Kolovoz. Noć je topla. Ulazim u zgradu i penjem se na treći kat. Negdje se čuje muzika. Zvonim na vrata. Vrata se otvaraju i.................VJEŠTICA! Vrisnem i bježim natrag niza stube. Vještica pobjesni. Zgrabi metlu i juri za mnom. Stižem do izlaza iz zgrade. Vrata su širom otvorena i umjesto da izjurim u noć i pobjegnem, sakrivam se iza otvorenih vrata u sam kut. Vještica projuri pored mene u noć. Izlazim iz svoga skrovišta i umjesto da bježim iz zgrade van, ja opet radim glupost i penjem se natrag prema vještičjem brlogu. Svjesna sam gluposti koju radim. Dolazim pred njen stan i ...............OD STRAHA SE PROBUDIM! ?!?....?!?....?!? E to se zove sanjati gluposti i što je još gore sjećati se istih. To sam sanjala prije 20 godina i ne znam što mi je bilo da se sinoć prije spavanja sjetim tog sna. I zašto ga još nisam zaboravila? Od snova se najčešće sjećam onih strašnih. U kojima sam vrištala, bojala se i bježala. Zašto se tako teško sjetiti lijepih snova? |