu, a onda opet kaže pa imaš mobitel i na mobitel je zvala. No zamisli ja sam mobitel ostavila doma. Objašnjavam joj, a ona se čudi, da kojeg će mi vraga onda ako ga ne nosim kud god idem. I tako je naš razgovor potrajao, a sve se vrtjelo oko mobitela. K vragu, pomislim pa tko je važniji ja ili mobitel. Danas više nije rijetkost vidjeti i starije ljude kako hodaju gradom s mobitelom u ruci ili na žnori oko vrata. U tramvaju svi razgovaraju kao da su u svojim kuhinjama, spavaćim sobama, kupaonama pa se baš sve može saznati. Ne morate biti pažljiv slušatelj jer nema tu nikakve diskrecije. Na javnim se mjestima izjavljuje ljubav, dogovaraju poslovni i ini sastanci. Raspravlja o rukometu, Mamiću i nogometu. Vozeći se tramvajem možete saznati tko je noć proveo sa ljubavnikom, a tko već mjesecima nije imao dobar seks. Korupcija, doktori, advokati, legalizacija i prazan novčanik su svakodnevne i gotovo užarene teme. Naravno da ima onih koji će putovanje s jedne na drugu stranu grada provesti slušajući glazbu s mobitela, ali čim se oglasi prvo zvono prepričavaju što su baš tog trenutka slušali i kao da im nije drago što su bili prekinuti. Prijateljici pokušavam govoriti, nakon povratka doma, da mi nije jasno kako smo u tako kratko vrijeme postoli ovisni o mobitelu. Nekada se vrijeme nije mjerilo vremenom potrebnim za javljanje na mobitel. Nekada smo imali poštare i prekrasna pisma koja smo čekali prepni slatkog iščekivanja. Nekada smo za blagdane ispisivali najljepše želje na najljepše čestitke. Nekada smo pisali pisanim slovima, a jučer čitam da novi naraštaji ne znaju pisana slova. Uh baš sam zapela za to nekad, a i ja danas pisma pišem e-poštom, poruke preko mobitela, čestitke ne šalje. Uostalom sve manje čestitam i nekako mi je žao što sam i sama postala dio svijeta kojeg je internet i mobitel zarobio kao podanika, no kažu: „Ako se ne možeš oduprijeti, pridruži se“. Jesam, ali još uvijek ne želim razgovarati u tramvajima jer moj život nije za opću upotrebu prisutnih iako mislim da mnogi ne bi niti čuli okupirani svojim razgovorima.
- 08:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.01.2014., subota

Voljeti u zlatnim godinama

Nisam sigurna da li naslov jasno govori o svemu što se dogodilo i što se dalje događa. Još uvijek mislim da je tema pravi hit za neki roman o čudesnim, gotovo nemogućim događanjima. Koliko vam se puta u životu dogodilo, a ne mislim u nekim mladenačkim godinama već u sasvim ozbiljnim ili kako ih stalno svrstavaju u treću dob, koliko puta vam se dogodila iznenadna ljubav. Kada kažem ljubav tada ne mislim na zaljubljenost koja plane i ugasi se one sekunde kada na partneru primijetite dvije dlake na uhu. Kada kažem ljubav mislim na onaj jedinstven osjećaj koji vas grije iznutra, po cijelom tijelu, koji nestrpljivo čeka makar jednu riječ, jedan pozdrav, susret dvije ruke u posebno nježnom dodiru. U vrijeme te zlatne dobi strast je izgubila ona značenja kojim se mlada tijela opijaju, ali postoji. Postoji kao želja uroniti u oči onog drugog, osjetiti nježne titraje u glasu, toplinu drhtave ruke, zagrljaj kojem riječi nisu potrebne. Vidimo li dvoje starijih kako gradom hodaju držeći se za ruke često skrenemo pogled jer nekako ne pristoji se. Zašto se ne pristoji? Zar za sreću postoje granice ili neka nepisana pravila? Mora li čovjek u kasnim godinama ljubav prepustiti samo sjećanju?
Sreli smo se nekom igrom Sudbine. On stranac, ja tek pukom slučajnošću u istom gradu. Pozdrav na mom jeziku nije najavio stranca, a moj odgovor pozdravu bio je njegovo čuđenje i pitanje govorim li njegov jezik. Recimo da, iako ne dovoljno dobro bio je moj odgovor i tada je sve krenulo. Godine života smo oboje već odavno ostavili iza nas. Iako nismo osamljeni putnici ovom planetom ipak smo u svem tom mnoštvu već duže vrijeme kao samci prolazili. Uglavnom tako je kada djeca odrastu, napuste roditeljsko gnijezdo, a ono se raspadne jer ili nije bilo volje sačuvati ga ili ga je inercija nezadovoljstva podijelila na dvije zasebne strane. Jedna kava, razgovor dugo u noć, pozdrav i prihvaćanje javiti se danas sveprisutnim mailom naslućivalo je tek još jedno poznanstvo. Godine ili Sudbina, rekli bi neki, imala je sasvim i još uvijek ima drugi plan. Razmišljanje o godinama koje stalno visi kao Damaklov mač možda je bila kočnica kojom smo krenuli sasvim polako. Priznajem lijep je osjećaj, čuti njegov smijeh, ohrabrenja kada mi misli nekim sumnjama zazvone. On dolazi pun veselja, uskoro, u moj grad, a ja iako sretna još razmišljam hoćemo li šetati gradom rukom u ruci i hoće li oni što budu mimo nas prolazili skrivati pogled jer možda se ne priliči javno pokazati sreću u tim zlatnim godinama.

18.01.2014.
- 10:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.01.2014., ponedjeljak

Kakav će svijet biti za pedesetak godina

Elitna zona glavnog grada. Maksimirski kvart, Bukovačka ulica. Ulica sa izrazito lijepim fasadama, bogatim božićno-novogodišnjim ukrasima. Kvart u kojem ima na desetak urbanih vila. No to je i kvart u kojem samo na desetak metara od prekrasnih zgrada možete vidjeti slike totalne devastacije ostatka šume i totalnu nebrigu za budućnost. Volimo u proljeće slušati ptice kako cvrkuću ranim jutrom. Volim reći da živimo u krasnom zelenilu, ali ne zapitamo se do kada? Jutros, 06.01.2014. godine prolazeći ispod vrtova tih lijepih zgrada gledam slike koje me beskrajno žaloste. Jedna je i ova koju vi možete vidjeti. Kako ćemo dugo uništavati sve oko sebe i kakvu ćemo prirodu ostaviti našim praunucima? Hoće li oni morati živjeti u izoliranim balonima kao što se filmovi s tom tematikom već vrte po TV? Tužna sam, da i pišem o tome jer spomenem li to onima koji svoj otpad ostavljaju, da ih šuma rješava, odgovorit će ljutito kako to nije njihovo i neka ih ostavim na miru i uostalom da je to sve na njihovoj zemlji. Oni su vlasnici te šume. Slažem se da su vlasnici, ali ne opravdava ih vlasništvo. Nebriga pojedinaca (vjerujem da su ipak pojedinci koji rade nered) postaje problem cijele zajednice. Rješenje ne znam osim kazne, ali kako nekoga kazniti ako ga ne uspijete uhvatiti u trenutku kada ostavlja smeće po šumi? Drugo rješenje je djecu iz vrtića prošetati kroz šumu pa da vide od malih nogu što nije dobro i što će uništiti šume koje za život trebamo. No da bi se to uspjelo treba educirati odgajatelje i roditelje jer ako ništa ne učinimo kakav će svijet biti za pedesetak godina. Znam mnogi će reći da ima većih problema nego je neko smeće u šumi ispod Bukovačke. Da ima, ali putovanje započinje prvim korakom.
- 12:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se