život je kako kada

< lipanj, 2018  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

18.06.2018., ponedjeljak

Tiho

KADA ROĐENDAN NESTANE

Poželjela bih ti sretan i dug život
Uz poljubac jutarnji
Poželjela bih ti još puno skretanja
Sa odabrane rute znatiželjom vođenih
Još guinness poneki,onako umjereno
Poželjela bih ti janjaca razigranih
Po voljenom Hollyhillu
I hrastova ponosnih
Tvojom rukom sađenih
Što imena tvojih voljenih dobiše
Poželjela bih ti toplo, plavo more
Jadransko svake godine dugog života
I mir uz kapelu u idili mirnog sela
I ljubav, i ljubav da te prati, da ti vrati
Za svu tvoju koju si osmjehom zvonkim
Darovao svima.
Kojim prostranstvima sada putuješ
I dopiru li tuge moje tako daleko
Hoćeš li znati koliko mi nedostaješ
Jutrom svakim i jutros još više
Da za rođendan ti poželim
Sretan i dug život
A samo riječi ostavljam da bol liječim.

(18.06.201. PJ tebi za rođendan)


- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2018., nedjelja

Nešto malo

ČEKAMO SVITANJE

Uz prozor kroz tamu iza mraka proniknuti duboko, pokušavam. Tvoj se trag ne nazire, riječi su utihnule, jeka njihova za tobom otišla je. Osmjeh će me grijati sve dok svjetlo čaroliju ne odnese. I kao da još vidim, kako mi ruka mahnu, usne pozdrav šalju kroz staklo, zvuk koraka do automobila, odlaziš. Znam koliko je dug taj put od pet koraka. Život je zbir pet po pet koraka, mog dugog stajanja uz prozor, tvoje ruke u zraku kao krilo ranjene ptice. Odlaziš. Zajedno ćemo čekati još jedno novo jutro na raznim stranama svitanja.

(iz zbirke Rukopis)





- 20:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.06.2018., petak

SJETA

MAKOVI CRVENI

Rascvali se makovi u moru zelenom lelujavom pod povjetarcem koji se došuljao iznenada iza leđa pogledu. Tako su nježni makovi kao suze crvene koje kliznu malo lijevo, malo desno pa se zaustave crnim me okom gledajući. Pogled daljini juri, traži izgubljeno vrijeme, traži onu moju Slavoniju, onu punu života, cvrkuta i zvukova milih. Povjetarac zašušti kroz klasje i makove zaljulja i učini mi se da malena sam djevojčica, da djed me moj za ruku drži i uzdahne onako duboko, duboko u razmišljanju hoće li godina biti dobra. Učini mi se da zvuk kopita čujem i rzanje kod kola tamo nakraj njive, a mi hodamo posred žitnog mora i makove berem za bakicu moju, a djed se na makove ljuti, korov su govori mi. Kako mogu biti korov tako lijepi crveni, kao samt od kojeg mama haljinu ima nikako ne razumijem. Povjetarac me dodirne kao da se igrati želi i vrati iz djetinjstva, iz djetinjstva me istrgne, zaljulja posred mora zelenog sa crvenim makom u ruci. E, Slavonijo moja hoće li ti ikad ljepotu vratiti, hoće li te ikad voljeti onako kao što mi smo dok bijah dijete koje je djedovom rukom sigurno vođeno kroz more zeleno makove beralo bakici miloj, hoće li?

01.06.2018.


- 10:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.05.2018., srijeda

HVALA

Hvala blogosvijetu na čestitkama, hvala blogerima koji su žrtvovali svoje slobodno vrijeme kako bi prisustvovali promociji.


- 09:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.04.2018., petak

Konačno

Mjesecima je čekala zapakirana. U situaciji koja me je tugom pogodila nisam imala ni snagu ni volje obznaniti novi zadnji ukoričeni uradak. Konačno, promocija sasvim drukčije zbirke od prijašnjih, će se zbiti



Dodajem jedan od osvrta na zbirku:

Blogosfera

Danas, kada je cijeli svijet dostupan jednim klikom, internet preuzima ulogu okupljanja, upoznavanja, iznošenja vlastitih i tuđih stavova, promocije i samopromocije, mjesto edukacije i zabave, mjesto bez kojeg se jednostavno ne može.
Na portalima, blogovima, društvenim mrežama ostavljaju se zapisi koje mogu čitati svi koji su zainteresirani, mogu ostavljati komentare, polemizirati ili istresti svoje frustracije ili neznanje da ih svi vide.
Željka ostavlja svoje zapise na blogu. Čini to već godinama i ima”publiku” koja je vjerno prati.
Njena senzibilna narav, duboka emocionalnost i poetska vrsnoća čini je zamjetnom među mnogima.
Neki redovito komentiraju njene zapise, neki povremeno a desi se da se netko izdvoji svojom neposrednošću, stilom i dobrohotnošću.
Tu nekako i započinju njeni zapisi pod nazivom “Rukopis”. Pratimo njene lirske pasaže i boldane odgovore “nekoga”.
Iz dana u dan, njena razmišljanja i opservacije duboko dotiču tog “nekog” i od prvotnih uljudnih riječi i naklonosti, razvija se dijalog koji je srž ove knjige.
Virtualni svijet ima svoje zakonitosti, prednosti i mane. Ono što nam je u glavi i u srcu, bez imalo krzmanja pretočit će se u riječi i javno obznaniti a važan će biti komentar onoga, kome je sve to i napisano.
Odjednom postajemo svjedoci istinske zaljubljenosti, potpunog otvaranja duša i prepiska se seli s bloga na mail. Postaje intimnija, jača i strastvenija. Dok ona lamentira o svojim osjećajima, preispituje se, možda i intimno pita da li je sve to moguće u “njenim godinama”, on sebe u prvom redu doživljava kao čovjeka koji ima obaveza (poslovnih) a kad ima vremena, tada joj posvećuje redke.
Ma, nama ženama i to je dovoljno. Sve drugo ćemo odraditi same.
Godine prolaze, prepiska se čuva, pruža drugome na uvid ali svakim danom postaje jasnije da je potreban fizički kontakt.
Pogled, dodir, zajednička šutnja ili šetnja.
Pokušava se ostvariti kontakt, šalju se fotografije ali da li za njih i postoji neki drugi svijet osim onog virtualnog?
Kao što smo u knjigu ušli bez nekog uvoda, naznaka mjesta ili vremenski nadnevaka, tako ćemo i izaći.
Posegnut ćemo za njenom knjigom kada će nam trebati nešto lijepo, nježno, nešto što će nas u par rečenica utješiti i uzvisiti.


Javorka Pangerčić

Bjelovar 29.11.2017. godine

Hvala svima onima koji se odluče doći.


- 08:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #

11.03.2018., nedjelja

550-ti post

TIŠINOM JUTRA
BOLNE MISLI POSVUDA
UTJEHU TRAŽE.






(mjesec dana je i umjesto krizantema holly tree kojeg je volio više od ikojeg cvijeta)
- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2018., subota

Lijek za tugu

Hvala svima koji su u ovom tjednu svratili, bilo samo vidjeti, bilo komentarom na moj blog koji je kao blog tjedna (bijah iznenađena) odabran. Hvala svima vama koji razumijete moju tugu.

Ovo je slika koju sam napravila reciklirajući razne letke. Naziv je Bol iako je draga prijateljica blogerica Moj pinklec u njoj vidjela Sjećanje. Izrada je vrlo spora što mi u ovim bolnim trenucima odgovara.



Nedostaje okvir o kojem još razmišljam. Možda imate ideju?









- 09:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

09.03.2018., petak

Čekajući autobus

Koliko smo puta izgovorili to simpatično; pet do dvanaest. Autobus i ja mimoišli smo se gotovo na polaznoj stanici, ali kako vozači ne smiju izvan stanice puštati putnike u autobus samo sam ga žalosno pogledala i ništa više. Uglavnom iza toga ostaje dvadesetak minuta čekanja i lutanja mislima koje kuda. Moj vjerni pratitelj je u tim situacijama jako zaposlen. Vadim ga iz torbe tražeći zanimljiv kadar. Drvo na kojem su svi listovi suhi, ali ne padaju, promet na raskrižju, automobili i njihovi vlasnici koji čekanje u koloni vide kao smrtnu osudu. Svi bi najradije bili prvi ili možda čak i jedini na prometnicama. Prodavač neretvanskih naranči, smokava iz Dalmacije, ulja maslinovog, ruke trlja da ih zagrije. I onda odjednom vidjeh poznata zagrebačka ura. Ali nije samo što je to zagrebačka jer ih ima po cijelom gradu i to je dobro, nego upravo je pet minuta do dvanaest sati. Misao se rodi u trenu.


UŽURBANI DAN
NA ZAGREBAČKOJ URI
PET DO DVANAEST



(haibun pjesma)
- 07:53 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.03.2018., četvrtak

8. ožujak, march, marzo, mars, mart

MEĐUNARODNOM
DANU ŽENA ČESTITKA
ŽUTOM NARCISOM


- 09:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

07.03.2018., srijeda

Tuga

ČEKAM

Čekam da se probudiš
Ne čuje se više tvoje gromoglasno hrkanje
U sekundi se zrak oko mene nekako zgusne,
Pritisne me sa svih strana
Kao pjena, kao šlag u maloj zdjeli
Srce mi lupa nenormalno
Sve će stati ili će se rasprsnuti u milijun komadića
Čekam da se probudiš
Iako sve govori kako su tvoji snovi trajnost
Ja je ne mogu dohvatiti
I svijest mi šapuće pusti, samo pusti
Hoću, znam da hoću, ali ne sada,
Ne ovog jutra sivog, zimskog
Hoću, tamo negdje u proljeće ili u ljeto
Možda u jesen, ali ne sada, ne dok je sve bijelo
Čekao si snijeg, čekao gledati pahulja roj
Spavaš,
Čekam da se probudiš
Čaj je već u čajniku
Tebe nema, nema te, nema te više
Zašto čekam?

07.03.2018.

- 07:55 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>