Moji mali koraci...

utorak, 22.03.2011.

Anđeosko srce....ili ljudi sa srcem anđela...

Image and video hosting by TinyPic

Da nam ponekad Bog, doista posudi svoje oči, koje nemaju zavjese svijeta...shvatila sam sinoć ponovno.
Tim očima, dano je na trenutak ili nešto malo više....vidjeti sasvim neku drugu sliku, sasvim neke druge vrijednosti.
Dano im je vidjeti, koliko je blještavilo i zamamnost svakodnevnice isprazna.....koliko je nestalna i varljiva, a još vrednije što je tada dano, to je ....vidjeti onaj pravi dio, onaj dubinski, ...bogat Bogom, ...onaj kojem temelji sežu ravno do neba, obavijajući svakog potrebitog, tko se nađe na tom putu.

Shvatila sam to sinoć ponovno, slušajući po drugi puta priču Ivančice, djevojke....kojoj je jedan odlazak u Afriku obilježio život,
...djevojke...koja me neodoljivo podsjeća na anđela svojom blagošću, ....osmijehom širokim poput nebeskih prostranstva.....a opet, s tolikom boli u očima ...dok priča o patnji najmanjih.
Krila nema, ...ali anđeosko srce sasvim sigurno ima.

Da ništa u životu nije slučajnost, ...odavno znam, no...protrnula sam dok je kasnije u autu govorila
kako je još kao mala djevojčica, slušajući o majci Tereziji, poželjela biti misionarka.
Dotrčavši kući s vjeronauka, jedva je dočekala mami reći tu nakanu ...na što se ova naravno nasmijala, obuhvativši majčinskim brižnim okom djevojčicu, ..nježnu i krhku, kazavši joj da to nije za nju, tako boležljivu.

Kad je poslije malena došla do svoje časne na vjeronauku, pitala je ...kako majka Terezija nikad ne oboli...
a časna je na to rekla kako Bog samo posebne izabire za takve specijalne zadatke, te je djevojčici to tek ostao san...koji se, mislila je tada, vjerojatno nikad neće ostvariti.

Mogu samo pretpostaviti, kako se osjećala ta ista časna, nakon Ivančićinog povratka iz Afrike,
...nakon podlaganja svog života i budućnosti ...samo jednom cilju....pomoći djeci Benina, ...koju je imala priliku dotaći rukama.....držati u naručju...plesati s njima,...plakati s njima...proživjeti s njima tek ta dva tjedna...u kojima se, kroz njenu priču, prepoznaje vječnost.

Ona ista vječnost koja oblikuje čovjeka, ...koja ga obavije mudrošću i odlučnošću, koju neki ljude ne sakupe kroz čitavi životni vijek...ma koliko učili..i ma koliko se trudili.
Shvatila je časna, a dakako zasigurno i Ivančićina majka, ...kako Bog, opetovano, ne izabire najsnažnije, najotpornije, ..već samo one koji su spremni poput Njega raširiti ruke.

Pričala je o tim eksplozijama emocija, isprepletenih i izmješanih u svega nekoliko trenutaka, od najveće radosti, do silnog bola, gledajući u lice patnji.

Pričala je o vjeri, koja je tamo snažna, dodirljiva, živa.
O svojim mislima, gdje je taj Bog o kom su upravo pjevali, dok uokolo leže djeca izgladnjela, gola, bez najosnovnijih uvjeta života, ...
...da bi Ga već idućeg trenutka prepoznala u dobrodošlici domaćina, koji ih dočekaše najvrednijim što imaše, ...vodom, koja je za njih dragocjenost, bez koje umiru...
...o kući, čiju polovicu je odnijela rijeka, a u kojoj je jedina prostirka malenoj bebi zemlja,
...o sirotištima u kojima se dijeli najsitnija mrvica hrane...u kojima se dijeli i glad...
...o časnim sestrama, sedamdesetgodišnjakinjama, koje pokreću brda...
...o vulkanima smijeha.....

Pričala je o tome, kako se onaj tko jednom ode tamo, nikad više i ne vrati potpuno,
...te o tome, kako nema dvojbe, da će u Afriku opet...,
a dok to govori, njene oči odaju kako živi za taj dan.

Tiha je i ne pretjerano pričljiva, ...ali o Africi može pričati satima...
Vrijednost novca, mjeri od sad u ciglicama...kojima će se spasiti podosta dječjih života, koje sakuplja udruga kojoj je ona na čelu, a kojoj je cilj sagraditi još jedno sirotište koje će pružiti naobrazbu i djelić kruha potreban malenima, ...koji bez toga najvjerojatnije ne bi ni preživjeli.

Ideja o udruzi, rodila se u njenom srcu...već na povratku iz Afrike, ...u kojoj bi najvjerojatnije i ostala, da je nije vukao motiv,... da najviše može pomoći odavde.
Mogla bih još u nedogled nabrajati njene riječi ...o trenucima povratka...kada je "pukla"...vidjevši mamu kako izlijeva hladnu kavu...kako bi joj spremila toplu...o sustavu vrijednosti od prije...koji se povratkom iz Afrike korjenito promijenio..,
...jer, kako je rekla, "kad jednom odeš tamo, nikad se više ne vratiš isti..."

Njene riječi sinoć, pronalaziše put do mog srca..,
...kojim sam tako jasno mogla sagledati te prave vrijednosti...te riznice bogatstva...
..nasuprot siromaštvu onoga što svijet nudi...i za čim toliki bezglavo jure...

Posta mi jasno i odkud tolika dubina u jednom tamnom svećeniku iz tih krajeva, čija je svijetlost rasvijetlila baš nedavno neke moje tmine, i naučila me, da svijet možeš promatrati iz dva ugla...
...i da sve ovisi kakvim očima gledaš na istu stvar...
...koji me potakao da krenem dalje....da se odmaknem sa zgarišta prošlosti i preispitivanja...
....koji me podsjetio ....da Boga ne trebaš razumjeti, već mu samo bezrezervno vjerovati...
...i živjeti...dan po dan...dajući najbolje od sebe tom danu, ne okrećući se prošlosti i ne opterećivati sa budućnosti,.....te biti zahvalan za one posebne, rijetke trenutke, kada osjećamo da je Bog tu, kada na trenutke zasja....baš kako je nekoć zasjao pred trojicom učenika na gori...


Shvatila sam ...kako je različito poimanje bogatstva i siromaštva, i kako je ponekad najveće bogatstvo, baš tamo gdje ga možeš vidjeti tek očima duše....isto, kao što je najveće siromaštvo tamo gdje ljudske oči zatrpa sjaj svijeta..

I dok se kasnije, u mraku sobe nizaše pred mojim očima slike malih crnih ručica, ...isprepletenih s rukama bijelih anđela...
...mislila sam o tome, kako je doista Božja riječ Živa...
...kako i danas...kao i nekad Bog izabire malene, da posrami velike...
...kako i danas, baš kao i nekad govori „Ne boj se, ...hodaj“....“Traži i otvorit će ti se“....“Tko prima najmanjeg ...prima Mene Samog“....

A, budući da se trojici učenika, ukazao svojim sjajem na brdu, ...odlučuje i nama danas, na trenutke zabljesnuti tim istim sjajem...
...samo Ga moramo prepoznati ...u obličju najmanjeg djeteta, gladnog kruha.... ali još više djelića našeg srca....
...te s tom slikom krenuti u naše nizine, ...prihvaćajući njihovu maglovitost, neizvjesnost i nesigurnost...noseći u sebi stvarnost Njegove prisutnosti i tada, kada Ga ne vidimo....

22.03.2011. u 23:37 • 23 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se