Moji mali koraci...

nedjelja, 28.11.2010.

Afrika...Benin...napolitanke ...i Advent...

O, Bože...Advent je...
Koliko puta mislima bilježim ovdje svoja stanja...
...neke dodire, koje bih voljela sačuvati....
..neke tako posebne trenutke ...kojima bih sutra voljela osjetiti iste boje
...kojima su obojani danas...
...a na kraju uvijek iznova to vrijeme, koje me gazi...i pomalo moja lijenost...
...i one glupe misli...kako mi za pisanje treba nešto specijalno
...i vrijeme....i nadahnuće...
...i neke riječi posebne...

Volim danas čitati zapise svoje duše...
...nailazim na riječi koje vraćaju okus prošlog vremena...
...daleko, daleko više no sama sjećanja...
...i bude mi drago, što sam uspjela to sačuvati...
..što sam uspjela sakriti od prolaznosti...
...zaključati u škrinjicu...u kojoj vrijeme to ne može nagristi...
...niti narušiti...niti izmijeniti njen sadržaj...

Jedan od zapisa ..koje sam pisala gotovo svakodnevno...
...tim istim mislima...
...natjera me jutros...iz kreveta...
...i ne da mi mira u ovo prvo adventsko jutro...
...tako mirno i tiho...
...obućeno bjelinom snijega koji je dodao boju vremenu
.. u kome želim izvući ono malo više od sebe...
...u kome bih se voljela sasvim približiti jaslicama...
...koje Marija opet svija za čitavi svijet...
..za mene i tebe...
...za sve one s kojima računa...
...za one koji se žele približiti malenosti u kojoj je smisao...
...za sve one...koji žele posuditi srce tom djetetu koje se ima roditi...
...da bi Ljubav ...zbog kojeg će se roditi imala smisla...
...da bi mogla prostrujati srcem Čovjeka...
...zbog kojeg i svijaju to gnjezdašce u štalici...
...svaki put iznova...
...riskirajući i hladnoću...na koju opet mogu naići...
...i na zatvorena vrata....
...ali hrleći prema makar jednom srcu...koje će otopiti...oživjeti...
...zapaliti u ovom vremenu ...kome su tako potrebni nosioci tog plamena...

I da ne duljim...jer evo još malo i svi će se probuditi...
...i tako lako bi se moglo dogoditi ...da prekinem opet nit pisanja...
...baš kao toliko puta do sada...
...a jutros baš želim staviti ovu priču....
...jednu životnu priču ...koja me prati već danima...
...i nema dana da je se ne sjetim...
...da je ne nosim u sebi tako živo...i životno...

Vraćajući se iz hodočašća U Međugoruju, sa svojom župom,...
...i tako posebnim kapelanom... crne boje izvana,...
...a iznutra s tolikim nijansama svijetle...tople...
...slušala sam priču Ivančice, ...djevojke koja je ljetos provela neko vrijeme u Beninu,...
...rodnom mjestu tog istog crnog svećenika...
...koji jednostavno osvaja srca mladih....i onih malo manje mladih u koje spadam i ja...

Benin...Afrika...
...siromaštvo ...a opet toliko bogatstvo...
.Gotovo dotaknuh kroz njenu priču... bogatstvo duša ...
...a s druge strane... siromaštvo u materijalnom....taj rub gladi...
...pa onda opet zahvalnost za jedan pruženi dlan...
..za jedan običan keks....onaj isti kojem nikada nećeš spoznati vrijednost...
...ako ne vidiš primljenu ruku onoga koji ga je željan...
...ako makar srcem ne poželiš pružiti mu taj keks...
...ono najmanje što možeš učiniti...

I na kraju...evo priča...ni nalik priči one koja je doživjela i ispričala...
...ali ona ista priča, koja je mene toliko potresla...
...koja me toliko dotakla, da nema dana da se ne izvrti u mojoj glavi...
...da nema dana da ne zazvoni poput alarma...
...pri svakoj bačenoj korici kruha...ili zalogaju hrane...

...A onda smo došle u to sirotište, u kojem dvije časne sestre,
brinu o djevojčicama,pripremaju ih za život...daju im puno ljubavi...i nešto malo kruha,najviše što imaju.
Donijele smo sobom napolitanke...i pitale časne, smijemo li im to sad podijeliti.
Rekle su da možemo,no da podijelimo svakoj jednu,jer one nemaju kekse često...odnosno gotovo nikad ih nemaju, tako da ukoliko ostane imaju i za drugi dan.
Počela sam dijeliti...i svakoj djevojčici pružila jednu napolitanku.
Tada mi mi je prišla jedna od njih, nakon što je časna izašla...a ona provirivši glavicom kroz vrata utvrdila da je stvarno odmakla, te rukom i očima napravila spoj...kojim sam shvatila da me moli još dvije napolitanke.
I ja sam provirila tada kroz vrata ...ne bih li se uvjerila da časne nema na vidiku...
...a zatim se vratila i u ispruženi dlan spustila dvije napolitanke.
Pratila sam djevojčicu...koja je sada držala tri napolitanke u rukama a još ni onu prvu nije pojela.
Shvaltila sam tada, dok je gledam da ništa neće učiniti, a opet zanimalo me, što će napraviti s tim napolitankama...
Odmakla sam se i promatrala je krajičkom oka.
Pojela je svoju napolitanku, a tada pljesnula svojim rukicama...i izrekla nešto što nisam razumjela.
Sve djevojčice, napravile su krug oko nje, a ona je počela dijeliti. Lomila je trakice napolitanki i u svaku ručicu spuštala je jednu tu trakicu,
Podijelivši svima, ostala je još jedna, ta tanka trakica napolitanke.
Tada je i nju počela lomiti, na onoliko djelića koliko je djevojčica, stavljajući u svaku ruku taj djelić, očima gotovo nevidljiv.

Eto...to je priča koja pokreće svakodnevno nešto u meni...
...no tako teško probija uspavanost...inerciju...
Trenutak u kom bljesne...tako je jak...i u njem bih mogla „promijeniti svijet“...
...a onda se opet povuče...zatrpana tisućama sitnica onih važnih...i onih manje važnih...

Advent je...
Prvo jutro tog posebnog vremena...
Čujem već komešanje koraka mojih dragih koji ustaju...
Miješaju se zvukovi ovih stvarnih koraka ovdje...sa slikom isto toliko stvarnih ispruženih ručica...
Advent je...vrijeme hoda prema Betlehemu...
Čudesan je Bog...izabrao je dijete...da se po njemu približi čovjeku...
Izabrao je dijete...jer je želio imati dom...obitelj...prijatelje...
Izabrao je dijete...da bi pokazao da mudrost ...i znanje ...i titule...i neka visoka mjesta ne znače ništa..
...u usporedbi sa dječjim srcem....
...dječjom rukom koja ne stišće primjeno za sebe...
...već ispruženu ruku kojom prima okreće u davanje...
Stavio je to dijete u centar...i rekao da učimo od Njega...

Advent je...
Pišem ovo zbog sebe...da probudi dijete u meni...
..Da dječjim korakom krenem prema štalici...koja se priprema...
...da odbacim sve taloge koje pokupih u odrastanju....a mute mi vid...
...da odložim strahove nepotrebne....pitanja kako će biti...

Advent je...
Jedno djetešce...pronašlo je put do mog krila...eto, već se skrasilo u njemu.
Tamo...u dalekoj Africi...toliko ručica čeka.

A čeka i Bog na nas...
Čeka u obliku djeteta... koje se želi roditi u nama...
...koje želi Srce...i Obitelj...i Prijatelje...
..pa da može i njih pohoditi...kroz nas

Advent je...
..možda početak nečeg novog u nama...

http://www.djecabenina.org/

28.11.2010. u 08:14 • 18 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Moji mali koraci...

nedjelja, 28.11.2010.

Opis bloga