život je kako kada

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (10)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (6)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

04.10.2017., srijeda

Čekanje



in standby to.................................................................
- 08:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

01.10.2017., nedjelja

Večer za poeziju

KOME PIŠEM

Mislim, mrtvo slovo na papiru, ostavljam za vrijeme kada me se više ni vlastiti naraštaji ne budu sjećali. Mrtvo slovo ostaje danas, kao što je bilo jučer i stoljećima prije. Čita li itko više knjige, stare, povijesne, zapise nama ostavljene da ne lutamo tamnim hodnicima ne znanja. Ponavljam u mislima: mrtvo slovo, mrtvo slovo, mrtvo…Kome ja to pišem, zašto pišem, o čemu to sve pišem, ostavljam li i ja mrtva slova sve u nadi, a znajući unaprijed kako će ih ista sudba zadesiti? Pišem, bolje reći ispisujem sebe, sve što je negdje, nekada, u planu sveobuhvatnog svemira zapisano u čestici kojom je Tvorac odlučio mene darivati. Razumiješ li čitaoče o čemu to zbore moje riječi, moja mrtva slova koja će oživjeti tek kada ih tvoje oko ugleda, kada tvoj um prošeće stazama kojima se rasipa ovo malo duše što još u meni boravi. Razdadoh se ne birajući mjesto, ni vrijeme, ni ljude ne izabirah i možda baš zato sve me manje ima u meni, a sve više u slovima. Tebe čitaoče čekaju da ih oživiš.

GOLA ISTINA

Koliko je istine
A koliko laži u nama
Dok gledaš me sneno,
A kiša teško
Moje misli vlaži?
Da li bi mi netko
Stran i nepoznat
Sada bio draži?
Pomislih,
Tako su čudni ovi naši sati.
Hoće li,
Kada kiša prestane,
I naša ljubav stati?
Onako mrtva, prazna
I nijema, bez bola,
Istinski gola
Kao i čaša
Već odavno
Ispijenog vina
Tu, pred nama
Na sred stola.




- 21:03 - Komentari (15) - Isprintaj - #

28.09.2017., četvrtak

Zašto ih ne volim

Još od prvog postali su moja noćna mora. Dok su ostale trinaestogodišnjakinje bile sretne i ponosno ih pokazivale, naravno skrivečki. Rijetko sam sudjelovala u tim seansama jer nisam baš bila sretna što ja nemam što pokazati. Onda se sve počelo polako mijenjati i jednog dana stiže zapovijed o novom načinu odijevanja jer kao eto i ja sam ušla u taj svijet muke i pokore. S obzirom da se u mojoj obitelji krojača sve doma šivalo najprije se uzima mjera. To je bila više komedija nego ozbiljna radnja. Bilo me je u visinu, ali sve ostalo čista metla. Kada je bilo gotovo nisam znala da li bih plakala ili bi se smijala. Kako god nisam se uspjela priviknuti pa sam po doma i dalje hodala kao i prije. No krenula je i srednja škola i crno-bijela kupljena kombinacija koja me doslovno ubijala. Crni za tamnu, a bijeli za svijetlu obleku. Više se niti ne sjećam koliko sam puta poželjela sve maknuti makar kratko dok je između dva školska sata trajao odmor je onako mršavoj žice su mi žuljale rebra. Čim bih iz škole došla doma prva stvar je bila tijelu dati slobodu. Sada već znate o kojem se mučenju radi. Mislim žene znaju, a i poneki muškarac. Prošle su godine, a moja navika ne nositi grudnjak kada god mogu, bilo doma, bilo vani kada je hladno pa se nose jakne koje sve skrivaju, i danas je jednaka. I dalje ih ne volim iako sada imamo izbor dobrih sportskih grudnjaka koji su fantastični, koji nemaju nikakve ni žice, ni fišbajne, ni umetke, niti išta što podiže dojke. Znam da ih muškarci vole vidjeti velike, tvrde, čvrste, no ako je žena dojila četiri ili više djeteta nema šanse da će dojke biti kao dok je bila cura prije braka. Osnovna funkcija im je ipak dati novorođenčetu sve što je priroda namijenila, a ne užitak muškarcu. Svi smo već čuli kako kažu da ženi vise dojke do pupka, no malo tko govori do kuda muškarcima u godinama vise njihovi visuljci. Kada sam to prije dvije godine vidjela na FKK plaži odlučila sam svoje nudističke želje ostvarivati na sasvim skrivenim mjestima. Tamo me nije briga do kuda mi vise (iako nije da baš vise) a niti ne moram gledati staračke visuljke kako vise.



a ni njih ne volim, pogotovo kada sam uz more
- 21:15 - Komentari (33) - Isprintaj - #

25.09.2017., ponedjeljak

Ponovo biti

U ove jesenske dane moje misli jure u one tople, ljetne, dane mog djetinjstva, prašnjave ulice sela mog slavonskog gdje sam bosonoga cijelo ljeto provodila. U dane kada su ljetne kiše bile tople,a moj ples na kiši bio je hvatanje kapi u otvorene dlanove. Lice sam podizala umivanju ljetnog pljuska, sretna, nasmijana, a danas, sjećanjem, malena putujem ulicom divovskih lipa do kolodvora. Putujem uz ista dvorišta po davnim otiscima stopala one iste prašine do bijelo okrečene seoske kućice. Putujem uz ista dvorišta duž ulice sa cvjetnim gredicama Prkosa i Lijepih Kata. Preskačem šanac ispred moje kuće dok ljetni pljusak polako kroz njega odlazi dalje ispod ciglenih mostića. U ove sunčane jesenske dane ja postajem dijete razigrano, bezbrižno, ne sluteći kako će život tražiti ozbiljnost, odricanje, tugu i suze, kako će me provesti kroz godine kojih se više sjetiti ne mogu. Zato se uporno vraćam u one ljetne dane moga sela, bosih nogu prašinom pokrivenih i kiša toplih, ljetnih, tražeći uspomene da ogriju jesen u meni.

28.10.2010.

(iz moje zavičajne zbirke POCJEK)




- 17:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.09.2017., petak

Kad mi Slavonija u san dođe

ZA ŠAKU CRNICE ZLATNE

Razmišljam jutros; što bih dala za šaku crnice moje zlatne? Učini mi se kao da miris uzorane odnekud iz zidova ovih izvire pa me ovija i miriše, miriše. I sanjah upravo te riječi. I kao da sam ju noćas u rukama imala, mirisnu rastresitu, kao otata moj kada bi konje zaustavio da plug očisti od trave ili nakupljene zemlje pa ju kroz ruke ispucale, prstiju kvrgavih trese, sipku, provjerava dal' će rodit kako se nada. Eto, jutros mislim o tim danima, a kažu najljepša sjećanja zauvijek ostaju i slažem se jer su to ova moja, slavonska. Sebe vratim u dane kada s kraja na kraj njive vidjela nisam, a tek tamo daleko poneki brežuljak u izmaglici oka. Ukras toj ravnici slavonskoj ponositi hrastovi bjehu što hlad su pružali ili sklonište za iznenadnih pljuskova ljeti. Ali kada se oralo s proljeća, cijeli je kraj mirisao tim posebnim, nikad zaboravljenim mirisom zemlje koja je zimu zimila pod debelim snježnim pokrivačem. Djed bi polako sa kola skinuo plug na kojem se lemeš sjajio onako uglancan, naoštren kod kovača. Polegao ga kod prve zamišljene brazde pa vagir s kola premjestio na plug. Onda Zorku ili Olgu, uvijek po jednu kobilu upregao, uzde u ruke i ijo Zorka, ijo, krene prvom brazdom. Čarobni su to trenuci. Zemlja se podigne po lemešu pa presloži na drugu stranu i kao da se falde slažu na suknji za nedjeljnu misu tako jedna za drugom brazde nastaju sve dok podne ne zazvoni. A onda i konji i čovjek odahnu. Djed sjeda u šaraglje, kruh i šunku vadi, što mu baka u krpu zamotala pa ruča. I mili Bože, ne znaš što više tada miriše. Crnica koja se tako uzorana zlati na podnevnom suncu, proljetnom, blagom ili šunka i kruh domaći. A mene jutros uzbune sve te misli i mirisi zbog sna o šaci crnice zlatne.

lemeš = nož na plugu
šaraglje = stražnji dio kola
falde = peglani nabori na suknji
vagir = dio preko kojeg su konji upregnuti

(Iz moje zavičajne zbirke POCJEK izdane 2015. g)




- 08:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

19.09.2017., utorak

Moj galebe

Nije on Jonathan, ne nije. On je naš domaći galeb, ali meni zanimljiv jer već neku godinu pratim njegov ritual dana.


Ovo je njegovo stalno mjesto. Tu čeka da mu se ponudi doručak. Nije probirljiv pa će prihvatiti i komadić kruha. S obzirom da slika govori tisuću riječi slijede fotke.



kruh je u moru



ribe su navalile



pokret po svoj komadić



na poziciji



tko će više galeb ili ribe



nakon doručka



važno je oprati kljun



i povratak



na stalnu poziciju






- 09:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

16.09.2017., subota

Suton



Ovu ljepotu stvarno treba doživjeti.
- 22:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.09.2017., srijeda

Budi sretna kaže Dinaja

Budi sretna, sretan. Može li zapovjedni način osigurati da će se sreća stvarno i dogoditi? Možemo li svojim odabirom biti sretni ili nesretni? Razmišljam o tim opcijama i uvjeravam se, pomalo skeptično, da sreća uvijek ovisi samo o meni. Ima taj mali crv koji se pojavi kada ga najmanje želimo. Zasvrdla grubo kao da želi demantirati sve što smo odlučili. Dakle, budi sretna govorim si jutros dok se ponad Mljeta lijeno razvlače oblaci pa mi skrivaju prekrasan pogled. I već zbog njih, oblaka, nisam sretna. Sunce se posebno sporo uzdiže, baš jutros kada sam postavila zapovijed, budi sretna, kao mantru dana, a bez njega, sunca sjajnog, nisam, ne mogu biti sretna. Takvo je danas jutro, prihvati da je i budi sretna. Osjećam se glupo i nemoćno i najradije bih ponovo zavukla glavu pod plahtu, ali ne, budi sretna zapovijedam jer još je jedan dan sa svim mogućnostima, ili ne, zasvrdla crv sumnje. Što god će ovaj dan donijeti želim da meni i svima vama sretno prođe. Ja ću mantrati; budi sretna, budi sretna, budi sretna……..

13.09.2017.


- 08:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.09.2017., ponedjeljak

Ne



ONI SU SRETNI

Oni su sretni, oni izgledaju sretno,
I pomislim kako je čudno i kako se
Ničim izazvan pojavi trenutak
Što izokrene mir u strepnju,
Neizvjesnost.
Koliko dugo još koraka ima,
Riječi neizrečenih što čekaju, koliko?
Ima li nadanje onu vjeru, ufanje
U sutra ili se svako sutra pojavi
Kao najava još jednog iščekivanja.
Oni su sretni, oni izgledaju sretno
Dok ih tako promatram i poželim,
Bože moj, poželim da je ovo samo san,
Da će sutra biti jutro nakon teške noći,
Da ću osmjehom pratiti njih
Sretne, koji izgledaju sretno
Ploveći sumraku ususret.
Može li biti samo san?

11.09.2017.

- 11:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

Mozaik



Da na trenutak odagnam teške misli uranjam pogled okom objektiva.
- 14:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se