život je kako kada

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

30.03.2013., subota

Razmišljanje u Trodnevlju

Jučer je svjetina hodala ulicama i rugala se kralju židovskom, a on je šuteći otrpio sve poruge. Istina Pilat ga je želio osloboditi, ali glas razuma nadglasala je zavist, strah i osjećaj moći tužilaca. Vjerovao je kako on, Pilat nema baš ništa sa tom svjetinom jer Rim je iznad Židova i bogovi Rima su jedino što se štuje pa neka njima, Židovima, onda bude kako žele. Oprao je on svoje ruke misleći da se krv nedužna samo tako oprati može. O gorko se prevario kao mnogi koji su sudjelovali u toj muci. Pratila je svjetina zadnje korake Isusove i pribijanje na križ isto tako bez pomisli da nije dobro što će jedan nevin čovjek na križu završiti zemaljski život jednako kao i razbojnici koji su njima otimali ono malo imovine. Neki od nas stajali smo po strani neodlučni što napraviti, što misliti. Uvijek isto pitanje, isti način razmišljanja. Ne miješaj se, najsigurnije je, tako nećeš biti sukrivac. I mi smo se prevarili, svi smo sukrivci jer ništa ne činiti ne oslobađa od odgovornosti. Gledali smo kako ga na križ pribijaju, kako ga uzdižu, kako mu se rugaju, bez empatije smo samo promatrali. Zašto? Umro je čovjek i vratio duh svoj božanskom sjedinjenju. Jesmo li što naučili? Ne znam.

Stoljeća su prošla, još uvijek Pilati peru ruke. Na križu nemoći previše je ljudi. Moćnici donose odluke koje svaki razum guše. Još uvijek mnogi stoje gledajući sa strane jer kao to se njih ne tiče. Zašto se spominjati muke i uskrsnuća ako ničemu nije poučio Isusov život, muka, smrt i uskrsnuće? Možda ipak, Uskrs donosi nadu, jedino što je ljudskom rodu preostalo.

SRETNO VAM SVIMA USKRSNUĆE GOSPODINOVO!

30.03.2013.

- 16:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

24.03.2013., nedjelja

Tužaljka boema

Kada pjesniku nestaju riječi za pjesmu ja znam da ipak kao rijeka one teku dodirnuvši dušu neku što se pita čemu je cilj ta tužaljka uz rakiju i vino, a slaže se riječ do riječi sasvim fino. Stihovi plove kroz maglu i mrak tražeći potvrdu da pjesnik nije tek izgubljen trenutak sasvim lak, kao one što noćima lutaju od ugla do ugla čekajući njegovu gitaru i ponovo poznatu pjesmu staru. On tada svira za ženu što rekoše da je kurva, ali njemu ona je muza za novu pjesmu bluza i suzu i bol koju sakrit će uz tekilu i sol. Kada mu nestaju stihovi pjesme, njegova djeca, on pusti gitaru da bolno kroz dugu noć samotno jeca. Ponekad suza krene nakon noći uz djeve mraka i gitaru pod glavu stavi na nekoj klupi čekajući da ga zagrije jutarnjeg sunca zraka. Taj boem noći sve što može dati nakon rakije i vina, ljubavi i žena je pjesma sa pola stiha. Ponavlja iste riječi kao da to je molitva njegova tiha. On zna da nitko ga ne traži, nitko ne pita zašto mu riječ u grlu zastala i zašto je i gitara zaspala na toj klupi na kojoj u okrilju noći ljubav se nesebično toči. Čekat će tako cijeli dan da ponovo u sumrak sa gitarom i pjesmom krene po još jedne noći san.

24.03.2013.

- 09:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.03.2013., subota

Errare humanum est

Jutro mi uvijek misli pokrene u čudnom smjeru. Na radio-sljemenu Prljavci pjevaju „Radio Dubrava“, a moje misli u taj kvart ulaze tiho da te ne probude jer rano je jutro i znam da još spavaš. Razmišljam kako smo spremni sve prihvatiti za trenutak kojeg zovemo sreća. U taj trenutak sakrijemo sve što želimo sačuvati od pogleda drugih. A zašto? Ne znam kada je sve krenulo, ali ograničili smo svoje živote na sebično prisvajanje kako stvari, tako i živih bića, a na poseban način ljudi. Kažemo kako volimo, ali objekt naše ljubavi mora postati naše vlasništvo i ne daj Bože da mu oko pobjegne na nedopušteno, a sve izvan našeg uskog kruga je nedopušteno. Takvo ponašanje stavljamo uporno pod nazivnik beskrajne ljubavi dok nas smrt ne rastavi, a nikad se ne zapitamo da li je tako. Što je zapravo ljubav? Često pokušavam sebi odgovor dati. Volim ga, istina je, ali ne želim ga zadržati kao vlasništvo, kao što čuvam stvari lako lomljive, kao nakit iako je bezvrijedan, a opet u posebne kutijice spremljen. Njega ne želim tako pospremiti u kutijicu osobnih vrijednosti. Volim ga slobodnog od bilo kakvog moranja, volim ga kada me poželi i kada me ne poželi. Volim ga danas, jučer sam ga voljela, ali nemam nikakvu garanciju da ću ga i sutra. Ta me garancija užasava, jednostavno kao da tako mora biti i da ja nemam nikakav izbor, jer ako izaberem ne voljeti tada će mnogi reći kako to nije bila ljubav. I tako slažem misao jednu do druge sigurna kako ga danas volim i sigurno ću u njegovom zagrljaju zaboraviti da je postojalo ono jučer, a ni sutra mi neće ništa značiti jer je danas moja sreća na njegovim usnama.
Errare humanum est! Vječna istina.

16.03.2013.

- 09:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.03.2013., četvrtak

Kad si mlad znaš kak se....završetak

naravno...tulumari...iako kažete niste još za prestati, imate pravo...

Nekima je bilo dosta i počeli su se dizati za ići. Anči me upita idem li i ja no Igor reče da mi mora još nešto pokazati pa će me kasnije prebaciti kolima. Svi smo znali kako je benigan i nitko nije ništa pitao. Ja sam ostala kao prikovana. Zbog te ruke nisam mogla niti misliti, niti bilo kaj pametno reći. Otišli su, pogasio je velika svijetla, soba je ostala u lagano blijedo-žutom sjaju. Prilazio mi je sasvim polako ne skidajući pogled sa mog lica. Nježno me zagrlio i prošaptao «želim te». Sasvim polako spustio me na pod, laganim pokretima, istovremeno milujući moje listove, bedra, podizao je suknju sve više.
Kleknuvši između mojih nogu, ljubio me od gležnja do prepona i nazad, toliko nježnosti u dodiru usana još nikad ne oćutjeh. Tijelo mi je gorjelo, želja za njegovim je plamtjela, a ostah čekajući, još uvijek nisam vjerovala da ne sanjam. Skidao mi je gaćice milimetar po milimetar ljubeći me neprestano. Bijah mu potpuno predana, i nespremna na uzbuđenja koja su uslijedila. Nisam znala koliko slasti može pružiti muškarac kada zna, a Igor je znao. Polako sam dolazila k sebi, skidala sam ga brže nego on mene, jer sam ga trebala. Bio je pravi muškarac. Savršen primjerak, znao je da ga želim. Polako osjetih svaki milimetar prodiranja. Nije me pitao kako ga želim, samo je zaranjao, sve brže i brže, a onda je odjednom stao i rekao a ne…..
Podigao me na noge i poveo do kupaone. Tuš, divno, voda teče, njegovo tijelo je tako izazovno, nisam mogla izdržati, spustila sam se na koljena. Nešto je govorio, no ja ga nisam slušala, kada me je naglo podigao okrenuo i presavio. Govorio je «imati ću te na sve moguće načine, odavno te želim, toliko si me svaki put napalila da danima onaniram misleći kako te uživam». Nisam mogla vjerovati što to govori ulazeći svom dubinom, a uporno prekidajući svršetak. Obrisao nas je i doslovno me trčeći uvukao u njegovu sobu. Tijelo mi je drhtalo od potrebe. Više nisam mogla izdržati. Ponovo me ljubio, oči, usne vrat, sise, trbuh, lizao kao pomaman, no sada sam ja tražila svoje, prepustio se konačno mojim željama. Nisam više mogla čekati. Zamišljala sam pustopoljinu i dobrog vranca, a ja na vrancu. Vjetar mi šiba licem a ja jašem brže, brže, oko mene sve zviždi, fijuče, jače, brže, glasovi nam se stapaju, želje ciče, još samo malo. Riječ prelazi u vrisak u kovitlac, u prasak, a onda mir. Smiraj ludog ritma. Zagrlio me nježno uz obrazloženje «čekao sam da se riješiš one budale». A sada je jutro i Igor je tu kraj mene, zapravo ja sam tu, u njegovom krevetu…Kraj

- 08:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.03.2013., srijeda

Kad si mlad znaš kak se....nastavak

Sitni kasni noćni sati, ili bolje reći rani jutarnji. Svitalo je, gledala sam kroz polutamu ne razabirući gdje zapravo jesam. Polako sam počela vaditi slike i slagati mozaik. Sa Anči sam stigla Igoru, izljubile smo ga darovale i naravno uletjele u dnevnjak na aperitiv. Nisam vična žesticama zato jako pazim, licnem tek da jezik skvasim. Večera za bogove a ne za nas, nisam znala da Igor tako dobro kuha. Ima krasan stan, istina jednostavno namješten ali vrlo ukusno. Ma lako mu je kada je stan naslijedil od tete, a dobro zarađuje, kompanjon u jednoj advokatskoj kancelariji, pa znamo kak tamo lova samo curi. Glazba, sada se sjećam glazba je bila nešto fenomenalno, kao da je izlazila iz zidova, lagana, nježna a opet nekako uzbuđujuća, moram ga pitati kaj je to, samo kada se probudi. Na tu miso sam pogledala tko to do mene spava. Ne bi nikad povjerovala da mi je to netko rekao. Igor. Spava kao janješce. Film mi se polako vraća na početak večeri. Anči i ja smo pokušale oprati suđe na što je Igor rekao da sve ostavimo, dio je potrpao u mašinu a dio će sutra. Uhvatio nas je pod ruku i odveo u dnevnu sobu. Narod je bio zabavljen pričama, prepirkom oko nečega. Anči se uključila a ja sam samo šutke sjela na pod. Došao je do mene, Igor, donio je dva jastuka, jedan meni pod rit, a na drugog je sjeo. Nisam po običaju obraćala na njega pažnju, slušala sam prepirku o tome ima li vanzemaljaca ili ne. U jednom trenutku osjetih ruku na dnu križa, negdje malo iznad riti, blago me je dodirivala, milovala, polako ulazila u unutrašnjost suknje, pod gaćice. Nisam se mogla od iznenađenja pomaknuti. Kada sam konačno pogledala ruku vidjeh da je Igorova. Pogledao me je onim svojim srnećim okicama, trepnuo i nastavio milovati moju stražnjicu. Tlak mi počeo rasti, vatra me počela paliti po cijelom tijelu, žmarci su me prolazili, a nisam se mogla, niti željela nikam pomaknuti.

(ima još)
- 07:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.03.2013., utorak

Kad si mlad znaš kak se

... haahaaahahahh, tulumari, a kaj ste vi mislili............????

Kako to da sam opet na tulumu, a rekoh si jučer nikada više. Još mi se glava nije razbistrila, i nemam pojma što smo sve jeli i pili niti tko je sve bio kod Goge, a evo danas je Igoru rođendan. Zamalo sam zaboravila. No imamo «dežurnu» koja vodi evidenciju za cijelu grupu. I ne samo rođendane, već i kalendar plodnih dana, menstruacija, kada smo se i kada nismo, kada se smijemo, ma dobro nije ogovaranje jer stvarno dobro dođe znati što i kada se smije. Dakle jučer se nisam bar koliko ja znam ni s kim ništa i to je dobro, a mislim da ne bum niti danas. Sven me je ostavil prije mjesec dana zbog glupače sa velikim sisama. Neka mu bude ionako ne zna tko ju sve nije drmnuo i kome nije popušila, pa ako mu to treba neka. Baš sam ljuta na njega. Mislila sam da je on konačno čovjek mog života, no nisam toliko glupa da ću «popušiti» njegovu priču kako je to bilo samo jednom i to slučajno. Ma zamisli slučajno mu je ušel, a kao nije htio, ma moš si mislit. No dobro moram vidjeti kaj bum obukla i još važnije kaj da Igoru poklonim. On je tak kompliciran komad. Poznam ga već godinama i mislim da je peder iako to stalno negira. Još se niti jedna nemre pohvaliti da ga je povalila, onak… pa kaj je onda. A, znam sjetila sam se imam jedan krasan svileni šal kaj sam dobila lani za nemam pojma kaj, nije izrazito ženski, mislim da bu mu dobar. Dobro, to je riješeno, a sada ja. Prvo tuš……………………. dobro je, voda me je vratila u život. Obleka, što obući, nešto lagano, nešto jednostavno, nešto što se ne gužva, ma fućkaš ga, može se gužvati pa ionako cijelo veće samo sjedimo zavaljeni po foteljama, jastucima, kaučima, krevetima. Volim duge suknje, lagane su a možeš se fino umotati i sjediti kak te volja. Dakle, suknja, gore majica, zadovoljava. Zvono, a tko me to sada uznemirava ………………….. Anči. Pita idemo li zajedno, ma može, ionako sam evo gotova.

(nastavak sutra)
- 10:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.03.2013., ponedjeljak

Labuđi pjev

Mogla bih te danas ljubiti tolikom strašću koju još u meni otkrio nisi. Jutro me zbunilo iako je sivo i plačno. Razlog tražiti neću. Osjećam ga sakrivenog negdje u nutrini kako se premješta od vrha kose do nožnog palca, pa se čas sjuri niz leđa, a onda polako uspinje i naježi svaki milimetra kože, ispupči bradavice kao da se braniti od nekoga moraju. Poželim te istoga trena, a u mislima gledam kako su ti usne plesale i ruke putovale po svim uzvisinama moga jutros tako zbunjenog tijela. Mogla bih danas, ovog jutra ranog, ispuniti sve ti želje i željice jer noć mi bješe prazna, a snovi suludo putovanje. Znam, rekao bi sve je to kada strast progovara, a ja razmišljam; nije li to možda ipak samo labuđi pjev.

11.03.2013.

- 09:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.03.2013., četvrtak

Ljetovanje

Kao da su se znali oduvijek. Ona njena najbolja frendica Jelena i njihova neizbježna pratnja. Svi su zajedno glancali klupe klasične gimnazije, zajedno upisali jezike. Istina ona i Ivan, pratnja njene frendice bili su na španjolskom i engleskom, a Jelena i Filip, njena pratnja na talijanskom i njemačkom. Nije nikako shvaćala kako netko obožava njemački, no njen je dragi uglavnom stalno objašnjavao koliko je snage u tom jeziku. Družili su se tako godinama. Zajedno izlazili na tulume, zajedno se opili kada je bilo dovoljno novaca i prije diplome odlučili otići zajedno na ljetovanje. Odabir je unatoč svim jezicima ipak bio Jadran i kampiranje. Dogovor kako neće komplicirati kuhanjem jer ionako nemaju suđe ni išta na čemu bi kuhali. Naravno da mogu dva tri tjedna preživjeti na voću, sendvičima i ponekoj toploj večeri. Dogovoreno, učinjeno. Spakirali su svoje jednostavne šatore koji služe samo da se u njih uvuče na spavanje. Garderoba je najveći problem njima curkama. Svaka je željela što više ponijeti kako bi se mogle svaku večer u posebnom sjaju pokazati. Muški dio ekipe to nikako nije mogao razumjeti. Njima su bile dovoljne kupače gaćice i more. Uglavnom uspjeli su se konačno spakirati svatko sa po jednim ruksakom, s tim da su dečki imali još i šatore. Putovanje vlakom trajalo je beskrajno dugo, no kada su konačno stigli sav umor odnio je pogled na more, na mnoštvo šatora i nebrojeno mnoštvo ljudi, uglavnom mladih. Uspjeli su pronaći dosta zgodno mjesto za šatore. Očito je netko malo ispred njih otišao, još su se vidjeli tragovi šatora koji je bio na tom mjestu. Samo su jedan na brzinu postavili, ostavili u njemu stvari i doslovno se sjurili u more. Osvježenje koje su tako silno trebali pomoglo im je da organiziraju obaveze. One su odlučile ostati na kupanju, a komadi su dobili zadatak obaviti sve formalnosti, prijave, plaćanja, podići drugi šator, pripremiti vreće za spavanje. U neko vrijeme glad je tražila svoju porciju dnevnih kalorija. Povadili su ostatke sa puta i blaženog osjećaja prepustili se novima. Noć je bila božanstvena. Nebo čisto, jasno, iako se premalo zvijezda vidjelo jer kao i u svakom gradu sve je osvijetljeno, no romantika je bila sjajna. U njima i oko njih svjetlila je ljubav, zanesenost noćnog kupanja, sol na koži i strast koja je čekala ispunjenje. Glazba je treštala do dugo u noć i nikome se nije išlo na spavanje. Vino, domaće, plavac kojeg su kupili prije zatvaranja dućana, kao rijeka je prelazilo iz ruke u ruku i raspoloženje je poprimalo čudan slijed. U jednom je trenutku vidjela kako Filip lijevom rukom drži frendicu za guzu, a desnom njenu. Zanimljivo pomislila je. Možda mu je slučajno s ramena skliznula, mislila je, no nije ju micao. Pustila je neka tako ostane. Njihali su se u ritmu glazbe, a onda je Ivan nju zagrlio i zajedno su odvojeni od Filipa i Jelene nastavili plesati, malo u čvrstom zagrljaju, malo odvojeni i kao da su se sve više odmicali. Pokušala je nekoliko puta vidjeti gdje je Filip, no od mase tijela koja se kao valovi na uzburkanom moru, zibala nije uspjela ništa vidjeti. Ivan ju je u ponekom trenutku, a izgledalo je slučajno dodirivao po guzi, po leđima, pa bi ju čvrsto stisnuo tako da su njene dojke bile gotovo slijepljene sa njegovim tijelom. Oskudno odjevna u minijaturni kupaći kostim očekivala je Filipove ruke, no prepuštala se Ivanu jer nije znala objasniti što se to dešava? Zašto njeno tijelo reagira na sasvim drugi način? Kao da su se probudile neke vatre koje su čekale tu posebnu šibicu koju je Ivan imao u svojim rukama. Prestala je razmišljati o Filipu, o Jeleni, o vremenu, čak i o sebi. Prepustila se glazbi koja je nadjačala svaki govor i rukama koje su istraživale svaki milimetar njene kože. Ruke koje su putovale njenim tijelom kao da itinerar znaju. Kada joj je poljubio dojke tlo pod nogama je protresao vulkan želja. Bio je nježan i nekako sve je izgledalo nepoznato, kao da se nikada prije nije ljubila. Iz nje je strast rušila sve brane spoznaje da je Ivan Jelenin dečko. Možda ga je željela više nego on nju. I onda glazba završava. Izgubila je pojam o vremenu. Pogledali su se, zagrlili gotovo kao prijatelji, kao da do maloprije nisu dijelili vruče poljupce i stiskali tijelo uz tijelo prepuno želja. Krenuli su potražiti Filipa i Jelenu. Od mnoštva mladih koji su se muvali u svim smjerovima nisu ih uspjeli vidjeti pa su odlučili vratiti se do šatora. Bez riječi su hodali iako ju je Ivan nježno držao za ruku. Na isti način iz drugog smjera dolazili su Filip i Jelena. One su se zagrlile i kako to žene znaju odmah krenule u razgovor o tome kako je tulum mrak, fantazija, nisu bolje ni mogli odabrati. Ona nije pitala gdje su bili, jer ne bi znala objasniti što su ona i Ivan radili, a i nije željela znati što su Filip i Jelena radili nakon što je vidjela Filipovu ruku na Jeleninoj guzi. Curke su odlučile ići leći, a njihovi komadi su odlučili još malo rashladiti tijelo morem. Već je bila zaspala kada je osjetila njegovo tijelo kako se nježno uvlači uz njeno. Od mora je bilo hladno i naježila se iako ugodno. Zagrlio ju je bez riječi. Poljubac je zaustavio njen pokušaj pitanja kada je shvatila da te ruke koje su ju zagrlile nisu Filipove. Onu strast koja je buknula u plesu sada više nisu mogli zaustaviti. Bilo je to nešto neopisivo lijepo. Kao da nikada nije snagu muškarca osjetila, njena utroba ga je primala plamenom koji nije poznala. Prepustila se njegovim usnama, rukama, njegov dolazak bio je smiraj njenog vulkana. Kao more kada barke ziba, tako se zibala na sigurnom vezu njegovog tijela uzdignuta kao zastava na savršenom jarbolu. To ljetovanje im je svima promijenilo živote. Kući su se vratili kao dva nova para.
07.03.2013.

- 09:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.03.2013., ponedjeljak

Ona je njegova ljubica

Zašto ju je zvao ljubica, zbog mirisa koji je njeno tijelo širilo, zbog boje koju je obožavala, tko bi znao, no za njega ona je bila jedina ljubica na svijetu. Bilo je to sasvim slučajno. Nekoliko je godina bila sama, sve dok ju Josipa nije nagovorila da krenu zajedno u kazalište. Komedija je bila puna. Gotovo se nije usudila dići pogled sa poda samo da ne bi srela nekoga poznatog iz prošlosti. Prošlosti se bojala više nego osame. Kada je već predstava počela on se probijajući i ispričavajući srušio u prazan stolac s njene strane. Malo se lecnula osjetivši kako je ovlaš dodirnuo naslon i njenu ruku no odmah se i povukao. Nastojala je ne gledati ga iako je imala silnu želju vidjeti kako izgleda. Oko njega se širio fin miris što je polako budio njena uspavana čula. Prva pauza je dobro došla da ga ipak pogleda. Učinili su to u istom trenutku. Lice joj je planulo od neugodnosti jer bio je to znanac iz njene ulice, dvije kuće dalje od njene. On se osmjehnuo i izašao. Pozdravljali bi se već duže vrijeme kada su se slučajno sreli na ulazu ili izlazu trgovine. Priznaje da je o njemu razmišljala i na sasvim konkretan način. Josipa je nekaj čavrljala a ona ju nije uspjela pratiti. Konačno dočekavši nastavak osjetila je olakšanje jer sjedalo do nje opet je bilo prazno. I taman kada se prepustila predstavi ponovio je svoj teatralni ulaz. Gotovo se skamenila kada je stavio svoju ruku na naslon preko njene primivši je nježno za prste. Nije se usudila pomaknuti. Bojala se da će Josipa nešto primijetiti, nastojala je gledati ravno na pozornicu dok je on nježno i polako prebirao po njenoj ruci. Kroz tijelo su joj prolazili trnci koje nije osjetila još od mladosti. Predavala mu se potpuno poželjevši da nikada ne prestane taj dodir. Uzdrhtala od čežnje želje, potrebe, zaboravljala je gdje se nalazi. Nova pauza vratila ju je u stvarnost. Nije ju pogledao samo je izašao van bez riječi. Tražila ga je pogledom ali nije ga vidjela. Pomalo uzrujana vratila se u dvoranu. On je već sjedio na svom mjestu nešto pišući u notes na koljenu. Čekala je nastavak iz drugog čina, no on je držao ruke na krilu i mirno pratio predstavu. Kraj, pljesak, pojma nema što je gledala. Kako je moguće da si je dozvolila tu glupost u tim godinama. Na garderobi su čekale kapute. Taman kada se htjela obući našao se iza nje i ponudio joj pridržati kaput. Bila je ponovo zatečena. Zahvalila se osjećajući njegov stisak na ramenima. A onda mu zahvalila i poželjela laku noć i krenule su doma tramvajem. Josipa je sjela na šesticu a ona na svoj u suprotnom smjeru. Po navici stavila je ruku u džep i osjetila papir. Izvadila ga je i ponovo u šoku čitala njegovu poruku. Napisao je ime, telefon, adresu i nekoliko lijepih riječi. Volio bi ju vidjeti još večeras. Razmišljala je što da napravi. Doma je sama a popiti kavu u njegovom društvu moglo bi biti zabavno. Utipkala je broj, čekao ju je, i nadao se da će pristati. Ako siđe na džamiji on će ju tamo pričekati. Sišla je, bio je na stanici. Nisu ništa govorili. Primio je njenu ruku nježno se igrajući prstima. U blizini živi, mogli bi k njemu na kavu ako se ne boji. Naravno da poštuje njenu odluku. Nije razmišljala ni o čemu osim da ga želi i krenuli su šutke u njegov stan. Pitala ga je gdje mu je obitelj? Rekao je tiho već 7 godina na Mirogoju. Saobračajka. Šutjeli su. Što dalje da li da ipak krene doma, no on je prišao sa čašom, otpio gutljaj i pružio njoj. Po mirisu je znala da je viski u pitanju a nije baš voljela žestice, no lagano je otpila mali gutljaj. Gledao je kako to radi, prišao joj i bez riječi poljubio joj čelo. Rukama joj držao lice i nastavio ljubiti oči, obraze. Usne je poput lahora spustio na njene, milovao ih svojim usnama, jezikom vlažio, polako razmicao ulazeći joj sasvim nježno između zubi. Drhtala je cijelim tijelom. Koju to moć ima da mu se predala šutke, gotovo polumrtva od siline pakla što joj tijelom struji. Nije se žurio, uživao je u svakom djeliću njenog tijela, milujući joj ramena, nadlanice, prebirao je prstima niz njena leđa potpuno svjestan koliko mu je prepuštena. Čašu je odložio na pod i otkapčao joj gumb po gumb na košulji ljubeći centimetar po centimetar obnaženog tijela. Gorila je od želje da njegovo tijelo obujmi njeno da ga osjeti puninom, a on je uživao u svakom pokretu. Ne izdržavši više skidala ga je kao lavica, trgajući, kidajući odjeću, ljubila ga je strasno. Željno i pohotno istraživala snagu mišićavog tijela. Potpuno nagi na podu isprepletenih ruku, nogu, tijela, tražili su se u kovitlacu strasti. Na trenutak ju je prisilio leći mirno. Poljupcima prekrio njene tvrdo ispupčene bradavice, ljubio dojke, spustio glavu na pupak i jezikom prelazio polako do brežuljka sasvim glatko obrijanog. Njen je uzdah bio dug i gotovo bolan od oluja koje su je iznutra mljele. Kako je samo znao svaki milimetar njezinih prepona uzbuditi do pomame. Poželjela je snagu njegovog tijela. Požudno kao izgladnjelo stvorenje obuhvatila ga je objema rukama, usisala kao zrak. Otvorenih je očiju držao njenu glavu sasvim nježno, uzdah za uzdahom ispunjao je polutamu sobe. Polako se sasvim polako spuštala osjećajući kako njegovo u njezinom tijelu podrhtava i kako joj se trnci spuštaju niz kičmom. Njegovi pokreti, njegov glas njene želje i predugo zaboravljene strasti sve je u jednom predivnom trenutku ispunilo njen razum. U istom času osjećala je kako joj se u mozgu razlijevaju dugine boje, suze orgazma prekriše joj lice, jecaji na njegovim grudima i toplina što se razlijeva njenom utrobom. U smiraju podrhtavanja tijela rekao je ti si moja ljubica. I danas ju tako zove dok rukom u ruci hodaju gornjim grdom.




- 11:43 - Komentari (20) - Isprintaj - #

03.03.2013., nedjelja

Dvije duše slavonske

O duši slavonskoj mi zboriš, a ja se osmjehnem onako široko k'o što je šor naš šokački bio. Rođena u tom šoru šokačkom nikada nisam ime ulica pamtila jer znalo se znalo, koja je kod groblja, koja kolodvorska, a koja iza parka, pa šokadija moj prvi dom. Kako smo pjevali vrteći se u kolu, „Suho - Suhopolje u četiri ćoška u tebi je stanica i pošta“. O toj mi govoriš duši. Ona je sve mirise proljeća pospremila, zapisala za ove dane kada se sjećanjima vraćamo bezbrižnom odrastanju, danima prvih ljubavi i razočaranja. Kada bi drveće govoriti moglo što bi sve otkriveno bilo? Ovako još samo na ponekom starom stablu u parku našeg mladenaštva stoji urezano srce i dva slova koje o već odavno zaboravljenoj ljubavi tajnu čuva. Duše se naše često rodnim selo šeću tražeći one poznate staze, poznate ljude, tražeći one mirise koje smo pospremili kao putokaz povratku. Ali neki su novi ljudi preorali naše staze, svojim su stopama naše prekrili, putokaze naše zamijenili i sada lutamo tražeći sebe izgubljene u želji za još jednim malim djelićem postojanja nas tamo u tom selu slavonskom. O duši slavonskoj i ja tebi pišem i tužno je nama, koje smo živote svoje ponijele dalje od sve ljepote kojom nas je Slavonija naša hranila, voljela, kojoj se sada kroz sjećanja vraćamo jedino kako možemo, jedino kako znamo, riječima dviju duša slavonskih.
(posvećeno Zdenki)
03.03.2013.

- 08:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #