život je kako kada

< veljača, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2017 (13)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (7)
Lipanj 2013 (9)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (12)
Ožujak 2013 (10)
Veljača 2013 (12)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

24.02.2017., petak

Naš lepi kaj



pogled sa moje terase




srce mi zagrije
- 08:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.02.2017., četvrtak

Hvala ti majko

TU SI, MAMA

Teško je čekati jutro,
Teško je znati
Da zemlji predaješ krilo
Što nekad je tako toplo bilo,
Teško je samoću
Maramom crnom pokriti,
Teško je suzu iz oka sakriti,
Teško je reći nema te,
A tu si
U svakom otkucaju moga srca,
Nije zbogom, nije
Ja znam, tu si.

24.02.2008.

Ti trenuci se nikada ne zaborave. Povezanost se na neki začudan način učvrsti iako nas vežu samo nadgrobni spomenici. Kako godine prolaze sve češće moje misli obnavljaju vrijeme njene i moje mladosti, sve upute koje mi je za život davala, sve zabrane za koje je bila sigurna da su dobre kako bi odrastanje bilo što manje stresno. U ono vrijeme nisam bila sigurna da to iz ljubavi radi, dapače vjerovala sam kako nema pojma o životu. Godinama je već na svojoj posebnoj zvijezdi, a ja tražim sve više i više detalja iz naših života. Hvala majko što si mi uz život dala i sve što si znala kako bih imala što ljepše odrastanje.

- 09:46 - Komentari (17) - Isprintaj - #

22.02.2017., srijeda

Na vratima proljeća

Čekajući jučer dokumentarac koji kreće u 23h ( za mene je to kasno jer volim leći prije ponoći) šaltam po drugim programima i zaustavim se kratko na 3,2,1 kuhaj. Slušam komentare sudaca o jelima. Sudionici jedni drugima daju recepte po kojima onda treba spraviti hranu. Malo, malo suci pitaju od koga su recepti jer jela su zapravo katastrofa. Padne mi na pamet da to jedni drugima namjerno rade kako bi smanjili konkurenciju. Čujem kako kuhari-amateri govore o receptu kojeg su dali drugom paru kuhara-amatera u ovom smislu:“ Nismo to nikada radili, ali možda je zgodno probati jer svi se tu zabavljamo, učimo i igramo“. Slušam i ne vjerujem kako izmišljaš recept koji sam nikada nisi probao. O čemu se tu zapravo radi? Zavist ili gladijatorska bitka vezana uz sto tisuća kuna. I iz tog razmišljanja krenem misliti o zavisti.
Definicija po wikipediji kaže:
Zavist je, slično mržnji, negativna emocija.
Zavist se manifestira u neprijateljskom stavu i osjećanju prema drugima koji imaju nešto što smatramo da to više pripada nama. Kao i u ljubavi, tako i u mržnji i zavisti postoje različite gradacije u samom sadržaju i intenzitetu. Tako ispoljavanje mržnje i zavisti može varirati od blagog neprijateljstva do otvorene agresije.
U tim raznim nadmetanjima meni izgleda više kao prikrivena agresija. No što je s nama blogerima? Koliko je zavisti među nama? Jesmo li iskreni kada je netko na naslovnici, a možda smo mi bolji post napisali? Jesmo li zavidni onima koji bolje kotiraju (ajmo tako reći) na bilo kojoj društvenoj mreži pa i blog.hr znajući da pišemo, fotkamo kvalitetnije? Vjerujem da ćemo svi skupa reći kako nismo jer tko će priznati? Osobno sam doživjela taj osjećaj u ranoj mladosti kada je prijateljica na plesnjaku pobrala zgodnijeg frajera. Stvarno sam joj bila zavidna sve dok nije priznala kako je potpuni mulac. Od tada često razmišljam kako je nepotrebno biti zavidan jer se zavideći drugima odričemo voljeti sebe i svega što sami stvaramo. Mislim da jako puno snage treba ulagati trajno u nastojanju maknuti zavist iz života. Vjerujem da se slažete sa mnom.


- 09:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.02.2017., utorak

Doručak



A za bolje raspoloženje malo djetinjstva:

JUTARNJI POZDRAV
Dobro jutro tata, čuj zvonjavu sata.
Dobro jutro mama i tebi i nama.
Dobro jutro seko, uzavri nam mlijeko.
Dobro jutro bako, ustani polako.
Dobro jutro djeda, donesi nam meda.
Dobro jutro svima, koliko nas ima !



Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj
- 07:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.02.2017., ponedjeljak

Različite misli

buđenje dana



noćne želje


- 07:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.02.2017., nedjelja

Ugodna prisjećanja

KRADEM TE

Ti ne znaš tko sam dok kradem te
Tek probuđenom danu
I prkoseći taštini ubirem poljupce
Kao rane jagode, poluzrele,
Što dozrijevat će na mojim prsima.
Ti ne znaš tko sam dok kradem
Mladost tvojih godina
Napajajući na izvoru, gorske rijeke,
Svu požudu izgubljenog hoda
Pustinjskim tlapnjama o sreći.
Ti ne znaš tko sam dok kradem
Sve misli tvoje vještinom,
Koju samo žena putena nosi
U pokretu tijela, u govoru bez riječi.
Ti ne znaš tko sam, a predaješ se
I strast o kojoj ništa znao nisi
Blaguješ na mojim bedrima
Dok kradem te danu što, tek, se budi.


- 07:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.02.2017., petak

Kada se život našali

ZARUČNIČKI AUTIĆ

Nije znao kako i što bi mogao reći ako je sretne licem u lice. Istina pratio ju je, onako izdaleka kako ga ne bi mogla otkriti u toj masi turista. Od kuda je došla? Iz kojeg se svijeta pojavila? Te ga misli nisu napuštale. Bio je na ulasku u pedesete i znao je kako je to zadnja godina kada bi mogao konačno uploviti u taj začarani život oženjenog muškarca. Do sada nije razmišljao o prolaznosti života jer je svaki dan proživljavao užurbano, poslovno, uz mnoge ljude sve do kasnih noćnih sati. I kad je konačno odlučio uzeti nekoliko dana odmora ona je iskrsnula kao jedini njegov interes. Već prvo jutro ju je zamijetio na terasi za vrijeme doručka. Bila je u grupi ljudi, ali nije izgledalo da je itko od njih njen partner. Nije joj mogao odrediti godine, ali vidio je da nije više tako mlada kao one koje su ga oblijetale pokušavajući ga odvući pred matičara. To jutro je bila sama za stolom. Dan od sunca i mirnog jutra. Odlučio je pitati da li je slobodno sjesti iako su gotovo svi stolovi bili slobodni. Samo je klimnula uz polu osmijeh. Nekako odsutno je miješala šećer u kavu, kao da je ne zanima ni kava, ni jutro, ni pogled na otoke u to prekrasno jutro. Znao je da mora vrlo oprezno započeti razgovor. Uvijek je najbolje krenuti od pitanja oko vremena i mora. Njeni su odgovori bili kratko da, je, je. Pitao se gdje li je stvarno ona dok je njeno tijelo tu na tom stolcu sasvim blizu njega? Na pitanje zašto je tužna, kao da se probudila, pogledala ga je i prasnula u smijeh. Sav u čudu samo ju je gledao sve dok se nije prestala smijati, a onda šok. Vedrane, ti mene stvarno ne prepoznaješ, upitala je kroz šuštanje smijeha? Kako bi ju znao, ta prvi put je vidi? Tu nešto ne štima, ali odlučio je zaigrati njenu igru. Ne, on je ne pozna, siguran je. Uz veselje u očima odlučila ga je vratiti u vrijeme kada joj je još kao maloj djevojčici obećao biti muž. Bili su u istoj vrtićkoj grupi. Dolaskom u vrtić obavezno ju je poljubio u obraz i cijeli dan pazio da ni jedan drugi dječak ne dobije njenu pažnju. Jednog ju je sunčanog dana dok su se igrali u pješčaniku zaprosio darujući joj najdraži autić. Posegnula je u torbicu i izvadila taj zaručnički autić. Uz smijeh ga je pitala želi li da mu ga vrati. Ne, ne, ne, mucao je sav sretan. Na pitanje gdje je bila sav njegov život nakon vrtića ispričala je o njihovom preseljenju u Švicarsku i o tome kako se vratila srediti sve oko prodaje kuće nakon bakine smrti. Nije se nikada udala, nije se pojavio gospodin pravi. Dva mjeseca nakon tog jutra sjedili su u bakinoj kuhinji sa pravim prstenima na prstima uz smijeh kojim začarani život konačno počinje.

(iz još neobjavljene zbirke Smijeh i suze)

- 08:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.02.2017., četvrtak

Mašta ili.....


SEDMI KAT

Kao jučer, kao prekjučer i godinama unazad ona sjedi na balkonu njihovog stana na sedmom katu nebodera u Novom Zagrebu. Iz kuhinje kroz zatvorena vrata dopiru psovke, prijetnje, prigovori, ružne riječi. Godinama isto stanje, isti ritual. Dok su djeca bila doma nastojala ih je zaštititi od svega ružnoga, ali bilo je dana kada se ni na koji način to nije moglo. Razmišljala je kada se sve promijenilo, kada je sve krenulo niz brdo u samu provaliju pakla? Nemoguće se sjetiti jer predugo taj tužni život već traje. Djeca su pobjegla prvom prilikom, a njoj su ostavili da se brine za njihova oca invalida. Rat mu je uzeo obje noge, a svu krivnju za to on je godinama stavljao na njena slabašna ramena. Pljuvao joj je u lice kada mu je pomagala kod pranja, kod spremanja ili micanja iz kreveta. Govorio joj je toliko ružne riječi da bi joj satima suze tekle bez glasa. Jednog je pretužnog dana počela zapisivati. Zapisivati svaku ružnu riječ, a onda je crnim flomasterom premazati kao da će tako izbrisati njeno postojanje, kao da će tako sve to ružno nestati. Ništa se nije dogodilo, ništa se nije promijenilo. Sjedi na balkonu njihovog stana na sedmom katu nebodera i zna svemu je došao kraj. Dolje ispred zgrade prolazi mladić sa cvijećem u ruci. Dan zaljubljenih. Da li je ikada bila zaljubljena pokušava iz sjećanja vaditi slike, ali tama ih je prekrila. Praznina obojana crnim, mrak i glas koji ne prestaje osudama. Ne razmišlja tko će se o njemu brinuti. Ne razmišlja što će misliti i reći djeca. Ne razmišlja hoće li se pakao i tamo nastaviti. Tiho je prošaptala zbogom. Sedmi kat, a pločnik je bio tako blizu.

(iz neobjavljene zbirke, Smijeh i suze)
- 07:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.02.2017., srijeda

Da se pohvalim

Nije mi običaj hvaliti se, bar ne ovako javno kada je poezija u pitanju, ali eto malo sam se okuražila jer ovo je druga godina kako je moja pjesma objavljena u zborniku Hod se nastavlja. Od 325 pjesama koje su prispjele na natječaj ljubavne poezije "Željka Boc" odabrano je 45 za čitanje na recitalu 14.02.2017. U zbornik je uvršteno 77 pjesama. Za mene je to velika nagrada, tim više što je prosudbena komisija bila sastavljena od Zrinka Jelaska, Vesna Svaguša i Enes Kišević.



moja pjesma u zborniku



pjesme su interpretirali Rosanda Tometić i Dubravko Sidor



glazbom su popratili dvoje mladih glazbenika



crkva Majke Božje Bistričke, na dolasku u Mariju Bistricu



i odlasku



- 08:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.02.2017., utorak

Ljubavna


LJUBIMO SE I SMIJEMO


dan od sunca i tvojih riječi
poklonjenih ranim jutrom
pretačem u podnevni eho
sa starog zvonika
čekajući predvečerje
i ruke da promrzle uvučeš
na gola mi leđa
i smijeh da zazvoni
kada se naježurim
a ti me ljubiš
i smiješ se
i ljubiš me
smiješ se
i smijemo se
i ljubimo
ljubimo
ljubimo se

moja (naravno) iz zbornika ljubavne poezije Hod se nastavlja 2016.

- 08:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se