Moji mali koraci...

nedjelja, 19.03.2017.

Nauči me ...


Ponekad težina svijeta padne na tebe i misliš da više ne ide.
Ne vidiš više Put.
Znaš...on postoji, ali premračno je trenutno ...a ti i nemaš snage za traženje.
Aveti prošlosti pridružuju se trenutnim zlokobnim pticama...izvlače slike davno pokopane i podrapane.
Opireš se. pridržavaš rukama svijet. ne živiš...ne dišeš da ne prekineš nit kojom misliš da ga još držiš da se ne obruši i nestane.
Optrčavaš oko svojih koraka ...onoliko koliko vidiš...a već odavna znaš koliki je razmjer te slike.

Slika je gore. Znaš u čijim rukama...ali treba taj skok, treba hrabrost pustiti nit koju držiš.
To je vjera. Već si to prošla u životu, no svaki je puta kao prvi.
Znaš što treba...Ispustiti iz ruku sve što grčevito držiš...ispustiti nit kojom ti držiš svijet.


Riskirati da se sve strmoglavi u ponor. Ponor koji ti stoji nad glavom.
Pustiti...pustiti...dušom dišeš, a srce podrhtava.
Gledaš i očima svijeta, gledaš iz svoje pozicije, gledaš iz svog ćoška iz kog ništa, ništa ne vidiš.
Pustiti, sve treba ispustiti.
Pomogni mi olabaviti moje ruke i srce, Ti ...u čijoj ruci leži čitava slika i životi onih za koje te molim da Žive.

19.03.2017. u 08:01 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 15.08.2012.

15.08.2012. u 07:17 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 11.07.2012.




U polumraku svoje terase ..
Upoznajem konačno Tebe...
Srcem Te spoznajem Majko
...

Tu stapa se ONDA I SADA...
Daljine bliskost briše...
Dvije djevojčice male...
Svoja srca pred Tobom izliše...

I jedna drugu vuče...
Kad korak zastane kojoj...
Ni korak ne ide jedna sama
dok ne pomogne sestrici svojoj

Ja sam ti slabija majko...
...i snage imam manje...
Ne znam ni izreč ko ona...
Sve svoje molbe i sanje...

Ponekad me umor shrva
..i glas se Emin samo čuje
Trgne me u snu ...Milosti puna
...pričekaj malo....i Magdalena, tu je...

Njen glas izvlači iz mog srca
...sve što želim Tebi reči mama..
sve veću radost čine ta zrnca...
...po kojima svake noći silaziš k nama...

Kad noćas nam ruke krunicu stisnu
...i srca k Tebi kad vinu...
Zapali ih Majko, ljubavlju vječnom
...da nikada više ne utihnu...

Hvala Ti Majko za večeri ove...
...za zrnca kojim nas spajaš..
..hvala što probijaš sve tame naše...
...i duše nam Kristom napajaš.




11.07.2012. u 14:43 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.06.2012.

28.06.2012. u 22:43 • 1 KomentaraPrint#

petak, 15.06.2012.

15.06.2012. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 27.12.2011.

2 djeteta u jaslama

(istinit događaj prepričao anonimni misionar)




U božićnom vremenu 1994.god. dva mlada misionara držali su sat vjeronauka skupini dječaka i djevojčica koji su bili napušteni, zlostavljani i ostavljeni u jednom moskovskom sirotištu.

Većina djece nije nikada čula za Božić pa su ova dva misionara započela priču o Mariji, Josipu i njihovom dolasku u Betlehem gdje nije bilo mjesta za njih pa su tako morali ići u staju gdje je dijete Isus rođeno i položeno u jaslice.

Tijekom priče djeca i službenici u sirotištu sjedili su zadivljeni. Neki su sjedili na rubu tronožaca pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Završivši priču, misionari su podijelili djeci po tri komada kartona da naprave od njih grube jaslice. Svatko je dobio mali žuti kvadratić izrezan iz rupca. U gradu nije bilo šarenih papira.

Slijedeći upute djeca su izrezala papir i pažljivo posložila trake koje su poslužile kao slama u jaslama. Maleni flanelni kvadratići izrezani iz istrošene spavaćice poslužili su kao djetetov pokrivač. Bebu lutkicu napravili su od pliša kojeg su dobili iz Amerike.

Dok su djeca bila zaokupljena izrađivanjem jaslica dva misionara su šetala uokolo da vide treba li ikome pomoći. Ovdje nastavlja misionar:

"Sve je išlo uobičajenim tokom dok nisam došao do stola gdje je sjedio mali šestogodišnji Miša.Izgledalo je kao da je završio s radom. Kad sam se približio dječakovim jaslicama začudio sam se vidjevši u jaslicama ne jedno već dvoje djece. Brzo sam se obratio prevoditelju i zamolio ga da upita dječaka zašto je stavio u jasle dvije bebe. Prekriživši ruke, dječak je, gledajući u jasle, ponovio još jednom priču ozbiljnim tonom.

Točno je prepričao priču o Božiću (što je bilo jako neobično za tako malog dječačića), sve dok nije došao do dijela gdje Marija stavlja dijete u jasle. Tada je Miša sam izmislio svoju verziju završetka i rekao: "Kada je Marija položila dijete u jasle, Isus me pogledao i pitao imam li mjesto gdje ću živjeti. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu i da nemam gdje živjeti. Onda mi je Isus rekao da mogu ostati kod njega. Ja sam mu odgovorio da ne mogu jer nemam poklon za njega kao i ostali. Ali ja sam toliko želio ostati s Isusom pa sam pomislio da bih mu mogao dati na poklon ono što imam. Ako bih ga grijao, to bi mu možda bio dobar poklon."

Onda sam upitao Isusa: 'Ako te ugrijem, hoće li to biti dovoljno dobar poklon?'

A Isus mi je rekao: 'Ako me budeš grijao, to će mi biti najbolji poklon koji mi je itko ikada poklonio!'

I tako sam ušao u jaslice, a Isus mi je rekao da mogu ostati s njim -- zauvijek."

Dok je Miša završavao priču njegove oči su se punile suzama koje su obilno tekle malim obrazima. Prekrivši lice rukom nagnuo se nad stol dok su mu se ramena trzala od jecaja.

Napokon, malo siroče našlo je nekoga tko ga neće nikada napustiti ni zlostavljati, nekoga tko će ostati s njim ZAUVIJEK.



27.12.2011. u 17:28 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.09.2011.

Image and video hosting by TinyPic

Kada te onog Božićnog dana...
Isus mali doveo sa sobom...
ni slutila nisam da Njegova bliskost
postaje Živa tek s tobom..

koliko strepnji i koliko nade...
..u jedan isti trenutak stane...
... i što li je vjera, do umrijeti sebi
...tek uz tebe, svjesno mi postade...

Kada jednom moji koraci mali
..udalje se s Puta.. gdje tvoj će korak kročit
..ne boj se zlato...duša će moja
...i tamo molitvu za te sročit...

Molit ću anđela, čije ime ti nosiš...
...da te čuva na putu tvom
...samo podigni ruke, ...kad bude teško..
...i vjeruj....Vjeruj dušom svom!

29.09.2011. u 10:38 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.09.2011.

Image and video hosting by TinyPic


Odgovornost...

Opredjeljujući se za Boga....mi primamo od Njega Svijetiljku za koju snosimo odgovornost...
Sve ovisi ...kako je koristimo..i kuda je usmjeravamo...
O tom usmjeravanju...ponekad ovisi smjer naših bližnjih...
Okrenemo li je da svijetli...mi postajemo pokaznica Krista,
..te im obasjavamo Put do Njega...
...zatrnemo li joj svijetlost...usmjeravamo ih u tamu...
Ponekad se čak dogodi da je ne utrnemo...ali je ne postavljamo na dobro mjesto...osvjetljavamo samo sebe....mali prostor koji obuhvaća područje naših koraka...
No to svijetlo se zaustavlja na nama...gasi se brzo...i sve ostavlja natrag u tami...
Podignemo li to svijetlo pak iznad sebe...da osvijetljava Onog.koji svijetli vječno....osvjetljavat će neovisno o nama...
Tada i nije važno u kojoj mjeri i sami osjećamo toplinu tog svijetla...
već samo da je grčevito nastojimo držati visoko....kao najveću dragocjenost koju smo primili...

19.09.2011. u 08:33 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.09.2011.

15 rujna...

Image and video hosting by TinyPic

petnaesti rujna...
večer...devedeset i sedme...
zvono na vratima...
...i glas koji prenosi vijest...
...hodnici bolnice...i krici boli sedamnaestogodišnjaka...
...srce se para...
O, Majko...kako daleko od tebe bijah...

petnaesti rujna...
...večer dvije i sedme...
pred oltarom tisuću nada...
...tisuću molitvi Tebi, Majko...

petnaesti rujna...
..večer dvije i devete...
...srušeni snovi..
...tisuću pitanja zašto...
...i vapaj k Tebi, Majko...

petnaesti rujna...
...večer dvije i jedanaeste...
..tražim te srcem
..da izmoliš život za njih...
...žalosna moja Majko....

15.09.2011. u 17:15 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.08.2011.

Više ili bolje...odnosno Poziv na ljubav...

Image and video hosting by TinyPic

Zagledana u prostranstva neba i mora...srca prepuna nekih toplih valova...polako sam se sinoć udaljavala od nekih meni bliskih obala...na kojima sam osunčala svoju dušu ovih dana, tako željnu tih bliskih dodira....

Prebirala sam u srcu sve te dodire ...uronjena u svjesnost kako je to isključivo Božji dar...jer previše se "slučajnosti" poklopilo, da bi ih se tako moglo nazivati..

Vrtila sam sve one trenutke u kojima sam uživala...sva draga lica koja sam ostavila tamo na bliskoj obali moje duše, ..jednu najbližu, onu s kojom su predjeli moje slobode tako duboki ...da ponekad imam osjećaj da nemaju granica...te njenu obitelj ...u kojoj punim plućima uživah u dobroti...koja svoj izvor crpi u Bogu.

Vrtih u glavi riječi jedne subotnje propovijedi o tome kako "više" ne mora nužno značiti i "bolje"...i kako tako često to dvoje pomiješamo...

Da, bila je to doista propovijed ne za jedan dan...jedna od onih koje dugo...dugo odjekuju u srcu, jedna od onih čija snaga iz riječi proizvodi plod, ili makar svjesnost koja rađa nastojanje da se otkine ono suvišno...onaj korov koji se tako lukavo obavije oko duše, da ga teško raspoznaješ...

Pred očima mi bijaše i jedno lice...lice mlade djevojke, koja je tog nedjeljnog jutra položila svoje zavjete Bogu..
Jedna od triju, koja je naprosto zračila...čiji osmijeh je ličio na nešto nebesko..nešto toliko milo, da djeluje gotovo nestvarno...

Razmišljah i o tome...kolika je milost Božja potrebna, da u današnjem svijetu koji nudi toliko zamamnog...ima tako mladih života, koji se odazivaju na Njegov poziv...i ostavljaju sve iza sebe kako bi Ga slijedili, onih koji raspoznaju što je bolje..

I tako...uronjena u te misli...odlučih se posvetiti knjizi koju dobih tek sat ranije..."Poziv na ljubav".
Pročitavši nekoliko stranica...dopratih pogledom dvije mlade djevojke, koje tek uđoše u autobus i sjedoše iza mog sjedala...
Od tog trenutka, bilo je gotovo nemoguće koncentrirati se na pročitano..

Razgovor mobitelom jedne od njih, odvlačio me čitavo vrijeme od knjige čiji je sadržaj čisti kontrast njenog govora.
Pokušavah se isključiti...odmaknuti, no bezuspješno. Njeni "sočni" opisi pijančevanja, razularenosti...toliko su odjekivali, da sam poželjela okrenuti se...i reći joj koliko je u krivu...

Poželjela sam joj preslikati radosno lice djevojke koja se zaredila jutros...one iskre radosti u njenim očima...no, znala sam da ne bi razumjela...i da je ona sigurna kako ima daleko više od nje u ovom trenutku.

Put do moga doma potrajao je...i gotovo čitavo vrijeme ona je govorila o provodima..o Zrću, ..o tome koliko je umorna od toliko dana pijančevanja, pušenja...sve potkrepljujući sočnim psovkama.
Blicevi kontrasta bojali su moje misli...

Dvije mlade djevojke...odrasle u isto doba...
Jedna, koja je dobrovoljno napustila svijet i sve što izgleda bogatije...
odbacujući sve to "više", koje je mogla imati vani, kako bi izabrala "bolje"...a s druge strane druga, koja misli da je bogatija, jer zadržala je to "više", misleći da je upravo zbog toga to i bolje.

Čak i ne spominjući konačnost, u kojoj je neosporno koja je izabrala bolje...već sada pogled u njihove oči to jasno govori.
Radost, koja je zračila iz zaređene djevojke...teško bi mogao ocrtati i najbolji umjetnik...dok istovremeno Praznost i Besmislenost, kojom su bile obojene oči djevojke u autobusu...nisu mogle prekriti ni riječi oduševljenja kojima je opisivala svoj provod.

Sjetih se i riječi svećenika, koji je rekao kako su ove mlade redovnice sada najslobodnija bića na svijetu, jer odbacile su suVIŠNO, kako bi se mogle posvetiti onom boljem neopterećene tim suviškom.

Polako se noć spuštala nad mojim gradom u koji smo ulazili...
Pogledala sam krajićkom oka to mlado biće...zamolivši Gospodina da joj se smiluje...da joj da spoznati gdje se nalazi bolje, da i do nje dopre Njegov Poziv na Ljubav, po kojem će prepoznati što je bolje.

Nije to samo samostan, o...ne,
Bolje se može naći i u sijanju dobra u svojim obiteljima...u strpljivom prihvaćanju svakog bića, života...i svake naravi.
Može se naći u pozivu na ljubav svega oko sebe...

Što je bolje...i kako se ono gradi obitelji, imala sam priliku vidjeti i ja u tih nekoliko dana....no, sigurna sam kako je to Dar Onoga koji jedva čeka da raširimo ruke i pozovemo Ga, jer bez Njeg nema boljeg života, ma koliko puno imali u svojim rukama.

On ih jednom pozva u lađu...i oni se otisnuše...
Povjerovaše Mu i prihvatiše Njegov smjer.
Zato su im mreže pune "boljeg"...
i tim boljim hrane i one koje put nanese na njihovu lađu...
baš kao mene ovih dana...

Daj nam Gospodine svima prepoznati bolje,
Ti, koji svima upućuješ poziv na ljubav, daj nam milost da ga znamo primiti i prihvatiti.
Marijo, majčice naša,
Ženo koja si znala odbaciti suvišno i prigrliti uz bolje,
izmoli i za nas milost, da nas ne zatrpa sve što se nudi,
već da i mi, tvoja djeca, znamo poput Tebe prepoznati ono vrednije,
ono...što vodi u vječnost.

Amen


15.08.2011. u 19:57 • 19 KomentaraPrint#

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se