plivalište jedne delfinke

27.04.2005., srijeda

home alone

Tu sam. Nekako sam u posljednjih mjesec dana izgubila dar govora. Držalo me neko tugaljivo raspoloženje. Ali eto, kako se mijenja vrijeme tako i ja cvatem. Priroda se budi, sunce je sve manje zubato (barem danas), svakojaki probuđeni kukci pokušavaju na sve načine uplaziti u moj stan pa se i sa njima borim. Veselo je poprilično. Promjena u mome životu nema. Sve po starom, ali dok ima sunca ima i nade. Zakoniti je otišao na službeni put pa je sljedećih tri dana daljinac samo moj. Moram priznati, suprotno mojim očekivanjima, da mi i nije tako loše kako sam mislila da će biti. Nedostaje mi doduše, ali tri dana odvojenosti nije niti toliko loše. Mali solo odmor nije nikome naškodio. Isplanirala sam svaki dan samo za sebe i bez grižnje savjesti da će se možda moj dragi uvrijediti što njega ne uključujem u svoje planove. Jedino mrzim biti sama kada padne mrak i kada treba ići na spavanje. Nije da se bojim mraka već onoga što se u njemu skriva. Ali našla sam lijek i za to. Dugo gledam TV program pa onda ne razmišljam o glupostima tako da u jednom trenutku od umora samo zaspim. Onda i nije tako strašno.

I eto nakon cijele litanije, tri „divna“ solo dana koje ću provesti, moram reći kako jedva čekam da mi se mužić vrati doma! Toliko o uživanciji.

E šta ti je blesavo žensko!

- 12:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>