|
*predstava je završena
Da si mi bila san, pjesma i sreća
Često mi plava došaptava noć
Tko tebi sazda gipki stas i pleća taj svijetle tajne otkrio je moć - Sergej Jesenjin
Mnogima od vas 5.6. ne znači mnogo. Za mene je jako bitan jer sam tada upoznala jednu prekrasnu osobu koja je unijela boju u moj život. Vi je znate kao Bellu Black, ali meni je ljepše da je zovem Dora – iako ni ona to sama ne zna.
Zato ovaj post posvećujem Dori <3
Dakota je odrasla sa Melanie i prvih 6 godina života provela je sa njom i tatom u Rusiji ali, rođena je i sada živi u Francuskoj, pohađa Hogwarts itd. Svako ljeto provodi po dve sedmice u Rusiji – jer je tamo njen tata rođen i zbog njega je i zavoljela tu zemlju. Da skratim priču sada se mjesto radnje pomiče u Francusku.
Porodični dom Fullerovih, zamak Wicked Lane – sada pretvoren u Melaninu „malu privatnu“ školu, odnosno tu se Dakota, Bella, Hallow, Viktor, Starz i May uče kako da savladaju svoje nove moći. Svi su oni Igrači, ali pored toga imaju neke posebne sposobnosti. Dakota dodirom može čitati ljude, May može vidjeti u prošlost i budućnost, Viktor može čitati misli, Starz ima moć telepatije, Bella može da leti, Hallow kontroliše vatru.
Elegantna bijela kočija, koju su vukla da jednoroga meke, svijetloplave dlake zaustavi se naglo pred visokim vratima Melaninog zamka. Nebo je bilo prekriveno oblacima koji su se kao mala djeca igrali, trčali i gurali jedni druge. Svaki je na svom kraju nosio malo sive boje i osvježavajućeg posljepodnevnog povjetarca.
Melanie je stajala kraj mene gledajući u daljinu – primijetila sam da joj oči kad-kad mjenjaju boju iz plavih u tamne boje... Sada je svojim tamnim očima gledala ka maloj šumi dok joj se nekoliko kišnih kapljica, koje su lagano rominjale mreškalo na licu. U njenim tamnim očima opazih plavu sjenu.
U zamku uvjek je netko nešto radio. Nikada nije bilo monotono ili tiho. Straz i Viktor u se igrali srednjevjekovne borbe mačevima koje su skinuli sa zida u knjižnici. May je svirala klavir, a Bella gitaru. Hallow je stajala naslonjena na dovratak i smijala se.
„Vas dvojica shvatate da će vas Profesor podaviti kad vidi šta ste mu uradili od knjiga.“ , bacila sam se Viktoru oko vrata kada su napravili pauzu.
„A stigli su blizanci.“ , reče Henry stari kućni vilenjak pokazujući ka meni i Viktoru.
„Jesu Henry.“ , nasmijala sam se i slučajno lupila laktom u porculansku vazu.
„Tako mi Jupitera čudi me kako do sad nisi srušila čitav zamak svojim pokretima.“ , progunja Henry i izgubi se negdje među hodnicima.
Taj ponedeljak, a kako se činilo i čitav tjedan, bio je preliven jakom kišom. Kaplje su ispitale svaki trag vedrih boja sa pejzaža – poput mlaza vode bačenog na platno, boje su se prelivale tekle negdje po podu i pravile male rječice ploveći u nepoznato.
Bili smo u knjižnici na satu kod profesora Demostena Bathory-ja, veoma neobičnog i zabavnog profesora - duha.
Knjižnica nije bila poput one zamračene u Hogwartsu, umjesto jedvog zida bio je veliki prozor, a jarko bijela svijetlost dana ispunila je čitavu sobu i udahnula život ustare, ali odlično očuvane knjige.
Pored visokih tamnih vrata od borovine sa svake strane visilo je po jedno ogledalo ukrašeno okvirima boje starog zlata. Melanie ih je zvala ogledalima lažne prošlosti i lažne budućnosti, jer su se često igrala sa umovima onih koji bi ih gledali.
Sjedlila sam na podu pored Viktora koji se iz dosade igrao sa vrhom moje plavo – crne marame.
„Dakle...“ , promrmljao je namjestivši se tako da je visio sa plafona, „... danas radimo neke emgleske književnike.“
Viktor podiže ruku.
„Reci Vikrote“ , namjestio je naočare na vrh velikog nosa.
„Da li je istina da su u Shakeespearovim izvođenim dramama žene glumili muškarci?“
Namrštio se: „Jeste.“
„A je l' istina da je Shakeespear krao tuđe drame?“ , upita Hallow. Iznenadio se.
Podigoh ruku.
„Da li je istina da je Oscar Wilde bio gay?“
Pogledao me sa malo prkosa, bijesa i iznenađenosti. Podigla sam jednu obrvu i lukavo se nasmijala.
„Profesore, profesore...“ , započe Straz priej nego što je stigao riječima reagovati na moje pitanje, „.. da li biste nam otpjevali nešto?“
Uspravio se lebdeći visko iznad nas. U sivo - plavim očima vidjelo se da je bijesan. Nije rekao ni riječi; iznenada se zaletio prošavši kroz nas. Osjetila sam jak talas hladnoće, te sam zadrhtala.
„Mrzim kad to radi.“ , prebacila sam svoju crvenu pelerinu preko da se zagrijem.
Vani kiša se polako stišavala a niz staklo kišne kapi napravile su svoju malu pozornicu i spuštale se izvodeći svakakve neobične plesove. Oči su mi se zaigrale njihom predstavom da nisam ni primjietila da su ostali otišli na ručak.
***
Predveče je bilo tiho. Nebo je bilo i dalje prepuno paperjastih oblaka, a hladan vjetar je patrolirao okolicom. Ostali su bili u svojim sobama, umorni od napornih vježbi, spavali su slatkim snovima.
Nikada nisam razumjela popodnevno spavanje, zato što valjda nikada nisam imala dovoljno strpljenja za njega. Šetala sam hodnicima zamka, sukim i širokim malim labirintom. Sa plafona visili su maleni luster boje starog zlata. Iako sam odrasla u Wickedu ipak postojali su dijelovi koje nikada nisam uspjela da vidim.
Sat se čuo u pozadini kako sporo, sumorno otkucava sekunde, minute... Vjetar koji se šetao poljima udarao bi u ove stare zidove pa bi se njegova pjesma prožela dijelom kroz hodnik. Svuda je bilo nekih zvukova – muzike.
Spustila sam se još dublje dugim, uskim stepeništem. Tu je i svjetlo jenjavalo. Nije bilo mnogo šta da se vidi sem vrata i ključa u njima. Nasmijala sam se polu glasno.
Uz jako struganje, koje je ličilo na čudno dozivanje u pomoć ili tugu, vrata se otvoriše. Unutrašnjost je bila kreirana kao zaboravljena pozorišna scena. Lutke, stare pisaće mašine, zastor – sve je bilo tu... Knjiga koja je nekada bila tople krem boje ležala je na sredini pod velom paukove mereže, prašine i sive boje.
Sjela sam pokraj nje i pažljivo rukom odstranila prašinu ugledavši naslov knjige urisnut drvenim bijelim slovima. Priče iz davnina. Položila sam je na krilo i otvorila – pažljivo. Slova su bila skoro pa izbledjela, ali su još čitljiva.
Bilo je u njoj puno slika, kao knjiga napravljena od fotoalbuma. A na slikama bila je mlada djevojka.. Duga plava kosa, plave oči kao daleke zvijezde.. Kad bolje razmislim ličila je dosta na...
„Vidim pronašla si moju pozornicu.“ , zvuk Melaninih štikli prožeo se kroz sobu i ona stade na par metara od mene.
„Pozornicu?“
„Da draga, ovo je nekada davno bilo pozorište. Na tim temeljima podigli smo ovaj zamak, a ovo je bila moja scena..“ , nasmijala se.
„ Bila si glumica? Ti?“, podigoh obrvu u nevjerici.
„Da ja... Ali bilo je to davno, a da sjećam se po prvi put sam se zaljubila. Možeš li zamisliti... Ja! U svoju odbranu imam reći da sam bila jako mlada... On me zavolio zbog moje igre, pratio je svaki moj pokret na pozornici, pogled, riječ... Bila sam za njega veličanstvena... Donosio bi mi cvijeće nakon svake predstave. Tri plave ruže i poljubac u obraz. I bilo je sve tako idealno...“ , oči joj na tren osvijetliše porostoriju kao dvije ukradene zvjezdice sa neba.
„Ali nije on bio jedini koji se zanimao za mene. Naravno kako to uvjek ide glavni glumac i moj partner je takođe želio nešto više od odnosa na sceni. Ali je znao da to nije moguće sve dok je on bio živ. I kako to u dramama inače ide izazvao ga je na dvoboj i tu je Aleksandar poginuo..“ , završila je priču uz nonšalatan uzdah , slegnuvši ramenima.
Ova me reakcija nasmijala.
„Samo ti možeš tako reagovati na takvu priču.“
„Šta ću ja sad.. Neću cmizdriti bilo pa prošlo.“ ,uzvratila mi je osmijeh
„A ova scena. Za koju je predstavu bila?“
„Lutka zvana Daisy... Jedan od mojih najdražih pozorišnih komada.“
„A šta se desilo sa pozorištem?“
„Rat mu se desio. Nakon što su nam sve srušili, na narod izgubio volju za maštom i umjetnošću i ovo mjesto je prestalo živjeti. Iako sam krenula dalje svojim putem, sačuvala sam ovo kao uspomenu na sebe.“
„Voljela bih da sam te mogla vidjeti kako glumiš.“
„Draga moja uz mene je sve moguće...“ reče tiho i položi jednu ruku na moju, a drugu na album sa slikama...
NASTAVIĆE SE
|
