Pišem iz dosade i želje za komentarima

petak, 27.02.2009.

ništa takvo...

kotač...
kotačići...kotrljuljanje...kriomice
kraokodil...kao krok
...
sinoć si mi došapnula kako nikad zapravo nisi mislila,niti želila...što i druga djeca...ti si oduvijek bila biće drugačije od svih drugih,što svi i jesmo ma koliko god se trudili ne biti...ti si uvijek risala crnom bojom...koristeći je samo da ogradiš crtež sastavljen od bijelih crta,bijelog papira...velikim si očima gledala more i zviždala s vjetrom onu vašu tajnu pjesmu...
...
ložač...
lončići...ludududanje...letimice...
leoleptir...like a lok...
...
jutros si mi odmahnula glavom na pitanje što misliš,što želiš?...što i druga djeca!...ti nisi nikad,niti ćeš ikada biti biće drugačije od svih drugih bića,što sanjaš ti...to mnogi snuju...ti si uvijek risala svijet crnom bojom...koristeći je samo da prekrižiš crtež...a ne ogradiš tek...tužnim si očima pogledala mene i otišla s vjetrom u neku drugu pjesmu...
...
pjevač...
parkići...pametovanje...pješice...
peropapir...pa porok

utorak, 24.02.2009.

jedna slika,skoro bijela sličica...

teško je priznavati poraz kažu...
pobjedu još teže...ponekad
pa pobjedio si
eto ti!!!
što imaš sad od tog?
pa pobjedio si
odnesi sve
dio mog,dio svog?
nasmješi se,dovraga...
što da sreću kriješ?
nasmješi se,pljuni ga
ako možeš?
...
ali ne,ti nisi takav kažeš...
to ti činiš samo zbog mene
i nje...kurvinske slutnje
tek sam stigao,a ti već možeš...
zaboraviti na svoje i sebe
i te...februarske lutnje

pa pobjedio si...
Razume
odnesi sve...
goni se...

utorak, 17.02.2009.

tren,dva...pa i t(r)i sad

ponavljam se...
primjetio sam ponovo...
da ponavljam se...
u svemu pomalo
u ničemu doista...
pa znanstvenom tezom
prasnem u jučer
a književnom antitezom
zaboravljam sutra...
i u nedogled
i u nebližed...
polako bržega dostići
odmornim nogama
umorne zamjeniti...
i ići...ići dalje
put je strm
vrh ravan
...i dalek

subota, 14.02.2009.

HOMkvistador

tresući glavom u ritmu one proklete pjesme...dočekao je tuce marijačija pred svojim balkonskim vratima...šteta
i iako mui je sve od samog početka bilo sumnjivo,odluči odigrati tu sto put odigranu igru rakije,dima i pjanih djevojčetina...zar opet? ...zar ne?
bješe ko i svaki put
i bijedno...i sjajno...
kolaž smjeha i očaja...pa i očajnog smjeha...ma prava simfonija
savršenstvo...u jednom,odvojenom,od svega bitnoga...od svega stvarnoga...ideala brate,ideala...
mogao je on doduše tako u bezvrijeme...u beskraj,ako ti je lakše...
no eto,nije ti on od tog kova...nažalost
...nasreću

tresući glavom u ritmu one proklete pjesme...ponovo je prišao slatkom laži o boljem sutra... da zavara tebe,pomalo i sebe...nebitno...samo da je noćas tu...mrvu dalje od pogleda u duboki zdenac svoje nedorečenosti...svoje neodsanjanosti...
ma bijedno..ma sjajno...

subota, 07.02.2009.

huncutarije

kako da počnem
najbolje početkom
kraja se i predobro sjećam
hmmmm...čudno je kako
gledajući u tuđe oči
ponekad sebe u njima vidimo
onakvima kakvi stvarno jesmo...
...ne baš najljepši prizor
pah...
"bilo pa prošlo"
rekao bi moj drug...
i dodao:
"ma goni ih u krac...kad si ikada nešto dobro mogao od njih očekivati"
a ja...ja bih kimnuo glavom
promrljao nešto usput,više za sebe...
i nastavio silaziti niz stepenice bonavije..je..je
ćupćupćućućuru...da da
kako da zapletem...
najbolje zapletom
raspleta se i prelako dosjetim...
hmmm...smješno je kako
hodajući uvijek istim putem
ugledamo iste stvari,ne tako istima...
muah...
"ponašaš se blesavo"
upitao bi
"odgađati propast jest što i prosto gubljenje vremena"
a ja...ja bih se počešao iza lijevog uha
promrljao nešto usput,ne samo za sebe...
i s ritmom u koraku,onim što odzvanja odozgo...
prošao ispod starog sata...ta..ta
ćupćupćućućuru...da da
kako prići vrhu...
vrhunca da se dosjetim
dnom se i previše dičim...
hmm...sivo je kako...
kako to i inače zna biti
za maglovitih dana na našem brdašcu...
grah...
"ne opet!"
uzdahnuo bi
"ti zaista od svih pravih odabereš onaj krivi čas,baksuze"
a ja...ja bih razvukao svoj istrošeni pomalo šeretski...
nasmijao se usput,glasno...
i nastavio kliziti starim pločama...
još starijeg grada...da da

srijeda, 04.02.2009.

što početak ima,ima i kraj...(prašnjave stranice)

tja
sve je tako loše...a opet dobro...
sve je tako bajno,krasno,superiška...a opet tako nesretno
sve je tako blisko,povezano,shvatljivo...no otuđeno...daleko
i tako je...
nikako drugačije ne može da bude...
i čemu da lažem samoga sebe da može...
pomiriti se s tim...ili ne...
zašto tražiti veću sreću od ove koju imam...kad takvo što ne postoji...
zašto plesti tamne niti oko malo svjetla...
...valjda sam ja takav...tražim što ne mogu imati...
tražim što ne zaslužujem...tražim nemoguće
veću sreću od sreće hhhhhh
ne mogu rječima definirati taj osjećaj...tu slutnju...
znam...a znao sam još i od početka...
da i kad budem sretan nešto u meni mi neće dati mira...neće dati sve...
i tjerat će me da tražim objašnjenja...da tražim razloge...onaj sretni dio ugušit će onaj nemirni...nezasitni...koji želi tebe u potpunosti...onaj sretni biti će svjestan neostvarivosti želje ovoga nemirnoga...gušit će se...i biti...rvat će se...i gristi...no niti jedan neće izvojevati pobjedu...vidit ćeš i sama posljedice te borbe...vidjet ćeš i sama...možda me nekad i priupitaš što se dešava,što nije u redu...kao i ja nekad tebe...no odgovor će biti sličan...presličan...nije mi ništa...ne mogu ti objasniti...no zapravo neću ti htjeti objasniti...i shvatit ću kakav sam licemjer...shvatit ću da tražim od tebe ono što ni sam ne mogu dati...no proći će vrijeme...i mnogo lišće pasti će s grana...požutit će i slike u našim sjećanjima i zaboravit ćemo jedno na drugo...i nikad nam neće biti jasno...zašto...zašto nismo jedno drugom bezuvijetno dali sebe...gdje smo pogriješili...gdje smo slagali ovom drugom...nasmijat ćemo se sjetivši se koliko smo jednom drugom objašnjavali nemjerljiivost naše ljubavi...hhh, doista neizmjerno malena...proklet ćemo sami sebe jer smo lagali ono drugo...lagali smo sebe...i neka...neka vrijeme odnese...neka bura odpuše i donese sunce...možda jednoć...kad mnogo godina prođe preko naših leđa...kad umorni od životnih iskustava...boli i jadi...oboje proživimo i sreću i nesreću...možda se sretnemo na nekom putu...no pozdravit ćemo se monotono znam...kao dva stranca prohujat ćemo jedno pored druguga ne želeći otvarati knjigu na početnim stranicama...ne želeći otvarati neke stare rane...sve će proći...i ponovo doći...i ponovo proći...ZBOGOM SADA...DO NAREDNOG VIĐENJA...



19.11.2007