Moji mali koraci...

četvrtak, 17.04.2008.

...Dani su postajali mjeseci, Mjesecima sam nakupljao slabost, nemir i bijes u svoje srce... Bio sam ono sjeme koje nema korjena.
Ne želim to više biti. Osjećam strah. I taj strah me mnogo puta udaljuje od Boga.
Neka čuje Gospodin ovaj moj vapaj, neka me usliša, da izgna taj strah da uvijek budem pravedan i istinit pred Njim...

• ...Bože...pročitah sad komentar meni tako dragog blogera...
...i u potpunosti se prepoznah u njemu...
...identično...
...danima..mjesecima...godinama...bila sam zarobljena strahom...
..i to strahom....koji ledi srce,...misli...krv....pamet....ma sve...
...i duša je vukla na svoju stranu...Bogu...a strah je kočio...zaustavljao...
...budila bih se jutrima...zarobljena...lijegala...zarobljena...
...i onda je došao trenutak...kad nije moglo dalje....strah je prerastao mene...
...i pustila sam krik...iz dna duše....krik zova...Bogu svom....da me pogleda...
...da me oslobodi...da učini nešto...ma da me samo zapazi....

...krikovi su se pojačavali...zaglušivali su sve oko mene....
....i tada je rekao...."Hajde...pusti se...vjeruj....zakorakni..."

...i iskoraknula sam....ne od prve...ne laka srca....ne bez straha...
Dočekao me...širom raširenih ruku...i taj zagrljaj...zamutio je sliku svega postojećeg...svega oko mene...
...sakrio je....sve oblake koji se nadviše nad mene...ništa više od tog zagrljaja vidjela nisam...

…darivao me tih dana…preobilno…
...u trenutku kad bih se osjećala poput ptice puštene iz kaveza....doista bi ptičica doletjela...
...slao mi je anđele...zbog kojih mi smješak ne bi silazio s lica...
...primala bih poruke...upravo onakve kakve bih u tom trenutku trebala...
...ma...čak mi je i najmilije...pjesme o Njemu...pjevao ljudskim glasom...
...tih me dana tako milovao...tako mazio...tako napajao Ljubavlju svojom....

...još uvijek sam tamo...u Njegovu zagrljaju...
...pokušam ponekad...odmakom vidjeti svijet oko sebe... iskoraknem...
.....i začudim se...kako mogu gledati tako slobodno....i hodati čak mogu...i disati..
...pa i prići na trenutak utvarama...od kojih bih se sleđivala prije...i mislim....o...jaka sam sad....
....a onda zašušti tračak tmine...i gle...opet isto...srce lupa od straha...i ja...baš poput malog djeteta...bježim da se dočepam Njegovih skuta...
Njegovog zagrljaja...jedinog mjesta...gdje sam doista sigurna...zaštićena....ogoljela...ljubljena....i prihvaćena ...čak i od same sebe...

...i dok natrag...iz najsigurnijeg mjesta...gdje se smiruje moja duša ...gledam u Njegove oči...
...ja znam...da samo je On....moj mir....moja sigurnost...moje utočište...
...i da je samo odluka u mom srcu....da sam Njegova ma šta bilo...dovoljna...i po njoj...On mi doista i daje tu hrabrost...vjerovati da mi nitko ni prići ne može...dokle god sam s Njim...i dokle god moja duša šapuće....
...Ti si sve moje...moj Bog...moja zaštita...i moja sigurnost....

Bože...kolikom si zahvalnošću i ljubavlju ispunio moje malo plašljivo srce...

17.04.2008. u 20:38 • 20 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Moji mali koraci...

četvrtak, 17.04.2008.

Opis bloga