Njih dvoje.
Smiju se. Povezuju. Dodiruju. Bih li se usudila reći vole?
To ne, ne smijem. Bojim se tih riječi, kao što se bojim same izdaje. Koja kao da se već događa. I ja je gledam, i gadi mi se. Oni mi se gade. Prvi puta nije me on povrijedio već ona. Ona koja je uvijek trebala biti tu, i navodno uvijek i jest. A ja se svakim danom osjećam sve manje bliska s njom. Pravim se da je sve u redu. Možda se ništa ne događa. Opet naivno sve negiram. Možda je sve u mojoj glavi. Ali tko kaže ako je sve u mojoj glavi, da zato nije stvarno? I sad tu citiram Dumbledora.
Puna gorčine i sva jadna pjevam:
Osmjehom otvori vrata, izvuci sunce iz šešira.
Ja.
Uništavam si snove i vjeru u budućnost. Svakim dimom gazim svoja obećanja, nade. A kao da me nije briga, i dalje pušim. Možda sam glupa što uopće sanjam. A možda sam jednostavno toliko naivna da očekujem da će mi se sve samo od sebe dogoditi dok ja psujem sve što mi padne pod ruku i čekam. I tako od svojeg velikog optimizma, velike laži, prelazim u pesimista.