Tamo - 'vamo

subota , 01.08.2015.

Jovica je bio mladi, zgođušni čuvar u zatvoru, a ja sam, svjesna svoje ljepote i atributa, morala učiniti sve da se dokopam slobode. To je za ne vjerovati što su muškarci sve u stanju učiniti za malo ženskoga tijela, pa čak i „zaboraviti“ zaključati vrata glavnog izlaza iz zatvora.
Bila je to 1962.

Jedini problem bila je zatvorska odjeća na pruge.
Ne mogu više pomisliti na sve ono kroz što i kuda sam prošla s jednog kraja države na drugi. Bilo je i proloma oblaka u hladnoj noći na sred neke osamljene livade; i šuškanja gmizavaca ili štakora u mraku koji se mogao nožem rezati; ali na kraju ja sam stigla na cilj.
Teta koja je radila na vrlo važnom mjestu bila je moja svjetlost na kraju tunela. Kada sam pozvonila na njenim vratima u 3 sata u jutro, znala sam kako će izgledati njeno lice kada me ugleda. Usta je otvorila kao da vrišti bez glasa, a onda me povukla za ruku tako jako, da mi ju je mogla iščupati, rotirajući glavom lijevo – desno po hodniku i vratima susjeda:
„ Kakva si to, za boga miloga? Kakva ti je to maškarana odjeća? „ – postavljala je kišu pitanja i u isto vrijeme stavljajući čašu pod mlaz vode na slavini, a onda je bez disanja slila skoro pola litre vode iz velike krigle za pivo.
„ Teta, mislila sam da ćeš me pitati jesam li gladna, ili možda žedna, a ti slijevaš vodu u sebe!“ – pokušavala sam ju prizemljiti.
„ Slušaj ti, derište jedno, kad ćeš odrasti! Kao da si iz zatvora pobjegla!“- vikala je prigušeno na mene, a svjetlo u njenoj spavaćoj sobi se upalilo i tetak se pojavio na vratima.
„ Idi, spavaj. Sve je uredu!“ – rekla je pokazujući rukom kao da goni kokoš. Tetak se poslušno okrenuo za sto osamdeset stupnjeva, a nakon nekoliko sekundi i svjetlo ugasio.
„ Teta, pobjegla sam iz zatvora. Moraš mi pomoći. Moram se dokopati Italije.“
„ O, Bože ! I k meni si došla, bezobraznice jedna ! Da bez posla ostanem '! „ – siktala je šapatom teta.
„ Nisam mogla odoljeti, teta, onim draguljima na odjelu u robnoj kući. Fino sam ih pakirala u punđu, ali nisam znala da me prate. I jednog dana dođem na posao, poziv u ured direktora, tamo dva policajca i po kratko postupku me zatvore.. „
„ Drsko dijete, i što hoćeš sad !“ – lupila mi je šamar teta tako jako da mi je zazvonilo u ušima.
+++
Nakon tri dana već sam bila u gradiću blizu granice, pa me spojila sa vozačem autobusa i gurnula mi nešto novca.
„ Ja te nikada nisam vidjela ni pomogla.“ – rekla je te prohladne zime, u tom malom gradu pored mora, pomilovala mi lice i poljubila me. Vidjela sam joj suze u očima, ali je brzo sjela u auto i nestala.
Vozač Tulio se zaljubio u mene preko ušiju, pa je sličio crvenom tepihu po kojem sam mogla gaziti do mile volje. Redovito je dolazio u Italiju i mijenjao se za linije da bi me što više puta vidio. Na kraju smo se vjenčali i ja sam došla u njegov mali grad, sa novim prezimenom, tako da su si mogli obrisati tur sa potjernicom. Nitko me nije znao niti tražio.
Da ne bih upadala ljudima u oči, nakon silnih molbi i suza, pristala sam da me Tulio odvede na liječenje od alkohola. Najviše me uplašilo to da bih mogla pričati previše sa razvezanim jezikom, a na to me upozorio on, kada bih osvanula u svojoj povraćotini na kauču, a da se ničega nisam sjećala.


A onda je došao rat.
I ja sam opet dohvatila bocu.