Njih dvoje.
Smiju se. Povezuju. Dodiruju. Bih li se usudila reći vole?
To ne, ne smijem. Bojim se tih riječi, kao što se bojim same izdaje. Koja kao da se već događa. I ja je gledam, i gadi mi se. Oni mi se gade. Prvi puta nije me on povrijedio već ona. Ona koja je uvijek trebala biti tu, i navodno uvijek i jest. A ja se svakim danom osjećam sve manje bliska s njom. Pravim se da je sve u redu. Možda se ništa ne događa. Opet naivno sve negiram. Možda je sve u mojoj glavi. Ali tko kaže ako je sve u mojoj glavi, da zato nije stvarno? I sad tu citiram Dumbledora.
Puna gorčine i sva jadna pjevam:
Osmjehom otvori vrata, izvuci sunce iz šešira.
Ja.
Uništavam si snove i vjeru u budućnost. Svakim dimom gazim svoja obećanja, nade. A kao da me nije briga, i dalje pušim. Možda sam glupa što uopće sanjam. A možda sam jednostavno toliko naivna da očekujem da će mi se sve samo od sebe dogoditi dok ja psujem sve što mi padne pod ruku i čekam. I tako od svojeg velikog optimizma, velike laži, prelazim u pesimista.
Kada sam prvi put smišljala ime za blog nisam ni sanjala da ću ovdje upoznati ljude kakve nisam nikada u životu. Ljude koji će me razumjeti potpuno, ljude kojima ću sve moći reći. Iako drugi nisu razumjeli naše prijateljstvo, to nije bilo ni bitno. Sigurna sam da shvaćate. Na blogu sam upoznala nevjerojatne ljude. To je na kraju i razlog zašto se ponovo vraćam. To i što tražim izlaz. Tražim izlaz iz svakodnevnog sivila, tuge i dosade. Blog je mjesto gdje čuvam jedne od najljepših uspomena. Iako doduše nema onaj svoj stari sjaj? Ili mi se to samo čini? Blogeri koje sam poznavala više ne pišu, blogovi koje sam posjećivala sada su ostavljeni, zapušteni.
Možda sam se vratila nadajući se ako ponovo oživim blog, ponovo ću oživjeti naše prijateljstvo?
Ovdje sam upoznala dvije cure s kojima sam odmah osjetila povezanost. Bile smo toliko slične i to nas je spojilo. Svakodnevno smo se čule i povjeravale se međusobno. Svoj dan prije nisam mogla zamisliti bez njih. Sve radosti, sve muke, sve. One su sve znale. Onda jedna svađica,jedna ne potrebna slučajna svađica između njih dvije i sve je nestalo. Hah, čovjek tek tada shvati koliko zapravo slabo je, ono što čini se jakim. Nedostaju mi, u tome je stvar. Čujem se ponekad s njima, doduše više s jednom nego s drugom. Jer nemam snage, svaka riječ koju s jednom od njih izmijenim polako me sve više pogađa. Pogotovo u ovo doba godine, tada smo se prvi put uživo vidjele. Ali to je život zar ne? Svakodnevno mijenja se. Ne prođe dan a da ne poželim njima sve ispričati. One bi razumjele.
Ne daj mi da vidim, ovo nije svijet za nas.