Moji mali koraci...

petak, 10.07.2009.

Malo prije odgovorih na mail...jednoj Posebnoj duši....
Njeni me mailovi uvijek ostave u promišljanjima...o Smislu...
...o Veličinama i Dubinama....jednog srca...koje se ne straši...
...koje grabi svojim malenim koracima ....
...i ruši barijere....i prepreke pred sobom...
Uvijek mi pokažu koliko Bog može čovjeku podariti jakosti....Snage....
...i...koliko Boga stane u srce jednog malog čovjeka...

U moju se dušu posljednjih dana slila bujica misli o tome...
...kako Bog silovito ulazi ....baš u tu malenost...
...u naše nemoćne vapaje....kad se osjećamo poput izgubljene djece....
...koji vidimo igračke u rukama drugih...i tražimo to isto za sebe...
...makar one osnovne igračke...koje bi ipak trebale pripadati svima...
...a ...nama su uskraćene...

A ...onda ...kad u naše otvorene ruke prospe sve to željeno...
...sve iz dubina srca vapljeno....
...ostajemo u nevjerici....i pitamo se...
...jel to stvarnost...ili privid...?
Moj Bože,...zar si me doista čuo...?
...zar si mogao toliko prignuti svoje uho...
...da prodreš tako nisko gdje ja stanujem....?
...i zar si me tako udaljenu....tako plahu....tako krhku i lomnu zapazio...
...kad toliko oko mene ima boljih....većih....jačih....

A..On se opet iznova čudi našoj nevjerici...
...i pita se ...hoćemo li ikada razumjeti..
...hoćemo li ikad prihvatiti da je On Bog malih....
...Bog male Marije koja čistim dječjim srcem...
...moli za korake nekog neznanog dječaka....
...Bog malog muža....koji čitavim srcem...moli za zdravlje svoje žene...
Bog jedne Majke...koja je poput Marije trebala izgovoriti Da...
...i prihvatiti Posebnost..
...Bog svih nas....malih i nemoćnih....ali Živih...
...tako malih i tako živih... da se usuđuju raspravljati s Njime...
...i zahtijevati od njega....

...U stvari....htjedoh u mailu napisati ...kako me uvijek nadahnjuje mala Terezija...
...sa ovim tekstom...
...a onda odlučih to staviti ovdje...

Slaba ptičica
Kako može duša, tako nesavršena kao moja, težiti za posjedovanjem punine ljubavi?... O Isuse, moj prvi, moj jedini Prijatelju, ti kojega jedino Ijubim, kaži mi kakva je to tajna? ... Zašto ne zadržavaš te beskrajne težnje za velike duše, za orlove koji lebde u visinama? ... Ja pak sebe smatram slabom ptičicom koja je pokrivena samo lakim pahuljicama; ja nisam orao, ja imam samo njegove oči i srce, jer se usprkos svojoj skrajnjoj sićušnosti usuđujem gledati u božansko Sunce ljubavi, i moje srce osjeća u sebi sve težnje orla. Ptičica bi htjela letjeti prema tome sjajnom Suncu koje je očarava oči, htjela bi oponašati svoju braću orlove koji se uzdižu do božanskoga ognjišta Presvetoga Trojstva ... Jao ! Sve što može učiniti, to je da zamahne svojim malim krilima, ali poletjeti - to nije u njezinoj ograničenoj moći! Što će biti od nje? Zar će umrijeti od žalosti videći da je tako nemoćna? ... O ne, mala ptičica neće se ni rastužiti. Sa smionom predanošću ona hoće da ostane i da gleda u svoje božansko Sunce.

Ništa je ne može preplašiti, ni vjetar ni kiša. Pa ako tamni oblaci sakriju Zvijezdu Ljubavi, mala ptičica ne napušta svoga mjesta; ona zna da s onu stranu oblaka njezino Sunce sja uvijek, da njegov sjaj ne može potamnjeti ni jedan jedini čas. Katkada, istina, srce male ptičice napada oluja, čini joj se da ne postoji ništa drugo osim oblaka koji je okružuju; to je čas savršene radosti za siroto slabo malo biće: Koje li sreće za njega - ostati ipak ondje, gledati nevidljivu svjetlost koja se izmiče njegovoj vjeri. Isuse, dovde shvaćam tvoju ljubav prema maloj ptičici, jer se ona ne udaljuje od tebe ... Ali, ja to znam, a i ti to znaš, često se nesavršeno malo stvorenje, iako ostaje na svom mjestu (to jest pod zrakama Sunca), daje malo odvući od svoga jedinog zanimanja, uzima zrnce zdesna i slijeva, trči za crvićem ... nailazeći na lokvicu vode okvasi jedva razvita krila, ugleda cvijet koji joj se sviđa, i tada se njezin mali duh bavi tim cvijetom... Napokon, ne mogući letjeti poput orlova, siromašna se ptičica bavi još zemaljskim tricama. Međutim, poslije svih svojih nedjela, mjesto da se sakrije u kakav kut i da oplakuje svoju bijedu i da umire od kajanja, ptičica se okreće prema svome ljubljenome Suncu, izlaže njegovim blagotvornim zrakama svoja okvašena krilca, cvili kao lastavica i u svojoj mu slatkoj pjesmi povjerava, pripovijeda u tančine svoje nevjernosti, misleći da će u svojoj smionoj predanosti na taj način steći više vlasti, potpunije privući Ljubav Onoga koji nije došao da zove pravedne, nego grešnike ... (Mt 9,13) Ako božanska Zvijezda ostaje gluha na tužne cvrkute svoga malog stvorenja, ako ostaje zastrta... eto, malo stvorenje ostaje mokro, pristaje da se smrzava od studeni i još se raduje toj patnji koju je, međutim, zaslužilo...

O Isuse, kako je tvoja ptičica sretna što je slaba i malena: a što bi bilo od nje da je velika?

...Nikada ne bi imala smionosti da se pojavi u tvojoj nazočnosti, da drijema pred tobom... Da, to je još jedna slabost male ptičice kad hoće da gleda u božansko Sunce i kad joj oblaci smetaju da vidi jedinu zraku; protiv volje joj se njezine očice zatvaraju, njezina se glavica skriva pod krilce, a siromašno malo biće zapada u san, misleći da uvijek gleda u svoju ljubljenu Zvijezdu. Kad se probudi, ona ne tuguje, njezino srdašce ostaje u miru, ona ponovno započinje svoju službu ljubavi, zaziva anđele i svece, koji se uzdižu kao orlovi prema Ognjištu koje uništava, prema predmetu njezine želje, i orlovi sažaljuju svoju sestricu, štite je, brane je odgone jastrebove koji bi je htjeli proždrijeti. Jastrebovi, to su slike zlih duhova, njih se ptičica ne boji, njoj nije suđeno da postane njihovim plijenom, nego plijenom Orla kojega gleda u Središtu Sunca ljubavi. Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica

10.07.2009. u 09:35 • 8 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Moji mali koraci...

petak, 10.07.2009.

Opis bloga