život je kako kada

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

31.10.2013., četvrtak

Šira još čeka ispit - ili treba li i ona referndum

Ovako je 28.05.2013.
http://ljubimci.24sata.hr/psi-i-macke/prva-u-hrvatskoj-kujica-sira-iz-azila-zeli-biti-terapijski-pas-ali-316845

Danas se čini, barem meni, koja Širu volim vidjeti u svom domu u dane kada je, kako kaže Tea na velnes terapiji. Šira, ne Tea. Ono što želim reći je zapravo kako se ništa nije promijenilo od svibnja. Šira radi na zadovoljstvo djece, roditelja, Tee i svih nas koji ih podržavamo još uvijek bez ispita o kojem se baš ništa ne zna. Netko u ovoj zemlji bi morao otkriti i postaviti standarde koji vani već postoje, ali za nas ne vrijede sve dok se netko u toj ogromnoj birokraciji ne potpiše na neki list papira. Razmišljam već neko vrijeme tko je taj koji će sebe proslaviti jednim potpisom. Birokratsko ponašanje se uvuklo u sve pore života pa čak i do te mjere da moraju godine proći kako bi se usvojilo nešto, a što je u uljuđenom svijetu svakodnevica. Moramo li baš za svaki problem tražiti referendum. Zašto to pišem? Šira bi se u tramvaju mogla voziti jedino na povodcu i sa brnjicom iako svakodnevno radi sa djecom, a da su joj dozvolili ( i ne samo njoj već mnogim drugim kvalitetnim psima iz azila), jer zaslužila je taj komadić papira svojim radom, puno više djece i njihovih roditelja bi danas bilo sretnije.

- 07:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #

30.10.2013., srijeda

Ne kao šiparica

Još bih mogla voljeti, stvarno,
onako kao nekada.
Ne kao što vi šiparice mislite,
da ljubav je.
Vi kojima zavidim na
Tvrdim sisama i guzicama
koje stisnute u tajce
poglede muške privlače kao magneti.
Ne kao da se ljubav u preponama skriva.
O, ne!
Mogla bih tek sada presti najslađe note zrele žene,
a ne ljubim, ne predem u tvojim rukama
jer mučno mi je čekati svršetak znanog.
Točno zacrtanog prelaženja tvojih ruku
preko mojih bokova,
jer još te jedino oni privlače govoriš,
a sve drugo na mom tijelu
potrošilo je vrijeme.
Pomislim kako bih samo mogla ljubiti, voljeti
kada to ne bi bio ti.

- 16:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.10.2013., subota

Jesmo mi Hrvati umobolni ili što?

Jesmo li mi Hrvati umobolan narod? Molim da mi oproste svi koji se ovim mojim pitanjem osjećaju povrijeđeni, ali najprije sam pomislila na sebe. Slušam kao i svi ostali ovih dana nove ili novije pljačke koje su tema dana na svim vijestima. Što se to s nama dešava? Za malo pola milijuna ljudi je bez posla, bez primanja, bez nade u bolje sutra, a u isto vrijeme političari i njihovi poslušnici prazne ostatke ostataka. Poštovani gospodin Linić bi trebao, ako ima u njemu poštenja, pogledati što su sve od osamostaljenja ovom narodu pokrali, a on i dalje jaši na leđima malog čovjeka. Ne bi li trebalo hitno, i više nego hitno, odmah vratiti sve pokradene milijune sa inozemnih računa, konfiscirati sve vile i viletine, brodove, vile na Jadranu i po drugim morima (sigurno ih naši nemoralni političari imaju kojekuda) koje su prisvojili, a Hrvatski je čovjek stvarao krvavim znojem. Zašto se pitam da li smo umobolni? Pa jednostavno zato što kao „stoka sitnog zuba“ kako nas je prozvao naš prvi predsjednik slobodne Hrvatske, gotovo apatično slušamo vijesti, slegnemo s ramenima jer mi kao pojedinci ne možemo ništa. U Francuskoj se srednjoškolci i studenti organiziraju već na problem rasizma, a mi prekapamo kontejnere i šutke puštamo da nas pljačkaju kako god im padne na pamet i kad god im se prohtije. Gospodin Vidošević besramno uspoređuje krađu u HGK sa preljubom, kao da priča vic, a ne da se nalazi usred skandala. Previše se istih ljudi već dvadeset godina stalno vrti oko istog kotla iz kojeg izvlače vjerojatno ostatke grebući po dnu jer cijela je Hrvatska ispod dna osim šakala, beskrupuloznih i nemoralnih o kojima nas izvještavaju preko svih medija, ali još nitko nije izvijestio da se i jedna lipa tog pokradenog Hrvatima i vratila. Na žalost niti smo Grci, niti Francuzi, mi smo ponosni Hrvati pa i svim lopovima koji su nas prisilili puzati u prašini opraštamo i dozvoljavamo da nas gledaju kao umobolne.
- 20:05 - Komentari (23) - Isprintaj - #

08.10.2013., utorak

Definitivno nije normalno

Svi oni koji moraju koristiti autobuse kao sredstvo za doći u centar grada dožive često vrlo zanimljive situacije. Gotovo uvijek se nađe netko od putnika kojem baš taj dan sve ide naopako i ništa mu ne štima pa su ostali prisiljeni slušati njegova glasna razmišljanja i ne samo o autobusu, već i o politici, o tome kako bi on da je njemu pet minuta vlasti. I eto jučer bih i ja za malo bila isti takav putnik, jer nakon što sam u policijskoj upravi doživjela šok sa predajom zahtjeva za novu osobnu iskaznicu, idući je bio ZET iliti zagrebački električni tramvaj. Namjerno pišem malim slovom jer tako su mali u očima putnika, a tako veliki u njihovim džepovima. Dakle priča. U 13.15 mi je autobus otišao i uredno sam sjela, nakon svih jurnjava oko osobne (vidjeti prošli post), čekati idući po voznom redu u 13.37. ali ništa. Autobusa nema. Ne čudim se jer nije prvi put da autobus kasni. Ne živim ja negdje izvan Zagreba, da ne bi mislili kako čekam prigradski autobus. O ne redovna linija Svetice-Krematorij. U 13.45 stiže, ulazimo, sjedamo, ali autobus ne kreće. Ništa ne pitam sve čekajući da će svakog časa, ali ništa. U 14.00 krene. Znači preskočio je jedan vozni red. Mislim vozača treba prijaviti, a onda čujem susjeda koji psuje i kaže kako je danas vozni red subote. Kakve subote pa ponedjeljak je. No to vam izgleda ovako. ZET ima čudan način brojanja dana u tjednu ako se pojavi koji blagdan ili državni praznik. Konkretno; recimo bio je petak pa subota pa nedjelja, nama bi bilo normalno da tjedan krene ponedjeljkom, ali ZET-u ne jer u utorak je praznik pa je njima iza nedjelje opet subota, a utorak im je nedjelja. Kada se spoje dva praznika u tjednu onda mi na relaciji Svetice-Krematorij imamo tri subote u tjednu. Naravno nigdje nikakvog objašnjenja, nikakve najave, ni jedne riječi. Kažu da objavljuju na internetu. U autobusu osim mene i još možda dvije osobe nitko nema pojma baš ništa o internetu jer im je prosjek godina oko 80 ili više. Još da napomenem kako se vodimo kao prva zona grada, a voze nas kao da živimo (bez uvrede) u Špičkovini donjoj. Subotom svakih pola sata, a nedjeljom i praznicima svakih 45 minuta, i još su stalno u gubitku. Možda bi ovo išlo pod rubriku paranormalno jer normalno nije.
- 08:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.10.2013., ponedjeljak

Naši političari ne vole svoj narod

Znamo da u našoj državi previše toga ne štima, no kada se nađete usred toga što ne štima vjerujem da bi mogli svašta napraviti. Pročitah nedavno kako će se kažnjavati oni kojima je izašla valjanost osobnih iskaznica i to sa popriličnom svoticom, jer proračun treba puniti na bilo koji način samo ne vraćanjem ukradenog još od osamostaljenja lijepe naše, više lijepe njihove (čitaj niz političkih lopova, i onih koji su zakone krojili kako im je pasalo da bi pokrali dok su nevini ginuli na ratištima). Dakle vidjeh da mi je osobnoj izašao rok valjanosti prije desetak dana pa se uputih u Petrinjsku ulicu (Zagreb) predati zahtjev za novu. Uz put svratim fotografu poslikati se, mislim moram imati sve spremno. Popust za fotke 50%, cijena 50 kn s popustom. Zatim nastavim do policijske uprave, a ono ulica prepuna naroda. Mislim vani puše jer unutra je, hvala Bogu zabranjeno (nisam pušač, oni koji puše neka se ne ljute). Na ulaznim vratima pedesetak ljudi u muvingu. Neki bi van, neki unutra, a lijevo dvorana gdje se kupuju biljezi i formulari red od dvjestotinjak ljudi. No saznah da se za osobnu samo uzima uplatnica i da je zapravo red za plaćanje na šalteru pošte. Uzmem uplatnicu i vratim se u Jurišićevu na glavnu poštu i za desetak minuta uplatim 54 kn i ponovo u Prašku. Osobne iskaznice prvi kat. Penjem se, a kako imam problema sa disanjem lagano gubim dah. Kad na ulazu u dvoranu red ispred aparata za uzimanje broja. No jedna službenica rješava brzo izdavanje brojeva. Daje mi cedulju i kaže ispred vas je sedamsto trideset osam osoba. Gledam ju i ne vjerujem što mi govori. Ponavlja 738 osoba. Iako je iza mene red pitam kada bih onda mogla doći na red? Odgovara sasvim smirene za šest sedam sati. Okrećem se i kao u nekom bunilu napuštam prvi kat. Gledam na sat. Do kraja radnog dana neću doći na red. Odlazim doma. Listić nosim sa sobom. Na njemu je datum, vrijeme i broj osoba ispred mene. Ako me policajac zaustavi samo ću mu pokazati cedulju. Naravno da ću idućih dana ponovo u Petrinjsku, ali voljela bih sve naše saborske zastupnike, sve glavešine, sve koji ove jadne ljude maltretiraju na ovaj i slične načine samo da popune proračun, staviti u red sa istim vremenom čekanja pa bi možda nekome štogod u glavi proradilo. Kod nas cirkusa nikad dosta, no neki su vrlo grubi, a narod kao ovčice u toru samo šuti i uzdiše. Sigurna sam da naši političari ne vole svoj narod. Možda su im Kinezi draži, tko bi znao.
- 16:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.10.2013., nedjelja

Moje kiše nisu tužne

Ne, moje kiše nisu tužne. Sjećaš se kako sam voljela pisati sve one misli koje odjednom nahrupe, sjure se na listove bijele, nevine. Čekao si, znam da si čekao. Osjećaj nikada ne vara, nikada ne laže, ali nismo o tome govorili jer kao dalek svijet smo ostali nevidljivi oku. Samo sam tebi mogla ispisati svaku suzu koja nikako da kane pa su se potoci, rijeke kao bujice po nutrini mojoj razlijevale tražeći izvor, a ti si bio moj vrutak, moj tihi izvor, moja šuštava istina. To žuborenje u pismima, koja su odlazila nisu tražila potvrdu dolaska do tvog oka. Znala sam da im je delta bila sigurna. Još uvijek čujem i stalno me izaziva, gotovo tjera ponovo i ponovo pustiti sebe, onu nutarnju,onu nevidljivu da se riječima preda. Znat ćeš da sam zauvijek na poseban način, nevino, nedirnuta tvojom rukom u blizini tvojoj stalno, a svjetovi nas dijele svojim ogradama. Poželim potrčati danas kao djevojčica dok kišica u svom snatrenju lagano, jesenje tiho sipi, uhvatiti kapljicu za tvoj dlan, zapisati čaroliju kojom te jutros dozivam. Moje kiše nisu tužne, one su vrckave kapi što dušu ispune sjajem kao biseri ogrlicu oko vrata. Moje kiše su svjetlo što rasvijetli tmine nutarnjeg bijega i razlome tišinu pjesmom. Moje kiše su raspršeni snovi, djeca nerođenih stihova, zaboravljenog vremena i putovanje bez kraja. Moje su kiše i sjećanja i novi dan, sve što imam i što mogu dati ponijet će putem do tebe i zato moje kiše nisu tužne.

06.10.2013.

- 08:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se