život je kako kada

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

24.01.2014., petak

Božanstvo zvano Mobitel

Sveprisutno božanstvo zvano Mobitel mi uporno zvoni, a ja razmišljam što se to dogodilo pa nam ta mala spravica dirigira način življenja. Jučer mi prijateljica govori kako me je zvala nekoliko puta. Odgovaram joj da sam bila u gradu, a onda opet kaže pa imaš mobitel i na mobitel je zvala. No zamisli ja sam mobitel ostavila doma. Objašnjavam joj, a ona se čudi, da kojeg će mi vraga onda ako ga ne nosim kud god idem. I tako je naš razgovor potrajao, a sve se vrtjelo oko mobitela. K vragu, pomislim pa tko je važniji ja ili mobitel. Danas više nije rijetkost vidjeti i starije ljude kako hodaju gradom s mobitelom u ruci ili na žnori oko vrata. U tramvaju svi razgovaraju kao da su u svojim kuhinjama, spavaćim sobama, kupaonama pa se baš sve može saznati. Ne morate biti pažljiv slušatelj jer nema tu nikakve diskrecije. Na javnim se mjestima izjavljuje ljubav, dogovaraju poslovni i ini sastanci. Raspravlja o rukometu, Mamiću i nogometu. Vozeći se tramvajem možete saznati tko je noć proveo sa ljubavnikom, a tko već mjesecima nije imao dobar seks. Korupcija, doktori, advokati, legalizacija i prazan novčanik su svakodnevne i gotovo užarene teme. Naravno da ima onih koji će putovanje s jedne na drugu stranu grada provesti slušajući glazbu s mobitela, ali čim se oglasi prvo zvono prepričavaju što su baš tog trenutka slušali i kao da im nije drago što su bili prekinuti. Prijateljici pokušavam govoriti, nakon povratka doma, da mi nije jasno kako smo u tako kratko vrijeme postoli ovisni o mobitelu. Nekada se vrijeme nije mjerilo vremenom potrebnim za javljanje na mobitel. Nekada smo imali poštare i prekrasna pisma koja smo čekali prepni slatkog iščekivanja. Nekada smo za blagdane ispisivali najljepše želje na najljepše čestitke. Nekada smo pisali pisanim slovima, a jučer čitam da novi naraštaji ne znaju pisana slova. Uh baš sam zapela za to nekad, a i ja danas pisma pišem e-poštom, poruke preko mobitela, čestitke ne šalje. Uostalom sve manje čestitam i nekako mi je žao što sam i sama postala dio svijeta kojeg je internet i mobitel zarobio kao podanika, no kažu: „Ako se ne možeš oduprijeti, pridruži se“. Jesam, ali još uvijek ne želim razgovarati u tramvajima jer moj život nije za opću upotrebu prisutnih iako mislim da mnogi ne bi niti čuli okupirani svojim razgovorima.
- 08:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>