Moji mali koraci...

utorak, 24.03.2009.

...jer ovo nije kraj...


Bog nam vrlo rijetko dopušta da unaprijed vidimo veći dio puta.
Vidimo samo djelić puta, kojeg moramo proći. jer je to najbolji način da izgradimo vjeru.
Bog nas ljubi, želi nam dati vjeru. U tom „kratkom vidokrugu",
...mi ne vidimo mnogo, i ne raspoznajemo ni ono što je za našu korist...
Potrebna nam je samo vjera. Vjera da je Bog uz nas. U svim trenucima. Osobito najtežima...
Zove nas da vjerujemo njegovoj riječi da nam neće staviti na ramena više tereta
nego što možemo ponijeti Kada nam je najteže onda je njegova ljubav
već pronašla posebne milosti ,i blagoslove. Onda je najviše uz nas.Danas znam...da je onda ..
.kada sam kao malo dijete bila u bolnici,
...gdje sam prohodala...progovorila. ..gdje nisam bila okružena svojim roditeljima..
.da je tada sigurno On bio uz mene..više nego uz zdravu djecu...koja su imala majčino toplo krilo..
.Danas, znam da je itekako bio prisutan onda ...kada sam blokirana strahom
...mislila kako sam najjadnije stvorenje na svijetu. Onda me povijao...onda me tako nježno čuvao...samo ga nisam vidjela.
...prekratak mi je vidokrug bio..
Danas ga zaista prepoznajem najviše u teškim trenucima koje sam prošla. ...
Mislim kako je nevažno...sve vidjeti...i sve znati...važno je bezrezervno vjerovati.
Biti u ovisnosti prema Njemu poput dijeteta...pustiti ga da nas zastupa ,
..i korak po korak, provlačiti se ispod planina teškoća. To su svakodnevni mali koraci vjere.
Njima pripada pobjeda ..i njima idemo ususret prema blagoslovu...
Pada mi napamet ona slikica..tragova stopa..kada u najtežim trenucima čovjek vidje samo jedne stope, .
.a nevidje druge...jer nije imao vidokrug...Bog ga je nosio.....a tako i nas nosi kada nam daje teškoće
i ...baš se raspisala...a moram otići...napraviti tortu.
Rođendansku, sa 80 svjećica. ...čovjeku...koji mi je drugi otac, čovjeku čije suze su me takle.
kad sam ga onako ogromnog i nezgrapnog vidjela kako plaće...kada sam mu donijela prvo unuče u njegovu kuću.
Čovjeku...kojeg volim beskrajno..a koji već 10 godina trpi. Ovisan je o našoj pomoći.
.Zašto...on..a dobar je??? Neznam...i ne zamaram se više...odnosno znam.....osjećam to kroz milost
koja prostruji kroz njegov zahvalan pogled kada ga spremam uvečer u krevet, kroz radost moje djece, kada ga zagrle...
osjećam blagoslov koji kroz njega ulazi u to nekad malo biće nad kojim je zaplakao,
a koji ga voli bezgranično......
01.08.2007




...Jučer...je ovaj čovjek....moj istinski drugi tata....preselio na nebo.
Sigurna sam u to.
Ne postoji mnogo ljudi...koji svojim življenjem ispišu na ovom putu toliko blagoslova ...poput njega...
...a ovaj mali dječaćić...kog sam spomenula...nad čijom je kolijevkom plakao taj ogromni čovjek najtoplijeg srca ...
..izvadio je Gospinu medaljicu...koju nosi uza se....već godinama...
...i položio je na njegov odar....rekavši da je to najdragocjenije što ima...
...i što mu može dati...
...O takvom blagoslovu sam već govorila tada...
...a sada sam ga postala potpuno svjesna....prebirući zrnca krunice...
...sa njegovim unucima...kojima je ostavio neprocjenjivo blago...
...dah svog srca....koje nastavlja kucati u njima...

...Neka te obasja svojim licem Gospodin...dragi tata...
...jer ...ovo nije kraj....ovo je tek kratki rastanak...
...do ponovnog susreta gore....
...s one druge strane života...gdje više nema patnje...
...koju si s toliko prihvaćanja nosio...

24.03.2009. u 07:40 • 11 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.