život je kako kada

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (8)
Kolovoz 2013 (8)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

14.08.2017., ponedjeljak

Susret sa istinom

Što radiš kada ti život u sekundi okrene leđa? Okreneš li i ti njemu svoja? I kao nije te briga što će život bez tebe, ali ne možeš prestati misliti što ćeš ti bez života. Sve dok mirno teku rijeke nitko ne pomišlja da mogu u trenutku divlje nahrupiti i sve što se godinama strpljivo gradi nestaje. Pomislit se može pa trebaju biti čvrste nepropusne brane, ali takve ne postoje kada život usmjeri svu svoju snagu u bujice. Odnijet će tada apsolutno sve pred sobom. Sve dok rijeke mirno teku osmjesi se šire na licima, bezbrižnost je buđenje i odlazak u snove, ali samo jedan trenutak je dovoljan da dan pretvori u noć, noć postaje tamnija nego li je ikada bila i svanuće izgubi plavetne zore, a sunce potamni iako samo za tebe, ne za sve one koji se i dalje smiju, tragaju za još nepoznatim jer čovjeka samo jedno može zaustaviti na njegovom putu stalnog kretanja prema još što donosi sutra. Odluka što raditi nije jednostavna jer ne odnosi se samo na tebe već i one koje zovemo bližnji. Bližnji, kako ti je kada postaneš bližnji, a nemaš čarobni štapić, nemaš ništa kako bi dani koji su tek sitna brojka budu što manja muka? Kako se bližnji može nositi sa neminovnim gubitkom kojem je izvjesnost sigurna. Kao bližnjem pitanja se roje, a odgovori ne postoje, samo pokušaj ne okretati leđa. Koliko dugo? Uglavnom uvijek prekratko.

(samo da pojasnim, ja sam bližnji)



razmišljam o crnim pticama na crnom krovu
- 14:07 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.08.2017., četvrtak

Veliki čovjek

Otišao je veliki čovjek, fra Bonaventura Duda. Lijepe je godine doživio i svima koji su voljeli čuti što ima za reći sigurno je iskreno žao. Ima nas koji smo bili malo bliže njegovom životu od nekih drugih i ponešto interesantno znali. Osim po tome što je bio ne samo fratar već i Ćovjek pamtit ću ga po ovom detalju. U kasnijim godinama je imao običaj pozdravljati samo prijepodne, a ne i poslijepodne jer rekao je da više ne pamti koga je već vidio i koga je već pozdravio pa da ne bude nezgodno. Sjajan um, sjajna osoba i nedostajat će mnogima, sigurna sam. Mir i pokoj mu.
- 11:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

30.07.2017., nedjelja

Kako kome kako kada

Uvijek ima i šale i smijeha i suza, muke i bola. Jedni se vesele, zbijaju šale oko malog pačića, drugi odlaze na zasluženi odmor. Neki drugi pokušavaju skrpati kraj s krajem i niti ne pomišljaju na bilo kakav odmor. Svatko prema svojim mogućnostima, a netko i prema željama. No ponekad se u tren sve stubokom mijenja. Uglavnom o tome da se nešto može dogoditi nikada niti ne pomislimo pa kada se dogodi šok i nevjerica ruše sve snove. Kako mi je najlakše nositi i lijepo i ružno pisanjem zapišem ovako:

ČEKANJE

Sjedi u automobilu na parkiralištu katedrale s pogledom na bolnicu. Vruće je. Sunce upržilo kroz vjetrobransko staklo, nekako je obamrla i ne otvara prozor. Čekat će tako umotana i izgubljena u misli koje nisu ni malo lijepe ni lagane. Što može napraviti više od ovoga što već je? Koliko se toga zbilo u tako kratko vrijeme? Zna, puno toga. U dvije trećine života bilo je manje promjena nego zadnjih godina. Život. Uvukao ju je u svoj ludi ritam nestvarnog kao čaroliju, kao ringišpil na seoskom vašaru. Okretao se brzo, brže, još brže i kada se činilo da se nikada neće zaustaviti grubo zaustavljanje donijelo je košmar, dane neizvjesnosti, noći bez sna, čekanje. Čekanje joj je najteže. Čekanje je nemoć, rađanje strahova, crtanje najcrnjih scenarija mislima u tmi noći. Čekanje je pokušaj pobjeći, umaći svemu što nakon čekanja dolazi tražeći opravdanja, izmišljajući razloge, zamišljajući kazne koje dolaze na naplatu. Čekanje je crno i crnje od najcrnje noći. Previše je vruće. Otvara vrata i vjetar hladi unutrašnjost. Koliko će još čekati, ne zna, ali zna, spremna je učiniti sve da se život vrati na ringišpil pa makar se sasvim polako okretao.

28.07.2017.

- 10:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #

20.07.2017., četvrtak

Prolaz divova

koga zanima

https://hr.wikipedia.org/wiki/Prolaz_divova



Sjeverna Irska



nisam mogla sići do dolje jer je stvarno duboko, a uspon više nije u mojoj domeni života



ali biti na tom mjestu stvarno je poseban osjećaj.



Ovaj mjesec je krenula peta godina povratka na blog, a ovo je petstoti (500) post. Kako god veseli me. Hvala svima koji ste ikada svratili, pogledali, pročitali, ostavili komentar. Nadam se da vam se bar nešto svidjelo.


- 09:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

19.07.2017., srijeda

Ništa nije isto

U predvečerja moja slavonska sve se polako smiruje. Marva preživa nakon napornog dana. Guske se lijeno gegaju kroz dvorište prema svojim zidanim gusnjacima i protjeruju patke koje su se uvukle nepozvane. Iznad je kokošinjac u koji će koke nesilice prve uspeti se po malim lojtrama. One mladice proljetne ostaju duže vani kao svako mladunče još malo lepeta krilima, kljucanje po šodru i bježanje od pjetlova. Imala je moja baka, moja bakica, tako smo je zvali jer sva je bila sitna, imala je desetke kokica i dva ponekad i tri pijetla. Kočoperili su se dvorištem i stalno tancali oko kokica pa ako je koja bila voljna učas bi sve zbavili. U svinjacima su roktale krmače dok su ružičasti praščići neumorno sisali i to njih deset dvanaest. Ponekad se zalomilo i to trinaesto pa nije bilo sise, a onda je moja bakica dežurala pa makne jedno da to trinaesto ima mjesta, onda drugo makne pa njega premjesti. Uglavnom i ono se podiglo jer bilo je svako prase važno. Tri do četiri bi ostalo doma, a druge su prodali na vašaru. Vašarište je na kraj sela bilo. Kada nije bilo vašara onda su na njemu pasle krave koje je Janoš baći čuvao i pred večer vraćao kućama. U predvečerja moja slavonska ona davna danas više nema vašarišta. Ne izlaze krave jutrom na pašu, a ni krava tamo više nema. Na vašarištu kuća do kuće sagrađena i nitko se više ni vašara, ni đerma na vašarištu ne sjeća.
Danas mi samo slike dvorišta mog djetinjstva izranjaju i čudom nekim zvukovi se javljaju i djedov glas što na kobile galami da se pomaknu kako bi im sijeno u lojtre stavio. Odavno više ništa nije isto kao dok sam dijete bila. Još jedino kao davno prije nasred sela crkva sa dva okrugla plava tornja ista je.

18.07.2017.



Grofa Jankovića obitelj je bila u kripti, ali narod ko narod opljačkali su kriptu. Ne znam ni da li još kosti ima.



- 10:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #

18.07.2017., utorak

Zadnja rupa

Već godinama ne pratim reklame pa kada mi kažu bilo je na reklami ne pitam kojoj jer ne gledam i ne želim da me guraju u kupovinu svega i svačega. No ova me reklama privukla prvi put kada sam je vidjela, a neki dan blažeći grlo, čim drugim nego, pivicom jer dan je bio stvarno vruć, ponovo bacih oko na tu reklamu. O ovom sam gradiću prije koju godinu napisala post pa da ne ponavljam samo slika dvije:

Irski su gradovi, gradići, sela, naselja od proljeća prepuni cvijeća



Adare (Limerick) koga zanima klik na link

Adare




Ljetne su gužve posvuda

i reklama



ZADNJA RUPA ZA ZALIJEVANJE, DO DUBLINA 135 MILJA

Pokušala sam saznati točan smisao reklame jer watering jer zalijevanje, pojenje. dakle rečeno mi je: tu su tada možda napajali konje, ali vjerojatnije je da se odnosilo na šaljivu reklamu koja je privlačila putnike već u ono vrijeme. Kako god i danas je odlična.


- 09:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.07.2017., ponedjeljak

Ptica



Pogled joj je odlutao kroz prozor gubeći se negdje u daljini. Podigla je ruku kao da ga želi zadržati, dohvatiti, poći za njim. Trenutak je ruka, kao zaustavljena ptica u letu drhtala u zraku, a onda se srušila u krilo. Oči su izgubile sjaj. Ptica je izgubila krila. Sve je stalo negdje iza pogleda u nijemosti trenutka koji će predugo trajati. Oko nje sve su stranci i ona je stranac svima. Više nikoga ne prepoznaje i strah koji se povremeno pojavi u dubini oka govori koliko je daleko od svoje djece. Oca smo davno izgubili. Puno prerano, stalno smo svi govorili jer mogao je, samo da se potrudio, mogao je, a nije. Kao da mu je bilo svejedno. Onda samoća. Samoća ubija, samoća prijeti, samoća je zlo i zločinac koji se nastanjuje u osamljeno srce. Imala je nas, ali daleko od pogleda, daleko od zagrljaja, tek riječi koje su pronalazile izgovor za ne dolazak.
I nije to sebičan čin, ne nikako. Ovo je društvo guralo sve u ritam koji nije ostavljao prostor između traženja odmora i poslova kojih je stalno bilo više i više. Konačno se sve srušilo tog dana kada se izgubila u vlastitoj ulici tražeći svoju kuću. Panika koja je izvirala iz njenog pogleda potvrdila je konačnu dijagnozu.
Već dugo i nje nema, a ja razmišljam koliko nam je dala, svojih dana i noći, sve što je znala i mogla, a sebe izgubila. Razmišljam kako smo trebali, kako smo morali biti drukčiji jer i moje godine se penju i moj pogled odluta i ruka klone i poželim da ih zagrlim, a onda pomislim; oni danas rade čak više nego sam ja u moje vrijeme i spustim ruku u krilo. Ptica je odletjela. Čekam.

17.07.2017.

- 10:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.07.2017., nedjelja

Uvijek isto

MENE VIŠE NEMA
Vjetar odnekud donosi miris paljevina, a slika što neizbrisivo stoji u pokušaju zaborava pojavi se kao avet. Gorjelo je. Kako je samo gorjelo, plameni jezici, crveni, zlatni dizali su se kao gladne zvijeri. Hvatali užarenim rukama dio po dio sve do posljednjeg komadića zapisanog sjećanja u stare tavanske grede. Crne i ispucane godinama. Obilježene čavlima s kojih su cijelo stoljeće mirise širile šunke, kuleni, slanina. Palucali su jezici uza zidove, stotinama puta bijeljene pred Uskrs u proljeće. Spuštali svoje ognjene prste do podova hrastovih, lugom od pepela ribanih i tepisima tkanim od starih košulja, fertuna i rubača pokrivenih. Uzimali su muku i život ugrađen u povijest generacija. Osjetim mučninu i bol i suza ponovo krene iako nove cigle, crvene i krovovi crveni na zgarištu ponovo niču tamo su izgorjela moja sjećanja, tamo mog doma nema više.
(uvijek isto svih proteklih 27 godina)



- 19:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

15.07.2017., subota

Mreža ili zamka

Važno je znati postaviti mrežu na pravo mjesto i biti strpljiv. Tako se sigurno preživljava.



I nakon svih tih godina uživam ih slušati


- 12:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

11.07.2017., utorak

Nekoliko metara do katastrofe

Kratko uz nekoliko fotografija o:


uvijek informacije



za one koji ne skidaju sa wikipedie o

Malan Head

je najsjevernija točka Republike Irske.



Osim promatranja ptica



i obilaska klifofa



te fascinantnog pogleda na nazubljenu obalu



o koju udaraju snažni valovi



nema se nešto posebno reći osim da se
na samom vrhu nalazi meteorološka stanica koja daje izvještaje za pomorce.

Poluruševan Banbas Crown toranj



je služio u vrijeme rata, a ime je dobio po mitskoj kraljici Irske, Banba.
Meni će ostati do kraja života u sjećanju jer sam bila vrlo blizu ako ne stradati, onda polomiti se. Sve su te Irske planine ili kamen koji je mokar i po kojem se skližete ili obrasli mahovinom i travom iz koje se cijedi voda i koja je jednako skliska. U jednom trenutku kod prijelaza s jedne uzvisine na drugu tenisice su se odklizale po travi, a moja malenkost (koja i nije baš mala) klizila je prema vrlo nezgodnoj dubini i tom neprijateljskom kamenu. Uspjela sam se ukopati i polako izvući nazad. Trebalo mi je vremena da mi srce prestane nabijati i da se tlak smiri. Nakon toga sam odustala od uspona do meteorološke stanice i Paklene jame. Ta dubina definitivno nije za mene. Trebala mi je ozbiljna žestica. Na sreću u autu sam imala rezervne hlače……


ostalo kasnije i nemoj da vam kaj god pada na pamet.
- 18:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se