život je kako kada

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (1)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (10)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (14)
Lipanj 2017 (13)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (8)
Veljača 2017 (14)
Siječanj 2017 (9)
Prosinac 2016 (10)
Studeni 2016 (13)
Listopad 2016 (7)
Rujan 2016 (8)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (13)
Lipanj 2016 (10)
Svibanj 2016 (16)
Travanj 2016 (6)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (15)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (9)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (11)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (11)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (11)
Kolovoz 2014 (12)
Srpanj 2014 (19)
Lipanj 2014 (12)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (3)

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

zavirili

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

09.05.2018., srijeda

HVALA

Hvala blogosvijetu na čestitkama, hvala blogerima koji su žrtvovali svoje slobodno vrijeme kako bi prisustvovali promociji.


- 09:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.04.2018., petak

Konačno

Mjesecima je čekala zapakirana. U situaciji koja me je tugom pogodila nisam imala ni snagu ni volje obznaniti novi zadnji ukoričeni uradak. Konačno, promocija sasvim drukčije zbirke od prijašnjih, će se zbiti



Dodajem jedan od osvrta na zbirku:

Blogosfera

Danas, kada je cijeli svijet dostupan jednim klikom, internet preuzima ulogu okupljanja, upoznavanja, iznošenja vlastitih i tuđih stavova, promocije i samopromocije, mjesto edukacije i zabave, mjesto bez kojeg se jednostavno ne može.
Na portalima, blogovima, društvenim mrežama ostavljaju se zapisi koje mogu čitati svi koji su zainteresirani, mogu ostavljati komentare, polemizirati ili istresti svoje frustracije ili neznanje da ih svi vide.
Željka ostavlja svoje zapise na blogu. Čini to već godinama i ima”publiku” koja je vjerno prati.
Njena senzibilna narav, duboka emocionalnost i poetska vrsnoća čini je zamjetnom među mnogima.
Neki redovito komentiraju njene zapise, neki povremeno a desi se da se netko izdvoji svojom neposrednošću, stilom i dobrohotnošću.
Tu nekako i započinju njeni zapisi pod nazivom “Rukopis”. Pratimo njene lirske pasaže i boldane odgovore “nekoga”.
Iz dana u dan, njena razmišljanja i opservacije duboko dotiču tog “nekog” i od prvotnih uljudnih riječi i naklonosti, razvija se dijalog koji je srž ove knjige.
Virtualni svijet ima svoje zakonitosti, prednosti i mane. Ono što nam je u glavi i u srcu, bez imalo krzmanja pretočit će se u riječi i javno obznaniti a važan će biti komentar onoga, kome je sve to i napisano.
Odjednom postajemo svjedoci istinske zaljubljenosti, potpunog otvaranja duša i prepiska se seli s bloga na mail. Postaje intimnija, jača i strastvenija. Dok ona lamentira o svojim osjećajima, preispituje se, možda i intimno pita da li je sve to moguće u “njenim godinama”, on sebe u prvom redu doživljava kao čovjeka koji ima obaveza (poslovnih) a kad ima vremena, tada joj posvećuje redke.
Ma, nama ženama i to je dovoljno. Sve drugo ćemo odraditi same.
Godine prolaze, prepiska se čuva, pruža drugome na uvid ali svakim danom postaje jasnije da je potreban fizički kontakt.
Pogled, dodir, zajednička šutnja ili šetnja.
Pokušava se ostvariti kontakt, šalju se fotografije ali da li za njih i postoji neki drugi svijet osim onog virtualnog?
Kao što smo u knjigu ušli bez nekog uvoda, naznaka mjesta ili vremenski nadnevaka, tako ćemo i izaći.
Posegnut ćemo za njenom knjigom kada će nam trebati nešto lijepo, nježno, nešto što će nas u par rečenica utješiti i uzvisiti.


Javorka Pangerčić

Bjelovar 29.11.2017. godine

Hvala svima onima koji se odluče doći.


- 08:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #

11.03.2018., nedjelja

550-ti post

TIŠINOM JUTRA
BOLNE MISLI POSVUDA
UTJEHU TRAŽE.






(mjesec dana je i umjesto krizantema holly tree kojeg je volio više od ikojeg cvijeta)
- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2018., subota

Lijek za tugu

Hvala svima koji su u ovom tjednu svratili, bilo samo vidjeti, bilo komentarom na moj blog koji je kao blog tjedna (bijah iznenađena) odabran. Hvala svima vama koji razumijete moju tugu.

Ovo je slika koju sam napravila reciklirajući razne letke. Naziv je Bol iako je draga prijateljica blogerica Moj pinklec u njoj vidjela Sjećanje. Izrada je vrlo spora što mi u ovim bolnim trenucima odgovara.



Nedostaje okvir o kojem još razmišljam. Možda imate ideju?









- 09:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

09.03.2018., petak

Čekajući autobus

Koliko smo puta izgovorili to simpatično; pet do dvanaest. Autobus i ja mimoišli smo se gotovo na polaznoj stanici, ali kako vozači ne smiju izvan stanice puštati putnike u autobus samo sam ga žalosno pogledala i ništa više. Uglavnom iza toga ostaje dvadesetak minuta čekanja i lutanja mislima koje kuda. Moj vjerni pratitelj je u tim situacijama jako zaposlen. Vadim ga iz torbe tražeći zanimljiv kadar. Drvo na kojem su svi listovi suhi, ali ne padaju, promet na raskrižju, automobili i njihovi vlasnici koji čekanje u koloni vide kao smrtnu osudu. Svi bi najradije bili prvi ili možda čak i jedini na prometnicama. Prodavač neretvanskih naranči, smokava iz Dalmacije, ulja maslinovog, ruke trlja da ih zagrije. I onda odjednom vidjeh poznata zagrebačka ura. Ali nije samo što je to zagrebačka jer ih ima po cijelom gradu i to je dobro, nego upravo je pet minuta do dvanaest sati. Misao se rodi u trenu.


UŽURBANI DAN
NA ZAGREBAČKOJ URI
PET DO DVANAEST



(haibun pjesma)
- 07:53 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.03.2018., četvrtak

8. ožujak, march, marzo, mars, mart

MEĐUNARODNOM
DANU ŽENA ČESTITKA
ŽUTOM NARCISOM


- 09:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

07.03.2018., srijeda

Tuga

ČEKAM

Čekam da se probudiš
Ne čuje se više tvoje gromoglasno hrkanje
U sekundi se zrak oko mene nekako zgusne,
Pritisne me sa svih strana
Kao pjena, kao šlag u maloj zdjeli
Srce mi lupa nenormalno
Sve će stati ili će se rasprsnuti u milijun komadića
Čekam da se probudiš
Iako sve govori kako su tvoji snovi trajnost
Ja je ne mogu dohvatiti
I svijest mi šapuće pusti, samo pusti
Hoću, znam da hoću, ali ne sada,
Ne ovog jutra sivog, zimskog
Hoću, tamo negdje u proljeće ili u ljeto
Možda u jesen, ali ne sada, ne dok je sve bijelo
Čekao si snijeg, čekao gledati pahulja roj
Spavaš,
Čekam da se probudiš
Čaj je već u čajniku
Tebe nema, nema te, nema te više
Zašto čekam?

07.03.2018.

- 07:55 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.03.2018., utorak

Kotlokrpa

E narode saću vam divant onak kak je bilo dok je Bog po zemlji odo. Mojaj nana do smrti jela iz otoga plehanog tanjira. Nije da nis bile kuće koj su imale i od onog porculana koj se kupovo u Pečuhu. Je, bogibogme je, al unašoj nije. Bile su i žlice, viljuške isto tak limene, a nož, majko mila, svaki gaj dan tribalo ubadat u pjesak da mu hrđu skineš. No živlo se tak kaks moglo. E uta vrimena nij bilo kupaona neg korto limeno za veš prat pa bi subotom prid noć na šporet stavli velk lonac vode i ondak bi se kupali. Njesu se resursi vode i drva trošli kak se to danas. U druge dane ujtro smo se umival u limenom lavoru, a u večer prali noge u istom. I sad zašt ja sve to divanim? Pa zarad kotlokrpa. Kad smo bil dica mala i još učli govort svak je triba znat reć; kotlokrpakotlokrpavekotlovekrpa i to ne polako. Koj je bijo taj kotlokrpa? Išob on od sela do sela i viko: „Kotlove krpam, kišobrane popravljam…..“, a mi dica odma bi trčali za njim. Žene bi ga zvale da im pokrpa il lavor, il tanjir, il korto, uvik je štogod bilo jer lim se brzo probuši. On, taj kotlokrpa bi sio u dvoru pa bi iz svog koša koj je noso na leđma vadio razne alatke i učas se čulo kak čekćem lupa. U rupu na lavoru metio je neki čavo odozdo kroza rupu pa bi poda lavor metio mali nakovanj i čekćem lupo po čavlu sve doks nije čavo raširjo i zakpo rupu. Eto tako vam je to bilo moj narode dok sam bila mala, sadeka više nema plehanih tanjira, ni nane više nema, ni kotlokrpa nema, a baš šteta.

06.03.2018.

- 08:56 - Komentari (26) - Isprintaj - #

05.03.2018., ponedjeljak

Šopanje



Sigurna sam da znate što ta riječ znači. Moj prvi susret s tom riječi je bio u ranoj, ranoj mladosti, možda tek oko četvrte godine. Nisam bila dijete koje je voljelo jesti. Mršavo i tanko pa su često govorili da sam sušićava. S obzirom da sam najveći dio djetinjstva provodila kod djeda i bake imala sam mogućnost biti rumena i okrugla jer nije se gladovalo kao u kući mog oca koji nije bio seljak pa samim tim nije bilo meda i mlijeka, a o putru da ne govorim. No baka je uvijek imala i jako sam voljela kruh sa putrom ili u lošijoj situaciji kruh i mast kod moje mame. No bilo je dosta dugo vrijeme kada mi hrana jednostavno nije pasala pa da je bilo što fino ili posebno. Vrlo rano su počeli moji problemi sa želudcem i trajalo je dok se nije ustanovilo. U tom mučnom razdoblju moje tete koje su živjele sa bakom i djedom nisu baš imale strpljenja pa sam često slušala; pojedi to ili ću te šopati ko' gusku. I sad taj uvod je važan jer je vezan za šopanje gusaka, pataka, purica. Najčešće je bilo ovako; baka bi odabrala nekoliko gusaka, pataka i zatvorila ih u posebno mali prostor zaštićen od kiše, ali dovoljno otvoren da bi živad imala normalan zrak. Od kukuruznog brašna i masti najprije bi napravila male valjuške u starom vajnglu, a onda bi uzimala po jednu gusku za šopanje. Uglavnom je to radila vani, ali ako je vrijeme bilo hladno, a trebalo je pripremiti gusku za Božić donijela bi je u kuhinju. Sjela bi na pod i pod koljena stavila gusku tako je držeći da se nije mogla micati. Ispod bakine suknje samo je guskin vrat virio. Primila bi je za kljun, otvorila ga i ugurala prstom jednu po jednu valjušku, a zatim palcem i kažiprstom povukla izvana po vratu kako bi valjušak stjerala u gušu. Tako se to sve ponavljalo sa svim guskama i patkama. S obzirom da se nisu mogle u svojim kavezima puno micati brzo bi se debljale, a meso bi bilo mekše. Naravno da smo za Božić svi uživali i nitko nije razmišljao o šopanju. Danas bi to bilo zlostavljanje, pogotovo udrugama za zaštitu životinja. No tada u ta vremena puno se manje životinja ubijalo jer se meso jelo uglavnom samo nedjeljom i blagdanima. Nikada se nije hrana bacala u smeće kao danas kada se pobije na tisuće piceka koje nakon dva tjedna bace u otpad ili prerade za hranu pesekima i macama. Na micke i peseke se nitko ne ljuti zato što jedu piceke, a na ljude će se neki ljutiti jer vole meso.

P. S. bijah na pogrebu, tužno i bolno, meni posebno, razumljivo zašto.

05.03.2018.

- 13:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.03.2018., nedjelja

Umjesto frižidera

Mi na selu u ona moja dječja vremena nismo imali frižider, a opet hrana se čuvala na hladnom i ništa se nije bacalo. Istina sa ostacima hrane su se hranili pajceki i perad, ali trebalo je znati sačuvati voće i povrće do duboko u zimu jer nije bilo supermarketa. Recimo jabuke, kruške, dunje. Svi znamo da su se dunje čuvale na ormarima, ali i u udubljenjima prozora. S obzirom da su zidovi bili debljine pola metra i više, a prozori na vanjskoj strani zida tako se to udubljenje koristilo zimi za čuvanje grožđa i dunja, ponekad jabuke. Seljaci su pšenicu čuvali na tavanima i u nju ugurali jabuke i kruške. Tako kada je tko htio jabuku morao se popeti na tavan i tražiti u pšenici. Tavan je bio mračan i nije mi se ni za što milio jer osim toga bilo je tamo i hrpa tajnih i zlih stvari i ako nisi dobar zatvorit će te na tavan. Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da je to bio način kako spriječiti malene da se pentraju po lojtri. Danas neprihvatljiv pedagoški odgoj, no tko je tada imao vremena za duge, besmislene razgovore. Strah uvijek čini svoje dok ga ne prerastete. No dobro idemo dalje sir i vrhnje se nije trebalo dugo čuvati jer kao i putar sve se brzo trošilo, a držalo se u glinenim ćupovima u špajzi gdje i svu kiselinu, sol i vreću sa šećerom koji se izuzetno malo koristilo zbog cijene. Meso se dimilo i suho vješalo na tavan na propuh. Ponekad, vrlo rijetko, u izuzetnim okolnostima kupila kila ili manje govedine u mesnici jer mesara i drugih obrtnika je bilo u to vrijeme više nego ih ima danas. Samo šnajdera je bilo četiri radnje, a danas u mom selu više nema ni postolara, ni šnajdera, ni mesara, ali zato ima dva grobara. Idemo dalje. Krumpir, repa, mrkva, cikla, zelje. Osim što se zelje kiselilo u glavicama se čuvalo u dubokim podrumima. Zapravo to su bile u zemlji duboke jame, uglavnom u sklopu sjenika koji je bio iznad pa su ti podrumi zimi bili dovoljno topli, a ljeti dovoljno hladni. Tokom zime po nekoliko puta se sa krumpira skidala klica i nije mi bilo drago biti u polumraku jer jedino svjetlo je dolazilo kroz otvor. Silazilo se po lojtrama pa sam uvijek imala strah da će ih netko maknuti, a ja ću ostati. Vjerojatno su nas i tim podrumom plašili, no kasnije bih kao odrasla pomagala mojoj bakici da prije završi jer sirota puno je radila, a imala je osnovnu školu (tada su bila četiri razreda osnovna) i voljela čitati, moja baka Mađarica. I da završim sa još jednim spremištem za povrće, trap. U jesen bi u vrtu iskopali zemlju kružno oko pola metra u dubinu i do dva metra promjera; na dno bi se stavljao debeli sloj slame zatim se na slamu složilo povrće pa prekrilo debelim slojem slame i sve pokrilo zemljom u humak. Trap se otvarao tek u proljeće kada više ne bi prijetilo smrzavanje. Sve to ja kao prave slike i danas vidim u svojim mislima.

04.03.2018.

- 08:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #