život je kako kada

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2017 (11)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

22.09.2013., nedjelja

Iza zatvorenih škura

Dijelit ćemo samotnu noć tišinom
i odlazak mjeseca iza oblaka,
sve dok me tvoje ruke ne zagrle.
Čekanje ispuniti pjesmom bure
iza zatvorenih škura.
Kada me zagrliš, kada te zagrlim,
prizvat ćemo zaboravljene
trenutke žudnje
i sretno spustiti glavu
na isto uzglavlje.
Moru u zagrljaj jutrom žurit ćemo
dok grad još sniva, a galebi nas
u čudu promatraju.
Uvala nas naša čeka predugo, kažeš.
Pozdravit će nas kao stare prijatelje
onom istom pjesmom koju pamte
obluci bijeli i naša tijela
dok nas je more zibalo nježno.
Još samo noć, mjesec iza oblaka sakriven,
bura iza zatvorenih škura, riječi nježne
i čekanju je kraj.

22.09.2013.

- 08:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.09.2013., subota

A politika je....


Slušam jutros na prvom programu hrvatskog radija zanimljivu emisija o tom životnom pitanju; hoće li EU kazniti Hrvatsku zbog famoznog zakona nazvanog „lex perković“.
Osobno se ne pokušavam svrstati ni na koju stranu jer sve svoje snage usmjeravam na pronalaženje načina kako preživjeti u uvjetima kada nam stalno netko nečim prijeti. Iz godine u godinu smanjuju nam, mislim nama običnim ljudima, nama koji smo pred vratima ili smo već ušli u kategoriju ispod svakog ruba siromaštva, smanjuju nam čak i dostojanstvo umiranja. Slušam razni politički analitičari iznose svoje razmišljanje iz isto tako svojih sigurnih fotelja sa raznih fakulteta, kao što su osigurani i svi političari iznimno visokim prihodima. Razmišljam postoji li i jedan političar da pomisli na sve one od kojih uzima i u svoj džep stavlja. Kažem uzima jer ovo što nam već dva desetljeća rade je uzimanje za vlastitu dobrobit. I danas me ponovo hvata muka slušajući kako oporbena stranka zaziva prijevremene izbore kao da to ništa ne košta, a godinama su radili upravo isto ovo što vladajući rade. Svi se oni žele što duže zadržati na tronu cijedeći i zadnju kapljicu znoja svih onih u čije džepove zavlače svoje gramzive ruke. Možda bi gospodin Karamarko mogao organizirati izbore tako da svi članovi HDZ-a i njegovih partnera daruju godišnji prihod kako bi pobijedili na izborima, a svi članovi oporbe daruju isto kako bi zadržali vlast. Identičan iznos potrošenog za prijevremene izbore mogao bi se tada iz državne blagajne pretočiti u zdravstvo i ono čarobno povećanje mirovina od 0,02%. Jedini je problem što mene nitko ne sluša niti doživljava jer u politiku ne želim, a znate kako se za nju kaže….

- 10:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.09.2013., utorak

Jutro ponad Omble

Nebeske suze jutro pozdravljaju,
a sivo-bijeli haljetak zagrlio vrhove Vlaštice.
Lagani oblaci, bez krila, lete dalje
ostavljajući zemlju crljenicu okupanog lica.
Ispod prozora, na tananoj grančici
njiše se crveni šipak
kao ukrasna kuglica na božićnoj jelki.
Moje jutro ponad Omble čaroliju piše,
a ja ne znam mogu li moje riječi
svu ljepotu dočarati i ushit duše
u riječi pretočiti.

17.09.2013.

- 09:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.09.2013., ponedjeljak

Uvjeravam te

Skidaš trenutak sa mog pogleda
i kradeš rosu sa mojih usana.
Bježiš bježeći od sebe do moje postelje.
Jutra su prekratka, noći preduge,
a dani odmiču kao zraka suca sjajnog
u predvečerje.
Sve imamo i ništa nemamo
u rukama punim praznine,
a suze kotrljamo niz gola tijela
još vruća, znojna.
Danas je jučer, a sutra nam ne dolazi.
Riječ opravdava, izgovor gasne želju,
ne ljuti se, možda je tako bolje.
Oblak će isplakati dušu
i duga rasuti boje u neko naše,
novo, svitanje.
Budit ćemo se zagrljeni osmjehom
uz šum mora, krik galeba.
U bonaci života ne pomišljaj na tugu,
kraj ne postoji, uvjeravam te.
To jedina je istina.

- 08:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.09.2013., nedjelja

Medvedgrad

Pomislila je pa zašto se i ona ne bi poigrala na nekom od sajtova. Istina nije imala pojma kako se to radi, a previše pitanja bi bilo da je tražila pomoć. No uporna kakva već je, uredno se logirala prateći upute. Kada je dobila zeleno svjetlo za komunikaciju nije znala treba li čekati ili kaj? Na veliko zaprepaštenje, njeno, već nakon nekoliko minuta, dobila je desetak čudnih poruka. Te žele joj dobrodošlicu, ma tko to, pa nitko ju ne pozna, te pišu ima krasan profil, ma je li, samo je bila iskrena i o sebi sve iskreno rekla. Tko su svi ti muškarci kaj se nude za poznanstvo, pozivaju ju na kavicu, ma molim vas lijepo kako kavicu a nema pojma ni tko su oni niti oni znaju tko je ona. Nije pokušala nikome ništa odgovoriti jer i što da im kaže. Došla sam se poigrati, a ako oni misle ozbiljno a ne za igru, što tada. Tako je nekoliko dana samo čitala na desetke i desetke poruka. Polako se upućivala u taj virtualni svijet čudnih želja, ponuda i potražnji uglavnom tijela. Duh je izvan svake upotrebe kod 99% poruka. Nakon nekog vremena otkrila je kako postoji mogućnost pisanja osobnih oglasa. O to je već nekaj drugo. Ako sastavi dobar i iskren oglas možda će se nešto stvarno i dogoditi. Opet kao grlom u jagode ostavila je lijep jednostavan ali iskren oglas kojim želi upoznati muškarca određenih kvaliteta. I što, popljuvali su je kao zadnju zgubidanku. Ta kaj si ona misli ovdje naći princa na bijelom konju. Ta nek se pogleda u špigl kak izgleda, morti joj je bolje otići u starački dom i sl. Bila je sva izvan sebe od bijesa. Ma kaj joj je to trebalo, nek svi skupa idu u …., idioti, kreteni, budale preblesave. Klela je kak rijetko kad u životu. Nekoliko dana nije gledala ni poruke ni sajt niti je comp uključivala. Onda se odlučila maknuti iz tih voda budala i probisvijeta. Uključila je comp, logirala se s namjerom da sve izbriše, ali iz znatiželje malo je pregledavala oglase. Poruke na svom mailu nije otvarala, nije željela nikome baš ništa odgovoriti. Pomislila je toliko gluposti na jednom mjesto rijetko se nađe kao na tim oglasima kada joj je oko zapazilo nešto sasvim drukčije. Oglas koji tu ni po čemu ne može biti. Mali, kratak, jednostavan, ništa provokativno, čak i sam nik je nezamjetljiv nešto sa koko...., ili koka.... i još nekaj, sada se više ne sjeća točno. Pogledala je profil dotičnog, opet ništa posebno no nekaj ju je potaknulo da ga pozdravi, onak kak su njoj ostavljali. Nije pisala niti da ga želi upoznati, niti da ne želi. Jednostavno je čekala njegovu reakciju. Već istog dana javio se i predložio da bi se mogli i osobno upoznati ako je ona za. Što je to kaj ju je privuklo nema pojma, pristala je. Idućeg dana našli su se kod „zvonimira“ na kavi. Razgovor je bio ugodan, jednostavan. Uglavnom saznala je da je oženjen i kako želi poznanstvo iz razloga koje bi ostavio za kasnije. Ona je odlazila na more pa je predložila da se čuju kada se vrati za dva tjedna. Mislila je naravno da će zaboraviti kao što to svak normalan oženjen muškarac radi. Osim toga što bi ona slobodna radila sa oženjenim muškarcem. Otputovala je ne misleći više ni na njega ni na kavicu ni na sajt i comp. Ljeto je bilo toplo, more divno, društvo odlično, no svemu dođe kraj tako se nakon dva tjedna vratila doma. Idućeg dana, a zaboravila je da mu je dala i broj moba, zazvonio je mob. Javio se muški nepoznat glas. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati tko je, jer ga je potpuno obrisala iz misli. Predložio je da se opet nađu na istom mjestu u predvečernjim satima. Prihvatila je pa mora i onaktak malo proviriti u grad. Sjeli su uz ness i kao da se razgovor samo nastavio od prije dva tjedna, kao da se nisu niti dizali od stola. Sve je bilo jednostavno, spontano, iskreno. Zaboravila je tog trenutka da je oženjen. Predložio je da se odu prošetati nekam, a ona je odmah dodala kako bi mogli na Medvedgrad. Pošli su, ona je znala put i vodila. Čavrljali su kao stari znanci. Na Medvedgrad su stigli taman pred zalazak sunca. Stajali su kod zidina i gledali čudesnu ljepotu koja se nadvila nad grad. Između njih je strujala neka čudna snaga, nije ju gledao. U trenutku ga je poželjela poljubiti. Bez velike pompe lagano ga je zagrlila i nježno usnama dodirnula njegove. Strast koja je do tada čekala, buknula je u nevjerojatnoj snazi želja. Ljubio ju je tako strasno, tako čeznutljivo. Pomislila je samo koliko je bio željan nježnosti da je tako ljubi. Poljubac je njegov bio sladak, dodir usana fin i lijep a opet pomalo grub. Ispitivali su se tako naizmjence kome što više godi, tko što i kako želi. Nisu se obazirali na prolaznike, na one koji su kao i oni sami došli uživati zadnje zrake sunca pomiješane sa svom nježnošću dodira. Koliko je trajalo tko bi to sada znao. No ipak su uspjeli shvatiti da se moraju vratiti u grad jer on sutradan putuje na more obitelji. Za tjedan dana je opet doma. Na povratku nije izdržao, već je auto zaustavio na jednom prilaznom putu. Želio je njene usne, dodir njenog tijela. A ona bez razmišljanja tog trenutka bi za njega učinila sve. Noć je bila topla i tiha. Priznao je da još od mladosti nije vodio ljubav u prirodi, da nije siguran, da se osjeća kao dječarac. No ona je njega željela bez obzira na njegove strahove. Iz auta su izvadili prostirke za plažu. Gledao je sa nevjericom kada se skinula do gola. Gotovo nije znao što se dešava, skidala ga je polako milujući to snažno tijelo. Prepuštao se kao da nema izbora. No erekcija je govorila koliko je bio uzbuđen. Pokušala se sjetiti prije koliko vremena je znala tako sa mužem uživati, prisjetila se neba ponad glave onako osutog zvijezdama dok je u njoj orgazam svoje zvijezde prosipao. Spustila ga je nježno na leđa, nije mogla više čekati, utroba joj je gorila. Zajahala je najrasnijeg vranca u toj noći medvedgradskoj. Nisu znali koliko je trajao taj kas pa galop, pa vrisak koji je tišinu šume proparao, pa drhtaj mokrih tijela u čvrstom zagrljaju, sve dok ju nije počeo ponovo nježno ljubiti. Bezbroj puta su ponovo galopirali sljemenskim, medvedgradskim, i još nekim šumama no nikada kao taj put.

Ona se još uvijek poigra na nekom sajtu, kao dodatak ili tek da skrati vrijeme, ali kavice ispija samo s njim prisjećajući se Medvedgrada uvijek ponovo.


- 12:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2013., subota

Trnoružica

Uza sve priče i bajke
O kraljevnama što prinčevi ih vole
Ne razumijem čemu toliko hajke
Oko ljubavi princa koji ponekad
Zbriše iz bračne bajke,
Pa kroz trnje i drače
Dvorce nove traži noć i dan,
Ne bi li pronašao princezu
Što čeka, baš njega,
Snivajući svoj stoljetni san.
Princ se uvijek u svoju bajku vrati
Jer dao je riječ da javno
Samo jednu princezu svojom će zvati,
Ali neće ga smetati trnje i drače
Svoju ljubav i uspavanoj ljepotici
Dat će.
O ne, nisu to ni bajke
I nisu priče
To pravi životi jesu,
Samo ponekad na bajke
Tek sliče.

17. 02. 2009.

- 08:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.09.2013., utorak

Spavaćica boje trešanja

Čekam te topla i snena.
Lijeno protežem
još uspavano tijelo
u prozirnoj spavaćici
boje trešanja.
Razmišljam o čarapama
svilenim, crnim.
Znam koliko voliš
njihovu podatnost
na mojim bedrima,
ali nisam danas spremna
ni nježnosti željna nisam.
Tražim u sjećanju
jesam li ovu spavaćicu, boje trešanja,
kupila zbog tebe
ili nekog prije tebe
Iako ću ti spremno slagati
da je za nas.
Čekam te bez čarapa crnih
topla i gola
ispod prozirne spavaćice
boje trešanja

11.03.2009.
- 07:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.09.2013., ponedjeljak

"baš si glupa"

Kako smo brzi na riječima ili na tipkanju, a da ne promislimo o svom postupku. Naravno i sebe stavljam u isti koš (da pogriješim, možda i ovim postom pitanje je hoće li biti dovoljno jasan), ali uvijek ima onih koji će reći da su drukčiji, pametniji, onih koji sve znaju, koji će se postaviti kao šmirglpapir i šmirglati svakoga tko će nešto reći, napisati, a njima to neće biti po volji ili neće biti dovoljno in. Počastio me bloger sa kratkim komentarom:“baš si glupa“. Ni slovo više od toga pa sada razmišljam na osnovu čega je on donio takav sud. Obično kada se nešto kaže ili donose neke presude koje vrijeđaju (shvatite uvjetno), a mene ta njegova izjava vrijeđa, očekuje se i argumentirano pojašnjenje. Osoba koja ništa o meni ne zna, koja me nikada nije vidjela, niti neće, osoba koja sebi uzima slobodu vrijeđati samo zato što su nam stajališta i mišljenja različita zapravo ne zavređuje post, ali kako to nije sporadičan slučaj i nije se desio samo meni želim progovoriti. Sve se promijenilo od kada se živa diskusija o bilo čemu preselila u virtualan svijet. Nekada davno u prošlim stoljećima uvrede su se morale ispraviti zadovoljštinom. Danas u svijetu virtualnog druženja postalo je sasvim normalo vrijeđati jer nitko nikoga ne vidi, a osjećaj moći onih koji sebe svrstavaju na piedestal dozvoljava da vrijeđaju koga god požele. Mi za koje ti i takvi misle da smo glupi, obično šutke pređemo preko toga, obrišemo komentar (kao što sam i ja, a nisam trebala) u naletu ljutnje i stavimo točku. No danas me nastavlja mučiti pitanje kako i zašto su ljudi izgubili kulturno ponašanje, zar samo zato što ih se ne vidi iza njihovih ekrana? Sigurna sam da mi taj bloger ne bi u lice rekao da sam glupa iako bi jednako mislio, možda. Vjerujem da se kultura ponašanja previše promijenila i da se drastično mijenja na lošije. Kako zaustaviti rušenje dostojanstva svakog čovjeka? Moj je odgovor upravo ovo, zapisati što ja mislim pa makar taj isti ponovo komentira jednako, ali to će više reći o njemu, kao čovjeku, nego o meni.

02.09.2013.

- 08:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se