Moji mali koraci...

utorak, 15.01.2008.

Vratismo se iz Slavonije ravne... slutnjom proljeća okupane....i danas osobito dostojanstvene....ponosne...
A kako i ne bi ponosna bila....kada se Nebo nada njom spojilo sa zemljom na jednom ispraćaju....
Osjetih danas kako se obistinio onaj tihi vapaj: ....“Ti si ovo dozvolio....onda i organiziraj...“

Doista....samo On ...je mogao ovako nešto i organizirati...
...u ovako bolan trenutak unijeti MILOST....koja se osjećala...od prvog trenutka....samo On je mogao urediti tako...da svima postane jasno...da ovo nije kraj...da ovo nije odlazak....da ovo nije smrt....već doista samo prijelaz.....samo nagrada...za jedan ispunjen život u Njemu....
Sabraše se danas ....na jednom mjestu...i u jednom trenutku... svi vidljivi plodovi jednog običnog života predanog Bogu.... i doista....tako se jasno danas očitovalo....“Po plodovima će se prepoznati....“
Danas tako jasno posta....da život grabljen malim koracima...vodi ka Nebu...da ne trebamo čekati na neka velika djela....već samo činiti ona obična....mala...svakodnevna...neznatna i neprimjetna.....ali činiti ih velikim srcem....i ljubavlju....

...I dok se svećenik...u oproštajnom govoru....pitao....kako će izgledati...mise bez Marijana.....bez njegova čitanja...kojim je još i ove nedelje ispunio tu crkvu....kako će izgledati Cvjetnica....bez Marijanova pjevanja Muke....kako će izgledati...život te zajednice...bez njega....dodao je...kako mu je ostala slika Marijana od prošlog tjedna....dok je s njime blagoslivljao kuće....

... kraj blagoslova...i posljednja kuća u koju uđoše....u kolijevci...malo dijete...koje poče plakati...
Marijan priđe...k njemu...i nježno ga uze u ruke...privi ga k sebi...a u očima mu toliko ljubavi...da se činilo kao da u tom dodiru...grli doista čitav svijet...prije odlaska....

...Izlazeći iz crkve...ugledah natpis...“Spasi svoju dušu“....
...znam ...da je Marijan svoju spasio.....osjetih to danas...i vraćajući se kući....krčeći maglu pred sobom....osjetih puno svjetla....kojeg danas primih....i nekako isplivahu na površinu završne riječi svećenika...koji je Marijana vjenčao pred ravnih trideset godina....
...“Kada bi čovjek znao ...koliko ga žalosnih trenutaka u životu čeka...ne bi to izdržao...“
....i ...kada bi također mogao odjednom vidjeti....koliko mu radosti Bog kroz život daje ....ni to ne bi mogao izdržati....

Doista ...nije nam dano vidjeti...čitavi put....već samo par koraka pred nama...samo djelić oko naših nogu....i taj mali djelić u svakom njegovom danu....iskoristimo ....za vječnost....

Vrijedno je truda....plodovi su vječni....danas to istinski osjetih....

15.01.2008. u 22:46 • 8 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Moji mali koraci...

utorak, 15.01.2008.

Opis bloga